Biertan: Brava s 19 „pera“, europski jedinstven poliptih i soba za mirenje posvađanih supružnika (Transilvanijom uzduž & poprijeko 10)

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Selo Biertan, u brdovitom području na lijevoj strani rijeke Tarnava Mare, u okrugu Sibiu, između Mediasa i Sighisoare, prvo je naselje u Transilvaniji koje se spominje u dokumentima nakon što su mađarski kraljevi u 13. stoljeću odlučili na ove prostore naseliti Sase iz Rajnske oblasti. Spomen datira iz 1283., a mnogo kasnije, od 1572. do 1867. godine, Biertan će biti i sjedište luteranskog biskupa Transilvanije. Ovdašnja crkva-utvrda svete Marije jedna je od sedam transilvanijskih koje su stavljene na UNESCO-ov popis

Sad bi trebalo krenuti redom, ali ne mogu nego ću odmah skočiti na najzanimljiviji detalj na koji naiđosmo: u istočnom bastionu utvrde nalazi se u svijetu jedinstvena soba za mirenje bračnih parova posvađanih toliko da se žele razvesti! Luteranska, kao i katolička crkva, razvod ne odobrava osim u iznimnim slučajevima pa je biskup, koji je bio „glavna faca“, odredio ovu mjeru kako bi zavađeni barem imali kad još jednom razmisliti o svemu. Soba je ujedno i zatvor u kojem bi muža i ženu izvana zaključali čitava dva tjedna: stolić, krevet, jedan tanjur, jedan pribor za jelo i jedna šalica za vodu, to je sve što su imali. Hranu su im svakodnevno dostavljali iz sela, tako da s te strane nije bilo problema, ali im vani nisu dali dok se ne pomire. Ovdašnja predaja kaže da je, za stotina godina postojanja „sobe za mirenje“, samo jedan par ustrajao u odluci da se ipak razvede, ostali su – i ne čudi me nakon što  pogledam sobu, posebno u krevet, pouzak, tako niko nikom nije mogao „pobjeći“ – promijenili odluku i nastavili živjeti zajedno.

Inače je Biertan mirno mjestašce. Gro javnih i većih zgrada navijenio se oko trga popločanog golim kamenom, uspavani psi lijeno podižu glave, a glavnom ulicom, ispred zgrade Općine, svako malo jezde ovdje sasvim uobičajene konjske zaprege. Uz turističke panoe, na nekoliko mjesta su postavljene i velike table sa slikovnim uputama Ministarstva kulture o tome kako treba čuvati i obnavljati stare kuće. Sveprisutnih prodavaonica domaćih džemova, pekmeza i ostalih maza te onih u kojima se prodaju tradicionalne rumunjske nošnje, ponajprije košuljice s ručno vezenim cvjetnim dezenima, ima i ovdje, a da turista trenutno i nema baš previše pokazuje danas zaključana kutijasta prikolica na drvenim kotačima, inače zadužena da gladni pridošlice željni biertanskih čuda nabrzaka čalabrcnu koji zalogajčić.

Ispred škole troipolmetarski spomenik podignut u sjećanje na 38 Rumunja poginulih u Velikom ratu, a na travnjaku u parku i spomeničić s orlovim krilima i meni nepoznatim znakom koji – šta ću kad ne razumijem – samo zaobilazim. Iako malo, glavno obilježje parka i trga je replika dvodjelnog kršćanskog zavjetnog predmeta iz Konstantinovog doba (4. stoljeće), slučajno otkrivenog 1775. godine u obližnjoj šumi Chimdru, koje, uz ostalo, otvara mogućnost postojanja ranokršćanske bazilike. Pretpostavlja se da su ploča i krizmona bili pričvršćeni na vrh svijećnjaka. Brončana ploča duga 32,5, a široka, kako gdje, 12-13 centimetara, izrađena je od slova povezanih dvjema paralelnim prečkama, a „u potpisu“ je izvjesni Zeno. Arheologija kao znanost u 18. stoljeću još nije ni postojala, ali je neko shvatio da je nađeno nešto sasvim posebno, pa je nalaz, danas općenito poznat kao Donariul de la Biertan, još 1780. evidentiran u jednom latinskom rukopisu koji se danas čuva u Vatikanskoj knjižnici.

Crkva-utvrda zalegla je po brdašcu usred sela, a opasana je  trostrukim zidom koji na najvišim točkama dostiže 11 metara. I izvana djeluje impozantno: brojimo kule i bastione, više i niže, ali stalno, čim se znatnije pomjerimo, „iskaču“ novi. Prvotna utvrda s katoličkom crkvicom podignuta je još u 12. stoljeću. Teško je i zamisliti, ali se zna da je selo već u 13. stoljeću brojalo više od 5000 stanovnika, trostruko više nego danas; u zadnjem popisu „nađeno“ ih je svega 1487.  Inače su Sasi, kasnije općenito bilježeni kao Nijemci, nakon pada komunizma masovno odbjegli iz Rumunjske, pa ih je ovdje od 1613 iz 1977. svega 280 popisano 1992., dok su sada tu samo ostaci ostataka.

Kao grad-utvrda Biertan se navodi 1397., a kako su Tatari i Osmanlije stoljećima predstavljali opasnost, tako je utvrda bivala sve tvrđa, a samo jednom je, 1704., nakratko kapitulirala, i to ni od Tatara, ni od Osmanlija, već od Kuruca, ustanika skupljenih „s koca i konopca“ koji su se od 1671. do 1711. borili protiv habsburgovaca u Ugarskoj.  Tada je opljačkano i zauvijek nestalo mnogo što, od dragocjenog kultnog crkvenog posuđa do blaga položenog u biskupske kripte.

Kad su katolici preko noći postali luterani, mnogo što se iskompliciralo, pogotovo što je 1733. godine jedan broj ovdašnjih pravoslavnih Rumunja, iako bez svećenika i bez crkve, prihvatio vlast rimskog pape. Grkokatolici i preostali pravoslavci, mada oboji malobrojni, koristit će neko vrijeme zajedničku crkvu, a onda će pravoslavci „dati korpu“ grkokatolicima.

U utvrdu se ulazi kroz tri masivne kapije, zapadnu, sjevernu i južnu, a u unutarnjem dijelu kompleksa ih je još nekoliko, gdjegdje i međusobno povezanih, tako da čine gotovo neprobojan bedem.  Današnja saska, luteranska crkva, ona utvrđena, zbog koje smo se našli ovdje, do koje se stiže preko stotinu metara dugog natkrivenog stubišta, zidana je  u kasnogotičkom slogu od 1486. do 1524. godine na ostacima romaničke crkve. Na vrhu stubišta uglavljena je kamena gromada; na nju su, kaže predaja, nedjeljom postavljani oni koji bi uradili nešto naopako, da cijela zajednica vidi njihovu sramotu. Nešto, dakle, kao onovremeni stupovi srama, samo što je ovdje mjesto stupa zauzeo ogromni kamen. U crkvi prosti drveni pod i iste takve klupe, ali…

Nekoliko je, naime, detalja koji je čine u najmanju ruku nesvakidašnjom, ako već ne drugačijom od svih drugih, kako transilvanijskih, tako i ostalih. Svakako je prvi na tom popisu višemetarski oltarni poliptih, najveći u Rumunjskoj, „sklopljen“ od čak 28 oslikanih ploha različitih veličina. Jedinstven u čitavoj Europi. Započet je tri godine prije nego su položeni temelji za crkvu, a dovršen 1513. U središtu je raspeti Isus s Gospom koja stoji i Marijom Magdalenom koja prihvaća i grli križ. Slike prikazuju njegov život od rođenja do križa, a umjetnici su, tvrde povjesničari umjetnosti, zanat učili u Beču i Nürnbergu. Zna se da je, dok nije zavladao luteranski kult, u središtu oltara, tamo gdje je sad raspelo, stajala Gospa.

Propovjedaonice su u ono doba uglavnom pravljene od orahova, trešnjeva ili kakvog drugog kvalitetnog drveta, a ovdašnja je, dovršena malo prije posvećenja crkve, izrađena od kamena u kome su isklesane scene u reljefu. Zna se i ime majstora, nekog Ulricha iz Brașova. Od kamena je i krstionica iz nekog razloga postavljena nasred glavne lađe.

Spomenuh kako su Kuruci opljačkali crkvu, a da to ne bi uspjelo više nikome, ovdašnji su majstori – to je već treća posebnost crkve – za bogato ukrašena vrata sakristije, u kojoj su se čuvale najveće dragocjenosti, izradili specijalnu bravu. Jedni tvrde da u ključanici ima 13 „krivina“ odnosno „pera“, drugi se kunu da ih je 19, a izrađena je u doba kad je, primjerice, u našim krajevima dubrovačka „šestoperka“ bila pojam brave, nešto kao mnogo kasnija „wertheim“ kasa. Kako god, zamršena brava, u koju nikako ne možemo zaviriti i vidjeti u čemu je caka, potkraj 19. stoljeća je izvađena iz vrata i odnesena na Svjetsku izložbu u Parizu, gdje je očekivano, kao dokaz izvrsnosti srednjovjekovne saske manufakture, zadobila posebnu nagradu.

Pa klupe u koru, starije od crkve, ukrašene trakama gotičkih ornamenata… Divio im se i veliki George Oprescu, likovni kritičar, kolekcionar i jedan od najpoznatijih rumunjskih povjesničara umjetnosti, kazavši kako ni po čemu ne zaostaju za najboljim u Njemačkoj i Švicarskoj te da bi se svaki veliki svjetski muzej primijenjene umjetnosti ponosio da ih ima.

U jednoj od crkvenih lađa postavljena je izložba koja na njemačkom jeziku predstavlja nekoliko desetaka najpoznatijih transilvanijskih crkava-utvrda. Po zidovima slike davno umrlih biskupa, a komadi starog crkvenog namještaja, iako se još koriste, daju dojam da se prolazi kroz muzej. Pravi mali muzej, s bogatom etnološkom zbirkom, smješten u jednom od bezbroj zakutaka utvrde, posjetit ćemo nakon što se na dnu crkve prekrstimo i izađemo.

Soba za mirenje posvađanih supružnika nije, dabome, jedina zanimljivost u tvrđavskom krugu. Evo, recimo, još jednog rariteta: iako su „otpali“ od katolika, luterani su, naravno mnogo nakon prihvaćanja ove vjere, dopustiti katolicima da u južnom tornju urede vlastitu kapelicu za povremene mise. Katolički toranj službeno se još naziva tako, mada su od nekad očito iznimno kvalitetno ukrašene kapelice ostale samo zamrljane i prilično nejasne freske po zidovima i stropu na kojima se razaznaje tek nekoliko svetitelja.

Izvrsnim se može ocijeniti i lapidarij u jednom od tornjeva. Ako bi sad neko očekivao rimske stele ili nekakve srednjovjekovne saske „stećke“, promašio bi: u prostoriji su naredane uspravne ploče s isklesanim likovima i čitavim figurama ovdašnjih biskupa. Sjedobradi, neki sklopljenih očiju, svi odišu mirom, pa i nas dvoje u druženju s njima. Jednima u ruci svitak, drugima knjiga, a jedan se zametnuo sidrom. Pitamo se zašto je samo jedan u boji, a ostali mramorno bijeli ili crvenkasti? To je znao Nikolaus Elias iz Sibiua, on ih je sve isklesao. Najnakićenija je ploča Lukasa Unglerusa, koji je na ovdašnjoj biskupskoj stolici sjedio od 1572. do 1600. godine. Uz biskupske su, prislonjene uza zid, i originalne nadgrobne ploče s grbovima Daniela Georga Neugeborena, superintendanta i organizatora „u crkvi i školi“ (1759. - 1822.) te kolege mu po dužnosti Johanna Bergleitera, umrlog 1843. u 69. godini. Sada svi zajedno leže u grobnici u podu, pod teškom pločom ispisanom krupnom goticom.

Tako, izgubljeni u vremenu, a pomalo – utvrda je naknadnim pregradnjama i rušenjima postala prilično komplicirana – i u prostoru, vršljamo od kule do kule. Jedan u osnovi okrugli šiljak „izvire“ iz krova i pomalo podsjeća na munaru, a drugi je klasični toranj sa satom ili, kako se kod nas često kaže, sahat-kula. Uh, evo ga već 15 do 3 :) Uza svaku je ploča, a nazivane su po zanimanju onih koji su ih financirali ili po onom za što su služile. Tako nailazimo na Tkalačku kulu, a onda i na Kulu slanine, koja je, bit će, služila kao skladište „špeka“. U rumunjskom je, to vidimo i ovdje, poprilično slavenskih riječi pa je slanina slănină, dakle isto, zvonik je clopotniţă (izgovara se klopotnica), a krstionica cristelniţă (kristelnica). Posljednje što obilazimo je izložba desetaka keramičkih pločica za kaljeve peći – šara je uglavnom crvena ili plava na bijeloj podlozi – koja  govori mnogo o još jednom tradicionalnomm zanatu transilvanijskih Sasa.

Elem, slabo bismo išta od navedenog vidjeli da nije bilo akcije nekadašnjih stanovnika, sada rasutih diljem Europe, ali i po Americi, Australiji i drugdje, da se kompleks temeljito obnovi, a voditelj projekta, arhitekt Hermann Armeniu Fabini, počašćen je medaljom „Europa Nostra“. Pa, eto, ne dođite… :)