Hrvatski hrast
Zvonimir Kulundžić, veliki historiograf, brat slavne partizanke Nade Štark
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 30 godina, 27. prosinca 1994. umro je hrvatski publicist, književnik, književni kritičar, bibliolog i povjesničar Zvonimir Kulundžić.
Zvonimir Kulundžić rodio se 1911. godine Osijeku u obitelji poštanskog činovnika i lokalnog političara, pravaša a kasnije zajedničara, Ferde Stražimira Kulundžića. Otac Zvonimira Kulundžića bio je i sam pisac pjesama, basni i mnogobrojnih političkih članaka i satira i iza sebe je ostavio osamdeset pjesama.
Sestra Zvonimira Kulundžića, Nada Kulundžić (udata Štark), bila je hrvatska komunistkinja i ubijena je u Logoru Stara Gradiška 1945. godine a kasnije je proglašena narodnim herojem u bivšoj Jugoslaviji i po njoj je nazvana tvornica čokoladnih i slastičarskih proizvoda u Zemunu, Nada Štark (sadašnji Soko Štark).
Zvonimir Kulundžić djetinjstvo i mladost proveo je u Osijeku gdje je završio pučku školu i gimnaziju. U rodnom gradu počeo je pisati još kao srednjoškolac, početkom 1930-ih. Za svoje dramske tekstove dobio je dobre kritike okarakterizirane kao djela "snažne bezobzirnosti u otkrivanju negativnih društvenih relacija".
Novinarstvom se počeo baviti 1933. godine i tijekom godina surađivao je u mnogim listovima i časopisima kao što su Hrvatsko pravo, Danica, Dom i škola, Studentske novine.
Godine 1936. pokrenuo je vlastiti tjedni list Hrvatski narodni glas koji je izašao u samo četiri broja, ne mogavši bez ičije potpore opstati. Od 1937. do 1941. godine službovao je u Ministarstvu pošta i u državnoj tiskari u Beogradu.
Godine 1944. priključio se partizanima, u Drugu proletersku diviziju, a potom je od 1945. godine u Beogradu radio u Centralnom odboru Jedinstvenih sindikata Jugoslavije.
Krajem 1947. godine otišao je raditi u Zagreb, u Nakladni zavod Hrvatske. Potom je deset godina radio kao novinar i urednik u Zagrebu, od 1948. do 1958. godine, a zatim postao je profesionalni publicist.
Iznimno plodnu publicističku djelatnost započeo je djelom Knjiga o knjizi (1951), a nacionalnom poviješću tiskarstva bavio se i u djelima Kako je postala knjiga (1955), Kosinj: kolijevka štamparstva slavenskog juga (1960), Problematika najstarijeg hrvatskog štamparstva (1966), Zgodovina knjige (1967) i dr.
Priredio je i Sabrana djela Mihovila Pavleka Miškine, a književnom se baštinom i temama bavi i u knjigama Slavko Kolar i njegovo vrijeme (1977), Ta rič rvatska (1977), Tajne i kompleksi Miroslava Krleže (1988).
Pisao je studije o istaknutim hrvatskim političarima: Ante Radić i klerikalci (1951), Atentat na Stjepana Radića i njegova prava pozadina (1962), Stjepan Radić i njegov republikanski ustav (1989), o političkom životu: Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji (1968) i dr.
Uredio je Sabrana književna djela Mihovila Pavleka Miškine (1968., u 4 knjige), Slavka Kolara (1970. i 1971., u 6 knjiga), te izabrana djela Stjepana Radića, pod naslovom Politički spisi (1971.), koja sadrže Radićevu autobiografiju, članke, govore i rasprave.
Otkrio je i prvu prozu Marka Marulića na hrvatskome jeziku, stariju od njegove Judite, ustvari prijevod srednjovjekovnoga Kempenčeva djela De imitatione Christi i priredio ga je zajedno s Julijem Derossijem, te je objavljeno pod naslovom Od naslidovanja Isukarstova i od pogarjenja tašćin segasvitnjih: s latinskoga jezika preveo na hrvatski 20. lipnja 1500. Marko Marulić, 1989. godine.
Kulundžićeva bibliološka studija Knjiga o knjizi (1951.) jedno vrijeme bila je sveučilišnim udžbenikom.
Knjigom Tragedija hrvatske historiografije (1970) izazvao jednu od najburnijih polemika u hrvatskoj historiografiji.
Zbog svoje polemičnosti, nemirenja s postojećim stanjem, nepodilaženja autoritetima i nadasve nedodvoravanju ljudima na vlasti nazvan je Quercus croaticus incorruptibilis et indelebilis (Hrvatski hrast, nepotkupljiv i neuništiv) i pod tom je metaforom uveden i u Hrvatskom političkom leksikonu Hrvoja Šošića.
Iako je ostavio nemjerljiv trag u hrvatskoj publicistici i historiografiji, Zvonimira Kulundžića danas se u javnosti iznimno rijetko spominje.
