Stéphane Mallarmé
"U poeziji uvijek mora postojati enigma, to je svrha književnosti"
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Stéphane Mallarmé, francuski pjesnik i književni teoretičar, umro je da nadašnji dan prije 125 godina, 9. rujna 1898. u Valvinsu.
Mallarmé je rođen u Parizu 18. ožujka 1842. godine, a uz Rimbauda i Verlainea jedan od glavnih predstavnika francuskog simbolizma.
Počeo se razvijati pod utjecajem Parnasa, Baudelairea i Poea, od kojih je prihvatio kult ljepote i težnju za idealom. Međutim, u toj težnji Mallarmé ide dalje i nastoji ostvariti čistu poeziju koja bi pod prividom vanjske stvarnosti i doprla do biti stvari i pojava, do čiste ideje.
Iako često obeshrabren težinom tog zadatka, Mallarmé nastoji da riječima, simbolima i glazbenim efektima dočara neizrecivo te razvija zamršeni spoj riječi, prema kojem one u poeziji gube svoju tradicionalnu vrijednost opisa konkretne stvarnosti i služe jedino sugeriranju apsolutne ideje, pri čemu podjednaku važnost ima njihova sadržajna kao i zvukovna vrijednost.
Svojim teoretskim pogledima izvršio je veliki utjecaj na generaciju mladih simbolista i na razvoj konkretne poezije u 20. stoljeću, ali kao pjesnik ostao je ograničen na vrlo uzak krug čitatelja.
Najboljim ostvaranjem smatra se poema Faunovo poslijepodne (1876.), a najavangardnijim Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj (1897.). Značajna je i njegova poema Azur.
Svoju je najznačajniju liriku skupio u zbirci Pjesme (Poésies, 1887), a njezino drugo prošireno izdanje iz 1899. pokazuje i autorove izmjene prijašnjih verzija pojedinih pjesama; to izdanje započinje pjesmom Pozdrav (Salut) u kojoj se pjesnički poziv predočava kao odiseja s tri osnovne slike – osame, grebena i zvijezde, a završava pjesmom simbolična naslova Moje ponovno zatvorene knjige… (Mes bouquins refermés…).
Kao začetnik modernizma, ključno je utjecao na pjesništvo XX. stoljeća, ali i na glazbenike (C. Debussy), a njegov je lik nadahnuo više slikara (A. Renoir, P. Gaugain, E. Manet).
