Nastavio tradiciju velikog francuskog slikarstva
Henri Matisse, jedan od najutjecajnijih umjetnika modernoga doba
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 155 godina, 31. prosinca 1869. rođen je Henri Matisse, francuski slikar, grafičar, kipar i dekorater, jedan od najutjecajnijih vizualnih umjetnika modernoga doba.
Jedan od začetnika i glavnih predstavnika moderne umjetnosti, koji je prekretnički pridonio cjelokupnom razvoju vizualnih umjetnosti prve polovice XX. stoljeća, isprva djelujući u Parizu kao jedan od vodećih fovista, a nakon I. svjetskoga rata na jugu Francuske.
Matisse je rođen u gradiću Le Cateau-Cambrésis, departman Nord, Francuska, kao najstariji sin uspješnog trgovca žitom. Odrastao je u gradiću Bohain-en-Vermandois, Pikardija.
Godine 1887. zaputio se u Pariz na studij prava, a nakon što je završio studij radio je kao sudski administrator u gradiću Le Cateau-Cambrésis. Počeo je slikati 1889. nakon što mu je majka kupila pribor za slikanje, dok se oporavljao od upale crvuljka. Kasnije je opisivao da je tada otkrio "vrstu raja" i odlučio je postatio umjetnik, na duboko razočaranje oca.
Godine 1891., vratio se u Pariz na studij umjetnosti na školu "Académie Julian" i postao učenik William-Adolphe Bouguereau i Gustave Moreau. Uz Matissea, bili su tu i André Derain, Maurice de Vlaminck, Georges Braque, Raoul Dufy i mnogi drugi. Taj naraštaj slijedio je prije svega svoj instinkt.
Od impresionističkog luminizma putovalo se u područje čistog kolorita. Nastup mladih slikara izazvao je negodovanje i šire publike i kritičara. Dočekivali su ih s porugom kao što su bili dočekivani svi novatori francuske umjetnosti. Fovizam je kao pokret trajao samo nekoliko godina. Nakon toga članovi skupine počeli su slijediti i druge pravce.
Najznačajnija Matisseova slika toga razdoblja je kompozicija Ples . Već u tom djelu dolaze do izražaja bitna svojstva Matisseova opusa, plošni tretman, zatvorene obojene površine bez tonskih prijelaza te izrazit smisao za pokret i krivulju što se postupno preobražava u arabesku.
U intimnom interijeru likovi su prikazani s vazama i cvjetnim aranžmanima te bogatom šarenom tapetom koja ih uokviruje.
Potaknuti su putovanjima u Maroko kao i egzotičnim krajolicima iz Tangera. Svjetski ugled Matisse stječe u Njemačkoj i Americi, a osobito u Rusiji. U kasnijim djelima sve se više usredotočuje na mrtve prirode te aranžirano cvijeće i voće. Majstora boje povremeno su privlačili radovi u plastici, litografije i keramika.
Matisse je nastavio tradiciju velikog francuskog slikarstva u novoj, suvremenijoj varijanti. I francuska slikarska mladež i stranci koji su hrlili u Pariz, u tu slikarsku Meku, bili su oduševljeni njegovim mislima. Utjecaj Matisseova slikarstva na Europu i svjetsko slikarstvo bio je već tih godina golem, a tako je ostalo i do danas.
S "prijateljskim je suparnikom" Picassom, s kojim se upoznao 1906. u salonu Gertrude Stein, izazivajući se i potičući međusobno u polustoljetnom dijalogu, postavio glavne formalne i konceptualne preokupacije koje će zaokupljati generacije kipara i slikara čitavo stoljeće, što je šira javnost trajno, no vrlo pojednostavnjeno svela na usporedbu "Matisse – boja, Picasso – forma".
Provocirajući kanon ljepote, ali nikad ne napustivši figuraciju, stvarao je novi modernistički prostor na uravnotežen, osobito senzualan način, birajući akorde boja, ali i teme, poput idiličnih, pastoralnih figuracija i ženskih aktova, čime je implicirao optimizam, hedonizam, šarm, gracioznost te prije svega inteligenciju i čulnost.
Osobit ugled stekao je već u ranoj fazi kod američkih i ruskih mecena, poput obitelji Stein koja je među ostalim otkupila i Radost življenja, ili ruskih skupljača umjetnina Sergeja Ivanoviča Ščukina i Ivana Abramoviča Morozova, koji su pribrali desetke Matisseovih radova, među kojima su i posebne narudžbe za njihove moskovske palače (Ples i Glazba), a koji danas čine okosnice zbirki moderne umjetnosti u Ermitažu u Sankt Peterburgu i moskovskom Puškinovu muzeju.
Njegova djela nalaze se u svim većim svjetskim muzejima, a Musée Henri Matisse, pri čijem je osnivanju sam sudjelovao 1952., nalazi se u njegovu rodnome mjestu. U blizini njegova atelijera u Nici, u mediteranskoj Villi des Arènes otvoren je 1963. također posvećen mu muzej.
Među više filmova snimljenih o njemu ističe se kratki film Françoisa Campauxa (1946), u kojem je prikazan slikarov kreativni proces.
