"Tu ste ti i tvoja tiha egzistencija, zabavljaju te sarkazam i ironija življenja"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Književnici, često, nakon tihog odlaska na drugu stranu vremenske crvotočine postanu priznati, formalno i cijenjeni, po njima se nazivaju udruge pisaca, festivali, škole, ulice, književne nagrade, čak i pravci u književnosti...

Većina nas koji smo još uvijek s ove strane razdjelnice s vječnošću, iskreno govoreći, odavno smo prestali vjerovati u bajke, ali nam u podsvijesti tinja tiha nada da će jednoga dana sve biti drukčije, da ćemo jednom pokucati na vrata gdje neki komesar komiteta određuje tko će biti Andrić, tko Meša, a tko Kočić.

Budete li jednoga dana hodili ulicom Igora Božovića, osjećat ćete se nelagodno ako slučajno niste pročitali nijednu od njegovih knjiga. Nema ovaj književnik sabrana djela za Krivajin regal, ali mu u jednu rečenicu stane čitav pulsar, uzbudljiva zvijezda koja može odlučiti sudbinu svemira.

Iako smo kolege na tri kolosijeka (portal, radio, književnost), morao je proći kvalifikacije za kompilaciju razgovora Književnici za Bljesak. Možete slobodno ovdje prestati čitati, ali propustit ćete intervju od kojeg koža puca, ali se srce obnavlja...

Bljesak.info: Bila je to godina 2014., dan deveti mjeseca devetoga, kad sam - potpuno iznenađujuće - na mail dobio rukopis tvog romana Al Gieba. Htio sam se kandidirati za recenzenta te knjige, ali me u tome spriječila banalna sitnica da zapravo ne znam pisati recenzije… Kako je tvoj prvi roman prošao i kamo te je poveo?

BOŽOVIĆ: Prvi roman Al Gieba (alžieba, jer malo tko od nas zna izgovoriti) praktično je propao i osobno bih ga uvrstio u epohalni poraz. Mješavina znanosti i ljudskih osjećaja nije naišla na odobravanje domaće publike koja po mišljenje ide Milanu Tarotu, nakladnik nije pokazao ni najmanje zanimanja ili truda da dopremo do šire balkanske publike i ono što slušamo svakodnevno, da je bit umjetnosti, između ostaloga, i da šokira javnost, pokazalo se da je samo floskula pokupljena negdje na kakvom međunarodnom seminaru o pisanju ili crtanju.

Našoj publici čak je smetao i font upotrijebljen u knjizi, iako je riječ o tehničkom, suvremenom fontu kakav je dio bilo koje e-reading aplikacije. Odbili su ga čak i neću reći nakladnici, već poznati regionalni producenti književnih izdanja jer se na mojoj književnosti ne može brzo zaraditi. Iako me nekoliko dobrih poznavatelja napetih suvremenih hibridnih žanrova nagovaralo da ponudim prava za mini seriju nekoj od svjetskih kuća, osobno nemam snage još i za tu borbu i ostaje mi samo utjeha kad god pogledam film Lucy - da i sam imam jednako nesvakidašnju priču.

Bljesak.info: Tada sam se gotovo uplašio takvog pristupa prozi, misleći – ako je književnost već ovako uznapredovala, mnogi od nas starijih autora nemamo tu što više tražiti. Ipak, ne čini li se i tebi da kod čitatelja još uvijek lakše prolaze mainstream književni radovi i stilovi?

BOŽOVIĆ: Zapravo ne postoji mainstream žanr, postoje nekakvi Tomovi Clancyji koje je netko negdje igrom slučaja primijetio i onda printare (ne tiskare) to printaju lopatama i kamionima u jeftinim petparačkim uvezima i zarađuju na tome šespara po komadu.

Književnost kojoj se ljudi danas okreću obično je stara desetljeće ili više, evo samo pogledajte planetarno popularnog Georgea R.R. Martina čiji su početni živopisni horori i neobične priče široj publici postale zanimljive tek godinama kasnije, kada su se ukazale Igre Prijestolja. Na sreću, upravo zvjezdani petparački autori grade publiku nama, ljudima koji promišljaju prije i tijekom pisanja, koji planiraju i uče kroz proces stvaranja.

Vjerujem da i ljudi koji pišu, uvjetno rečeno p(l)itku književnost imaju jednaku potrebu za masovnom komunikacijom kao i ja i bilo koji autor koji piše ozbiljniju literaturu i kriomice je objavljuje u 50 ili stotinu primjeraka.

A baš u Hercegovini imamo dosta takvih autora, daleko prodornijih i misaono snažnijih od mene, no eto ja sam uspio  prelomiti priču oko izdavanja jer poznajem način na koji mediji funkcioniraju pa sam ugrabio priliku.

Bljesak.info: Nedavno si predstavio knjigu iz istog ciklusa, novi roman Pulsar. Zamijetio sam, ako mu se prepustiš prilikom čitanja, prilično je razarajući. Za one koji nisu bili na predstavljanju knjige – Što poručuje Pulsar, čije živote opisuje i kome se obraća?

BOŽOVIĆ: Za razliku od Al Giebe, koja progovara (o) ženi i ljubiteljima zakulisnih spletki prvih među jednakima, Pulsar se okreće majci, ocu, starijem bratu, mlađoj sestri. Samo su na površini univerzalni poredak stvari u Svemiru, naučio sam da ne smijem pretjerivati u slikovitosti kako ne bih otjerao potencijalnu publiku, ali su i političke i kriminalne spletke također samo površina.

Prava se priča Pulsara zapravo odvija u nizu naoko poremećenih, derogiranih obitelji koje sve dijele jednu osnovnu ideju - iako sve imaju mračnu, bolesnu tajnu, zapravo su jedino tako iskrene i funkcionalne, u sestri koja se hrani sjećanjem na odbačenu sestru, u sinu koji majku vidi u svakome dok se sa svojim roditeljima ne može pogledati u oči, u majci koja kupi tuđe sinove po ruševinama jer je svoje u istima izgubila.

U bosanskohercegovačkom, a rekao bih i širem zapadnobalkanskom društvu se itekako trebamo pogledati u zrcalo i redefinirati društvene, ali prije svega obiteljske vrijednosti. Žao bi mi bilo da čitatelji Pulsara propuste upravo te elemente.

Bljesak.info: Implozija čovjeka, degradacija praktično svih vrijednosti i dekadencija društva, nešto je što nas prati na svakome koraku. Kako uopće plivati u tako glibavom potoku, imaš li odgovor na to ili treba sačekati sljedeću knjigu?

BOŽOVIĆ: Pulsar je pisan u trenutku moga odrastanja. Moja najveća ljubav u životu iščeznula je tijekom pisanja romana i mislim kako se moja bol i depresija osjete u stilu i jeziku. U tom odrastanju shvatio sam kako sam potrošio četiri desetljeća na trčanje za prolaznim vrijednostima, bile one položaj, utjecaj, materijalno, ljubav, prijateljstvo...

Prije kraja pisanja romana našao sam se u mjestu gdje sam mogao reći, sada imam ravnotežu. I to se vidi u posljednjoj slici romana Pulsar, u žiroskopski mirnoj i stabilnoj slici kotača motocikla koji se nastavlja vrtjeti možda u beskonačnost.

Na žalost ljudi koji su me prije tog odrastanja voljeli, zatvorio sam se dodatno i udaljio jer u tom mjestu moje ili tvoje ili bilo čije privatne ravnoteže nema politike, nema propalih poduzeća, nema uništenih izbjegličkih sudbina. Postojiš samo ti i tvoja tiha egzistencija, živiš dan za danom i zabavljaju te sarkazam i ironija življenja. Ali mjesto ravnoteže svi pronalazimo sami, tu nema recepta i to je put, nije jasno određen cilj.

No, ja sam se od to mjesto ravnoteže sapleo, žao mi je što ima ljudi koji za tim tragaju čitav život i ne pogađaju.

Bljesak.info: Mnogi se danas pitaju kako izbjeći klišej, kako napisati prozno djelo, a da se ne vraćamo nekom od naših ratova (u kojima ne oskudijevamo)? Koliko su slike zadnje ratne apokalipse (općenito) utjecale na tebe kao pisca?

BOŽOVIĆ: Ne može se pobjeći od svakodnevnice, ali ona je u mojoj književnosti, na moju i žalost svih potencijalnih nakladnika koji ne mogu ubiti dinar po stranačkim fondovima, dekadencija i razaranje su kod mojeg pisanja samo pejzaž, poput platana na našim avenijama ili čempresa u našim grobljima. Samo putokaz stanovniku Balkana, aha, ovdje se šeta, ovdje se Bogu moli, ovdje se jede, ovdje se peru ruke, ovdje se boluje...

Rat je u mojim romanima samo datum i jedno od mjesta gdje su ljudi pokazali da su ljudi, a gnjide se još jednom razotkrile. Mene boli i brine što obični žitelj Balkana još uvijek ne zna izići iz okvira sukobljavanja i totalitarizma, jer svijet nas neće čekati da se mi otrijeznimo poslije pijanog vikenda razbijanja i klanja i pljačke i silovanja... Je li, toga na što smo uvjetno rečeno ponosni iz devedesetih.

Bljesak.info: Svi mi koji pišemo, ili bar umišljamo da to činimo, ponajviše njegujemo taj neki književni ideal, kao formu vlastitog izričaja, ali često za život zarađujemo od tzv. jednostavnijih formi pisanja, kao što je novinarstvo, PR i slično. Koliko ti uspijeva pomiriti novinarstvo i književnost, odnosno koliko se brišu granice u modernom stilu pisanja?

BOŽOVIĆ: Novinarstvo je meni škola nakon visokog obrazovanja. Oduvijek sam imao umjetničku crtu, kroz glazbu, slikanje, ples, a zapravo je zanat i poziv kojim se bavim učinio da imam odličan poligon za vježbanje.

Učim konstantno što će naljutiti ili zabrinuti moćnika, ali i najponiznijeg među nama. Ispipavam kako suočiti ljude s idejama, ali da ih pritom ne iznerviram da odbiju komunikaciju. Žabu ubacite u vrelu vodu, iskočit će. E to je novinarstvo u mojoj književnosti, s jedne strane prilika da čujem priče ljudi, sudbine, razotkrijem sitne, ali ponekad kobne emocije, ali i prilika da brusim pero do granice, da je dovoljno uznemirujuće, a opet dovoljno prihvatljivo.

Vjerojatno svaki umjetnik na svijetu ima potrebu da svoje nerijetko blesave ili mučne ideje predoči masi ljudi, ali samo novinar ima prigodu da prokletstvo lajka i dislajka iskusi na statistički prihvatljivom uzorku da zna iščitati motivaciju emotikona.

Bljesak.info: Pisati na tzv. malim jezicima, osuđeno je na minimalne šanse za neki planetarni uspjeh. To mnogi prihvaćaju kao aksiom. S druge strane, i sam proboj u regiju bivše Jugoslavije za pisca iz Mostara najčešće vodi preko većih centara. Imaš li menadžera koji brine o tvojoj književnoj karijeri?

BOŽOVIĆ: U malim jezicima potrebno je biti inovativniji, zato mali jezici nerijetko nude dalekosežniji izričaj. Ali je mali jezik ujedno i prokletstvo gdje je teže probiti se kroz umjetničke klanove, naši su umjetnici obično članovi neke umjetničke obitelji, dobro uljuljkani korisnici javnih fondova, a ja sam u svojoj obitelji čudak i onaj što ga se svi stide. Sramotim svoje obiteljsko naslijeđe koje stoljećima na granicama istoka i zapada kroje sitni plemići svinjari, šverceri, ratni dezerteri, činovnici.

Kako onda misliš imam li menadžera? Dobro je pa nemam privatnog dželata. Tako će i u mojoj književnosti uživati netko kada mene ne bude.

Bljesak.info: Što se tiče svakodnevnog života, opstanka iznad vode i rješavanja osnovnih životnih potreba, kako se danas snalaze novinari, koji su uz to i književnici, a neki ih vrag tjera da budu i intelektualci koji su kontraprotivni (svakom) sistemu?

BOŽOVIĆ: To je u neku ruku zanimljivo. U onom trenutku kada je sloboda misli i izražavanja prodrla u socijalističku Jugoslaviju, novinari su prestali biti prestižno školovani i ugledni, dobro plaćeni glasnogovornici vlasti.

U isto vrijeme novinari su uznapredovali intelektualno, danas su široko upoznati sa širokim spektrom ljudskih dostignuća, ali prolaznik na ulici na novinara gleda kao i na čistača ulice. A oba su prilično časna zanimanja na kojima počiva ono što pretpostavljamo standardom življenja.

Svakako, i danas imamo dosta glasnogovornika u medijima, ali njih je lako prepoznati, bolje su obučeni i nemaju podočnjake.

Bljesak.info: Svijet u kojem živimo obilježen je čekanjem boljih vremena - već nekoliko desetljeća, a preciznije bi bilo reći – stoljeća. Sad se još suočavamo i s pandemijom, pomiješanom s rezignacijom čitavih generacija koje bježe trbuhom za kruhom. Međutim, i dalje se najsočnije zakrvimo na relaciji naši – njihovi. Što čeka one koji dožive još koje desetljeće ovdje, kod nas?

BOŽOVIĆ: Stoljećima se na ovim prostorima oni drski i odvažni nabijaju na kolac, vješaju, odrubljuju im se glave ili ih jednostavno protjeramo - mi ili neimaština, svejedno. Na ovim prostorima ostali su samo oni blagi poput ovčica koji neće podići glavu dok ih mlate, koji neće zarežati kada im otimaju iz usta. To je nešto kao uzgoj pasa, biraš samo one koji imaju željenu kvalitetu.

Stoga nas može spasiti samo globalna intelektualna evolucija društva, na koju se čeka još od industrijske revolucije. Mislim da sam ti time i odgovorio što čeka čovjeka ovdje. Ništa, jer vidimo, na najmanji znak krize zbog bolesti svijet globalnog sela začas se vratio na hladni rat i pitanje je dokle će unatrag nastaviti.

Bljesak.info: Na koncu, što trebamo očekivati od pisca Igora Božovića u godinama koje su ispred nas – kakav je plan, što ćemo još čitati?

BOŽOVIĆ: Nemam plan. Nastavit ću pisati, to je nešto što je duboko usađeno u pojedincu, no hoće li tko to čitati i hoće li tko objaviti, pitanje je. Sigurno ću završiti započetu priču, ono što je u glavi je jednako intrigantna i šokantna petlja tako da će sigurno biti neočekivanih detalja i u trećoj knjizi ciklusa Al Gieba - Ispovijed.

Ipak, ako do tog trenutka šira javnost ne prepozna moj izraz, to što napišem postat će privatna zbirka i to je to. Dao sam najbolje od sebe. Bez rezerve, krajnje iskreno. I u tom smislu mogu biti sretan jer za razliku od moje ranije književne reinkarnacije Stojana Vučičevića, ja bar živim u društvu koje ne prakticira Goli Otok, barem mi je egzistencija još neko vrijeme osigurana i neću platiti glavom zbog toga što su mi misli redovito vrludale, nerijetko u kritici svakodnevnice, no istodobno i u dubokom divljenju istoj.