Fertőrákos: Jedino mitraističko svetište, jedino podzemno kazalište i jedini stup srama u Mađarskoj

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nekad živ čovjek poduzme sve što može, a ono što je naumio izađe naopako, nekad, pak, ne poduzme ništa, a stvari ispadnu bolje nego što je mogao zamisliti.

U Fertőrákos, u mađarskoj županiji Győr-Moson-Sopron, uza samu granicu s Austrijom – Austrijanci ga zovu Kroisbach, a Hrvati Krojspuh – dolazim ponajprije vođen željom da vidim puno, puno kristala i fosila. Odrastao sam u rudarskom kraju, i sâm se katkad s krampicom i šiljkom na ramenu zaputim u čeprkanje po jamama i haldištima; uvijek je lako naći nekoga ko će mi praviti društvo, ipak je moje Kreševo poznato i po jedinom pravom sajmu kristala u BiH, koji se održava već 18 godina.

Po podacima s turističke stranice Fertőrákosa, dva su mjesta na kojima me čekaju: privatni muzej kristala i fosila kalcita Istvána Makovnika i svjetski poznat kamenolom s podzemnim kazalištem, koji godišnje posjeti više od 200.000 ljudi. Već đir autom praktički jedinom ulicom, što vodi s kraja na kraj mjesta, otkriva mi trojezični zeleni putokaz prema muzeju. Poprečni sokak nije velik, svega desetak kuća, ali table muzeja nigdje. I kad od glavne ulice krenem ispočetka, rezultat je isti, pa ću pozvoniti na vrata ispred kojim vidim obuću. Otvara postarija gospođa, nimalo iznenađenja mojim pitanjem. Elem, svakodnevno joj neko zvoni s istim pitanjem, a István Makovnik je – tu joj se lice stvara u osmijeh – Bog da mu dušu prosti, prije mjesec dana preselio u vječna lovišta. A kristali – eno ih dolje, pokazuje na jednu prizemnicu, ali nema nikoga, možete ih vidjeti samo kroz prozore…

E, pa, striček István, stvarno ti nije fer! Pa ako si, kažu, 40 godina  skakao po jamama, je l' to nisi mogao sačekati mjesec dana, nego, evo, u tvoje kalcite – fino se vide tzv. „prozirci“, a i oni obojeni, kao i prilično uglavnom fosila puževa, školjki i riba, te nešto stalaktita – zurim kroz staklo! Pa stvaaaarno…

Bolje sreće nisam ni s kamenolomom. Oko prijemne zgrade nigdje nikog, ogromni parking prazan, na kapiji katanac; prokleta sezona i nesezona! Inače su ovdje kvalitetan kamen lomili već Rimljani, gradeći od njega grad Scarbantia, a procvat dolazi s bečkim kapitalom uloženim 1857. godine. Poslije Drugog svjetskog rata eksploatacija će biti premještena na drugo mjesto, a kamenolom biva proglašen spomenikom i nerijetko, zbog specifičnog izgleda, od koga iza kapije vidim tek sitne naznake, služi za snimanje filmova i tv-serija. Štoviše se ispod ogromnih stijena uređuje podzemno kazalište, a par puta u godini se tu održe i koncerti.

Riješen sam ući ovako ili onako pa polazim duž nekoliko metara visoke ograde i tako se penjem na brdo iznad kamenoloma. Žica, međutim, nema ni rupe, ni kraja, Mađari kamenolom ogradili kô uvakat Švabe Auschwitz. Ne čudi, kamenolom je za od 1944. do kraja Drugog svjetskog rata bio neka vrsta radnog logora, u kome je smrtno stradalo više od 400 Židova. U mene stradaju samo nove hlače, i to u uzaludnom pokušaju da se nekako uspentram preko žice. Eto, a šta je falilo da broj posjeta povećaju na 200.002! :)

Fertőrákos je posljednjih dvadesetak godina sve snage usmjerio na razvoj turizma, a u tom kontekstu je zanimljivo spomenuti da na načelničkoj poziciji svoj čak sedmi mandat, od 1990. do danas, s izuzetkom razdoblja od 2010. do 2014., odrađuje nekadašnji „fidesovac“, a odavno neovisni János Palkovits; po tome teško da mu ima ravnog u čitavoj Europi. Osim kristala, turiste bi trebala mamiti i činjenica da je Fertőrákos dio kulturnog krajolika Fertő/Neusiedlersee, UNESCO-ve svjetske baštine i dio Nacionalnog parka Fertő-Hanság.

Nedaleko od Fertőrákosa, u  Piuszpuszti, uređen je ogromni park, nazvan Paneuropski piknik, a motiv je bilo to što su na tom dijelu pobjegulje iz bivše Istočne Njemačke 19. kolovoza 1989. godine uspjele probiti „željeznu zavjesu“, što je simbolički značilo ponovno ujedinjenje Europe. Ploča, mramornih, betonskih, metalnih, i na mađarskom, i na njemačkom, „posijano“ toliko da pomalo prelazi granice dobrog ukusa. Na jednom dijelu ostavljene su višeredne žičane prepreke, u ono doba bezbeli „garnirane“ minskim poljima, kao i djelić betonskog zida ispred njih. Središnje mjesto zauzima veliki spomenik što prikazuje prestrašene Istočne Nijemce dok izlaze iz podzemlja „socijalističkog raja“; žena čvrsto prigrlila muža, trojica mladića ruku spojenih na ramenima, dočekali su dan za bijeg u slobodu.

I u selu stoji spomenik istom događaju: istaknuta je 1989., u kamen su uklesana tri reda žice, a u plitki postament ljudske stope.

Predah pravim u prelijepoj bašti jednog restorana pa ću za putokazom koji upućuje na svetište boga Mitre. Nalazi se uz cestu što vodi prema Fertőmeggiesu, na samoj granici s Austrijom koju, osim prazne graničarske kućice i limene table u bojama austrijske zastave s natpisom „Grenzübergangsstelle“, niko nit' čuva, nit' brani.

Sjećam se koliko muke sam vidio dok sam pronašao mitraističko svetište u Močićima kod Konavala: ljudi nigdje, zmija svugdje, a mitrej na privatnom zemljištu neke bake koja, srećom, nije bila doma. Ovdje je do mitreja lako, ali samo do ograde: na njoj fino piše da je posjet svetištu besplatan, ali koja fajda što je besplatan kad je na ulazu katanac!

Naravno da se vidi zgrada od bijele cigle, s ostavljenim uzorkom kamena, a i neki trokutasti stup u udolini ispred kućice, obrastao u bršljan, ali to je sve. I ona je novija, sazidana 1992., nakon što je čitavo ovo područje za trajanja blokovske podjele između NATO-a i Varšavskog pakta nadzirala vojska, pa su Mitra i njegov bik – sve je bilo minirano, do svetišta nisu mogli čak ni žitelji Fertőrákosa –  trunuli zaboravljeni od svih. Inače je ovo jedino mitraističko svetište u Mađarskoj, a slučajno su ga, u potrazi za dobrim kamenom, zatrpanog zemljom i zaraslog u gusto raslinje, 1866. godine otkrila dvojica mladića. Jedan od njih, neki Ferenc Stornó, sav se dao na kopanje, te pronašao kultnu sliku, tri oltarna kamena, dva kipa lava, novčiće u glinenim ćupovima i 27 grobova s kremiranim mrtvacima. Nakon svega je o vlastitom trošku sazidao nadstrešnicu od vapnenca. Tako on, a ja, kako ključara nema, nalazim samo fotografiju s neta: Mitra u perzijskoj haljini gura bika prema zemlji, zabijajući mu bodež u vrat. Krv hvataju pas i zmija, a testise sirotog bika svojim škarama stiska opaki škorpion. 

Sreća pa su dostupni barem spomenici u samom mjestu, a ima ih – onaj vječiti načelnik je očito agilan, ne biraju ga tek tako sedam puta! – kud god se okreneš. Ako izuzmemo onih nekoliko što su našli mjesta u muzejima, ovaj je opet jedan jedini u Mađarskoj koji stoji na svom mjestu, a radi se o stupu srama, sasvim sličnom onim što ih viđamo na nekadašnjim mletačkim područjima, uključujući i ona na našoj strani Jadrana. A bilo ih je od 13. stoljeća diljem nekadašnje Ugarske, sve dok Josip II., car Svetog Rimskog Carstva od 1780. do smrti, 1790., nije zabranio kažnjavanje koje je za krivca bilo nadasve ponižavajuće. Nešto kontam, da danas kod nas ima stupova srama, na njima bi se opet našli onaj što je usjekao par metara drva u državnoj šumi i slični, nigdje ne bi bilo nijednog političara.

Fertőrákos je inače još od 1002. godine vlasništvo biskupije iz Győra, a ta činjenica je ostavila tragova, i to krupnih, sve do danas. Glavni je još uvijek najveća zgrada u mjestu, biskupski dvor. Zanimljivo, rak je i u mađarskom rák, otud ono -rákos, a na grbu mjesta našli su se upravo biskup s pastirskim štapom i rak. Kad je napravljen prvotni biskupski dvor, nije poznato, ali je nekakav postojao, čim se zna da su ga, zbog nekog spora, 1311. godine srušili stanovnici nedalekog Soprona. Obnovljen pa srušen 1464. po vojsci Matije Korvina, a šezdesetak godina kasnije će u Mohačkoj bitci glavu izgubiti i vlasnik sela, biskup Győra Balázs Paksi. U 16. stoljeću je oko dvora, ali i oko pola sadašnjeg mjesta, podignut visoki obrambeni zid koji se dobrim dijelom sačuvao sve do danas. U ljeto 1683. ipak nije spasio selo – Osmanlije su ga, za pohoda prema Beču, opljačkali, a zatim spalili, dok je stanovništvo ili pobijeno ili odvedeno u ropstvo. Nakon što su Osmanlije vraćeni nazad, vlast u prazno selo naseljava Nijemce, a danas stameni biskupski dvor, sa svecima na krovu i dopadljivo izvedenim pročeljem, 1743. iz temelja gradi biskup Ferenc Zichy.

Isti biskup podiže i vodenicu, ali ne neku „drvenjaču“, kakve poznajemo iz našeg djetinjstva, već veliku i visoku zgradu, također opasanu zidom. U jednom od potkrovnih kutova sunčani sat, rasprostrt na dva zida, ukrašen ženskim figurama, a u niši zida žitnice do potoka kip u boji svetog Ivana Nepomuka, postavljen 1731., najljepši koji dosad vidjeh. Ulica se inače službeno zove Patak sor: patak je inače potok, pa sad znamo i zašto se patak zove baš tako, a sor je, naravno, isto ono što u Slavoniji nazivaju šor.

Gradske zidine čuva Madonna Rakoška, prilično apstraktno izvajana Gospa, s dvama još apstraktnijim kamenim blokovima s bokova, rad kipara Andrása Örsija, izrađen 1996. godine, u povodu 50. godišnjice sjećanja na dane tijekom kojih je živo lice gradića potpuno promijenjeno. Fertőrákos su, naime, uglavnom naseljavali Nijemci, a u novije doba čas je pripadao Mađarskoj, čas Austriji. Kako je Sopron s okolnim područjem odijeljen od Gradišća i postao dijelom Mađarske, Nijemci su, uz svega nekoliko izuzetaka, 1946. deportirani u Austriju i Njemačku, a u selo su dovedeni Mađari deportirani iz ondašnje Čehoslovačke. Danas se ovakve stvari nazivaju etničkim čišćenjem, a onda su, očito, bile normala. Inače Fertőrákos ni do dandanas nije dostigao broj stanovnika iz 1946. U to ime su na pločama ispred Madonne Rakoške urezana imena deportiranih.

Gradić je, rekoh već, pun spomenika. Dominiraju svetački kipovi, pa tako pored ceste što vodi prema Sopronu, blizu kamenoloma, nalazim svetog Sebastijana, postavljenog 1721., pored crkve zlatokrunu Gospu s Djetetom, a na jonskom stupu svetačku glavu, ostatak nekadašnjeg pila Presvetog Trojstva. Negdje u središtu mjesta Isusa s dvoje ljudi ispred Njegovih nogu – spomenik je to žrtvama Velikog rata, s imenima 101 žrtve ispisanim na njemačkom s tri strane postolja. Bit će da na to podsjeća i jedan skrušeni bračni par, domaćin i domaćica, izrađeni od drveta, od čega je istesan i jedan u teškom oklopu, s mačem, a riječ je o Friedrichu von Kreuzpecku, vitezu i svjetskom putniku iz 13. stoljeća. Sam bog zna šta je u pričama o njemu istina, a šta legenda, ali se navodi da je ratovao za barem sedam-osam europskih kraljeva i prinčeva, obišavši, osim Ugarske, i Francusku, Bavarsku, Moravsku, Španjolsku, Italiju… Još jednom spomeniku ne uspijevam „prokljuviti“ motiv.

Ostala je još crkva Navještenja Blažene Djevice Marije. Prvi put se spominje već 1241. Pljačkana, rušena, paljena, kao i sve u ovom dijelu Ugarske. Uz jedan zid dva stara nadgrobnjaka, a tu su i dvije svećeničke grobnice iz prve polovice 19. stoljeća te još nekoliko sitnijih spomenika.

Lijep je Fertőrákos, vrijedi ga posjetiti. Idući put prvo tražim ključare :) a na onom svijetu Istvána Makovnika, da mu se baš-baš nagovorim :)