Tko je bio Sveti Augustin – neumorni tražitelj Boga?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedan od najznamenitijih latinskih crkvenih otaca i veliki kršćanski crkveni učitelj sveti Augustin rođen je na današnji dan, 13. studenog 354. godine.

Izvorni oblik njegovog imena bio je Aurelije Augustin (lat. Aurelius Augustinus), a rodio se u gradu Tagasti u rimskoj pokrajini Numidija, u sjevernoj Africi. Danas je to mjesto u Alžiru, a zove se Souk Ahras. Nekoć je sjeverna Afrika pripadala najnaprednijim područjima Rimskog Carstva, a bila je i njegova žitnica.

Sv. Augustin živio je u doba posljednjih ostataka moći nekad velikog Rimskog Carstva. Naime, upravo u njegovo vrijeme vladao je rimski car Teodozije, posljednji vladar čitavog Rimskog Carstva tj. njegovog istočnog i zapadnog dijela (nakon što su Teodozijevi sinovi Arkadije i Honorije podijelili naslijeđeno carstvo ono više nikada nije ujedinjeno).

Majka sv. Augustina bila je Monika, pobožna kršćanka koja je također svetica Katoličke crkve, a otac rimski dekurion poganin Patricije.

U mladosti je Augustin prezirao vjeru svoje majke, bio je (kako je poslije o tome sam sudio) poganin, griješnik i razvratnik.

Prve razrede škole završio je u rodnoj Tagasti. Nakon toga je pošao u Madauru gdje je pohađao predavanja nekog gramatika da bi se na taj način pripremio za zvanje govornika.

Homer i grčki jezik ne učiniše na njega baš neki jači dojam. No zato se zanosio i bio oduševljen za rimskog pjesnika Vergilija. Lio je suze čitajući o nesreći kraljice Didone.

Kad je Augustinu bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kući. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridružio jednoj bandi mladih izgrednika razbijača. Na sreću, to nije dugo potrajalo.

Zahvaljujući svome dobrotvoru, mogao je nastaviti nauke i to u Kartagi, gdje je bujao razvratan i pokvaren život, a u tu je močvaru i on uronio. Našao si je 'prijateljicu', s njom podržavao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uz Kartagu ga je držala ne samo želja za naukom već i žarka ljubav prema djevojci. 

Augustin je ispočetka bio oduševljen manihejac, no tada se počeo sve više oslobađati mitološkoga sadržaja tog nauka. Počeo je uočavati zbrkanost manihejskog nauka na području filozofije i teologije te njezinu dekadencu na području morala.

Bio je i odviše inteligentan, da ne bi uočio što je u maniheizmu slabo i jadno. On je sve više tragao za pravim smislom života, a na to mu temeljno pitanje maniheizam, zaista, nije mogao dati pravi odgovor. Poslije će Augustin u svojim spisima s pet dokaza pobiti manihejsku zabludu.

Potaknut propovijedima milanskoga biskupa Ambrozija rasplet svojih unutrašnjih dilema nalazi u kršćanstvu te se sa 33 godine krsti u Milanu (u uskrsnoj noći 24/25. travnja 387.). Prizor konačnog obraćenja sam je Augustin ovjekovječio u Ispovijestima.

Preobraćeni Augustin vraća se u Afriku, rasprodaje cijelo svoje imanje, a novac daje siromasima. Nakon 3 godine redovničkoga života, zaređen je 391. u Hiponu za svećenika, a 396. postao je biskup tog grada.

Kroz cijelo svoje učenje, Augustin je naglašavao potrebu preobraćenja kao temeljnu poruku evanđelja. Postao je glasovit po svojoj jasnoći i nauku.

U Augustinovoj filozofiji Bog ima središnje mjesto, on je uzrok i svrha svega, svemoguć je, premudar i predobar. Sve dobro potječe od Boga, a zlo je samo nedostatak dobra.

Zastupao je voluntarističko gledište prema kojem je bitna čovjekova volja koja je slobodna i neovisna o razumu i svijesti. Također Bog stvara svijet odlukom svoje volje. 

Svoje teološko naučavanje Augustin zasniva na autoritetu Pisma, predaje i Crkve te na sposobnosti ljudskog razuma da shvati istinu, da je izrazi i brani od napada. Osnovne su teološke teme kojima se Augustin bavio pitanja o Trojstvu, kristologiji, mariologiji, istočnome grijehu i milosti.

Sv. Augustin je čitavom svojom kulturom bio Rimljanin, a inače genijalan mislilac, koji je iza sebe ostavio monumentalno djelo neusporedive vrijednosti. Bio je filozof, teolog, pastir duša, čovjek velike duhovnosti, naučitelj milosti i ljubavi. Njegovo pisano djelo broji 113 knjiga i 218 pisama.

On je najznačajniji filozofski mislilac među svetim Ocima, a njegova teologija ide u vrhunce patristike. No, iako je bio jedan od najvećih genija svog doba, dopustio je da ga i kritiziraju, a plod je toga njegovo znano djelo Retractationes u kojem je korigirao neka svoja mišljenja.

U tome je također pokazao veličinu duha jer je kraj sve svoje nadarenosti bio svjestan da ipak nije nepogrješiv. To je nadasve pokazao na duhovno-moralnom planu u svojim besmrtnim Ispovijestima – remek-djelu kršćanske pa i svjetske literature, uvijek vrijednom i suvremenom.

Umro je 28. kolovoza 430., kad su Vandali već tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad. Nakon pada Hipona tijelo su mu prenijeli najprije na Sardiniju, a g. 722. Luitprand ga je prenio u Paviju.

OPŠIRNIJE