Krdžali: Daj ćat da smotam jednu „krdžu“

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jeste li ikad pušili „krdžu“? „Krdža“ je duhan najlošije kvalitete, smotan u ćat od kojeg, reče neko na popularnom sajtu vukajlija.com, ujutro iskašljete jednog velikog vanzemaljca i onda ste mirni do sljedećeg jutra. Duhan može biti i naš hercegovački, ali je zavičaj „krdže“ bugarski grad Krdžali, smješten u srcu Rodopa, šezdesetak metara od granice s Turskom i isto toliko od granice s Grčkom. Za cijelog osmanskog doba bio je važno sjedište proizvodnje i trgovine duhanom, a nastavit će biti to i za socijalizma, da bi se onda, kao i većina mjesta u socijalističkim državama što su preko noći uplovile u divlji kapitalizam, pretvorio u gradić u kome se samo za dojenčad pouzdano zna od čega žive.

U Krdžaliju će nas, s izuzetkom nekoliko jutarnjih sati, cijelog dana pratiti dosadna kišurina, a popodne će nas natjerati i na dvosatno ispijanje kave i gledanje ljudi što ulicama prolaze s kišobranom. Kiša će nam iz plana izbiti posjet obližnjem tračkom gradu Perperikonu i još koječemu, ali ćemo, i sami pod kišobranom ili s glavama u kapuljačama, ipak uspjeti vidjeti mnogo.  

Krdžali se prostire između dva vještačka jezera na rijeci Ardi, ali se to u gradu ni ne primijeti; rijeka je podalje od središta pa čaršija izgleda bezvodno. Cijelim središtem proteže se široka pješačka zona po kojoj je – valjda se zna što je čiji teritorij – svakih pedesetak metara zalegao po jedan pas, spava i svi ga uredno zaobilaze. S obje strane pješačke zone i prostranih parkova spomenici. Šestmetarskog Vasila Levskog (1837. - 1873.), revolucionara, vođu za oslobođenje Bugara od osmanske čizme, iako mu imena nigdje nema, lako prepoznajem po faci; napravilo ga, i to od kamenih blokova teških po pet tona, kao da je u krinolini, iz koje mu viri samo glava. Ispred kazališta nazvanog upravo po njoj, u haljinici na tufne, Kadrie Letifova (1928. - 1962.), najpoznatija pjevačica turskih pjesama u Bugarskoj. Poginula je, sirota, u 34. godini u prometnoj nezgodi. Bugarska inačica naše Silvane Armenulić.

Eno, usred kontinenta, i čovjeka opasanog golemim sidrom. Kapetan Georgi Georgiev (1930. - 1980.) prvi je Bugarin koji je jahtom oplovio svijet. Inače je rođen ovdje, daleko od mora, ali je, kao dijete vojnog časnika, živio svugdje negdje, a more je upoznao za očeva službovanja u Varni. Na put oko svijeta krenuo je potkraj 1976. s Kube, a neizvjesno putovanje, koje je potrajalo 202 dana, uvršteno je u Guinnesovu knjigu rekorda. U domovini je počašćen ordenom „Heroja NR Bugarske“, jedan brod će biti nazvan po njemu, a njegova jahta „Kor Karoli“ danas se nalazi u Nacionalnom muzeju vojne povijesti u Varni.

Blizu Georga Georgieva stoji i mali spomenik Židovima Krdžalija, a još jedan, s crtežom nekadašnje sinagoge, od koje je danas ostao samo jedan ogradni stup, kod zgrade pošte. Danas nema nijednog: sinagoga se, nakon požara 1942., samourušila 1956., a posljednji Židovi, pristigli na valu službene razmjene stanovništva između Turske, Grčke i Bugarske, još prije toga su, 1949., odselili u Izrael.

Povelike spomenike zaslužili su i Dimitar Madžarov (1882. - 1949.) te kapetan Petko vojvoda (1844. - 1900.). Prvi je bio dugogodišnji vođa Unutarnje makedonsko-edrenske revolucionarne organizacije i Unutarnje tračanske revolucionarne organizacije. Rođen je u Grčkoj, a kao svršenik vojne akademije imao je šta reći u svim ovdašnjim pobunama i ratovima Bugara, posebno u onom nakon koga je Osmansko Carstvo otperjalo prema Edirneu i dalje prema Istanbulu. Na Petka vojvodu, pravim imenom Petka Kirjakova, može se naići i drugdje po Bugarskoj. Kao hajdučki vojvoda, a nakon što su mu ubili brata Matiju i rođaka Valča,  čitavog se života tukao s Turcima. Započeo je s još sedam drugova likvidacijom nekog Mehmed Kesedži-bega, izravnog krivca za smrt srodnika, a nastavio u još bezbroj „sačekuša“, ali, pogotovo kasnije, i dobro osmišljenih ratnih okršaja. Više puta zarobljavan od Turaka, svaki put im je uspio pobjeći, a posebno se, boreći se s Garibaldijevim borcima, istaknuo za Kretskog ustanka (1866. - 1869.) i Rusko-turskog rata (1877. - 1878.).

Fin reljef je, pak, i to samo koju godinu nakon smrti, dobio slikar Džemal Emurlov Džimi (1948. - 2014.), rođen u obližnjem selu Čifluk. Zaljubljenik u Rodope slavljen je, da se ne lažemo, i kao etnički Turčin koji je Bugarsku do kraja prihvatio kao jedinu domovinu, oženivši se Bugarkom, krstivši djecu i davši im kršćanska imena Ilijan i Desislava.

Neki znaju, neki pojma nemaju da je Bugarska osamdesetih godina prošlog stoljeća zaoštrila politiku prema ovdašnjim Turcima toliko da su 1989. desetci tisuća radije zauvijek napustili zavičaj i odselili u Tursku nego pristali na Vladine mjere poput obvezne promjene imena. I pored svega, Turci na području općine čine više od dvije trećine (66,15 posto) stanovništva, dok je Bugara manje od trećine, iako u gradu čine razmjernu većinu. Zato nije čudno što ćemo u gradu naići na nekoliko džamija, a kad krenemo prema Ardinu, vidjet ćemo ih u svakom većem selu.

Centralna džamija, zove se baš tako, nalazi se blizu gradske tržnice. Prvotno je, kao mala drvena građevina, podignuta 1812., a današnji oblik dobila je 1874. Jedna je od mnogih koje se diče dlakom poslanika Muhameda, na što je rahmetli Alija Nametak imao jedan komentar koji se ne usuđujem ni spomenuti, bolje ga je prešutjeti. U haremu je grob Krdža-Alija, osmanskog vojskovođe koji je navodno osvojio ovo područje i po kome je grad dobio ime.

Bugari, očekivano, ne prihvaćaju tezu o imenu. Po jednima je ime nastalo od staroslavenske riječi krčag, ovdje su, dakle, živjeli vješti grnčari, po drugima su kardžali ljudi iz polja, iz nizine, za razliku od onih u rodopskim bespućima iznad grada. Nekad se, do 17. stoljeća, ondašnje seoce zvalo Žerkovo. Za Krdža-Alija, pak, tvrde da nije bio nikakav ratnik iz vremena osmanske okupacije ovog dijela Bugarske (1371.) od strane Murata I., istog onog što zaginu u Kosovskom boju, nego vođa pljačkaške hajdučke bande iz sredine 18. stoljeća po kome će takve skupine još stotinjak godina nazivati „krdžalijama“. Inače su arheolozi 1920. otvorili navodni Krdža-Alijev mezar i našli da u njemu - nema ničega!

Da su Turci većina, nije previše vidljivo, ali su ipak zastupljeni, ne samo kroz spomenike već spomenutim nego i, recimo, kroz statuu mlade Turkinje sa zarom na travnjaku pored muzeja Uostalom, još prije nego što smo stigli u Krdžali naišli smo, pored restorančića u kome smo kavenali i doručkovali, na velebnu česmu orijentalnih obilježja koju je u spomen na svog brata podigao izvjesni Ahmet Mohammet Said, zbog čega je prozvana „Bratova česma“. Naravno da ipak nije zapostavljeno ni bugarsko stanovništvo, a ni činjenica da je ovo Bugarska, a ne Turska, pa su na nekoliko mjesta uređene su i bogato ukrašene vaskršnje čestitke, a . muškarac i žena na platou za fotografiranje predstavljeni su u bugarskim narodnim nošnjama.

Odmaknuh se od spomenika, a ima ih, kao i drugdje u bugarskim gradovima, još mnogo, od pomalo čudnih, primjerice uskog visokog slavoluka bez ikakvih obilježja ili stupova povezanih lentama u bojama bugarske zastave, preko zamišljene kamene djevojke istaknutih grudi pa do, pored gradskog doma kulture, biste osetijskog pjesnika i dramatičara Koste Levanoviča Hetagurova (1859. -1906.), za koga baš i ne razumijem – rođen je i umro u Rusiji – odakle u Krdžaliju. Od nekog očito grandioznog spomenika u parku, predmnijevam da je bio partizanski, ostao je samo stepenasti postament, dok je oko još jednog ogromnog, podignutog u spomen poginulim za oslobađanje grada od osmanske okupacije 1912., u koji ovdašnji Turci bezbeli gledaju s podozrenjem, napravljen im je takoreći u inat, sve savršeno uredno. Ostala su još dvojica štrkljavih mršavaca u bašti ispred muzeja za koje, uzalud ih promatram sa svih strana, ne mogu razlučiti – oprema im je „ni tamo, ni 'vamo“ – jesu li vojnici ili socijalistički pregaoci.

E, da muzej, točnije Regionalni povijesni muzej… Kad već kiša ne da u Perperikon, možemo u trokatni turski konak, podignut 1870., jer muzej je baš u tom, za mene ponajljepšem zdanju u Krdžaliju, davno proglašenom spomenikom kulture. Trideset dvorana, lapidarij i tri kata, po jedan za arheološko-povijesni, etnografski i mineraloško-prirodoslovni odjel. Nije, dakle, samo Perperikon, u prizemlju su nalazi s čak 179 nalazišta (19 pretpovijesnih, 122 antička i 37 srednjovjekovnih), što muzej čini jednim od najboljih u Bugarskoj.

Osoblje uslužno, začas se uz nas stvoriše arheologinja i direktorica, ova prva nas prati iz prostorije u prostoriju, ali ne dosađuje, tu je da dadne odgovor samo kad je šta upitamo. Problem je samo jedan: ako želimo fotografirati morat ćemo platiti 15 leva (oko 15 KM) za svaki „škljoc“. Ima, kažu, sve na službenim stranicama, čak i virtualna šetnja, pa ko voli nek' izvoli, a mogu nam, ako smo zainteresirani, poslati vlastite fotografije. Šmrc…

Najstariji su nalazi iz ranoneolitskih naselja u Krdžaliju i Krumovgradu, iz teško zamislivih 5.900 do 5.700 godine prije Krista, recimo svastika od žada vjerojatno uvezenog čak iz Kine, a najimpresivniji, barem meni, kipići tračkog konjanika. Brončanih sjekira, zlatnih i srebrnih ukrasa, figurina, naprsnih i liturgijskih amajlija, lakrimarija… ima valjda kao u cijeloj Bosni i Hercegovini.

U muzeju smo se zadržali poprilično dugo, ja se čak omišljam da ilegalno napravim koju fotografiju, ali ne bi išlo, em je uz nas kustosica, em nas sa stropova gledaju kamere. A dobro, šta se može…

Po gradu ćemo se, nakon „pauze za kišu“, zadržati još da bolje promotrimo, makar je novovjeki, toranj sa satom i još koješta, a trknut ćemo i u kvart Veselčane, na rubu grada, do najpoznatije ovdašnje pravoslavne bogomolje, manastira s crkvom svetog Jovana Preteče. Nastanak ranosrednjovjekovnog kompleksa uglavnom se smješta u razdoblje od 6. do 8. stoljeća i jedan je od najstarijih na tlu Bugarske. U doba vladavine Bizanta ovdje se, na prelazu iz 10. u 11. stoljeće, nalazilo i sjedište ranokršćanske eparhije Archidos (Ahrida). U travi se fino vide ostaci tvrđavskog zida s kulama i trolisne crkve s tri apside. Naravno da je sve cvalo dok se nisu pojavili Osmanlije na bedevijama i s mačevima, pa je u 14. stoljeću stavljena točka na jednu veliku povijest.

Manastir je kompletno obnovljen između 1990 i 2000. godine, srećom ne na drevnim zidinama nego pored njih. Izuzetak je srednjovjekovna crkvica, u kojoj su konzervatori na zidnim spojevima jasno naglasili ša je staro, a šta novo. Sad je to čitav mali grad s nekoliko odvojenih kapelica. U oči upadaju crte slične orijentalnim pa bi se poizdalje od crkvenih kupola moglo pomisliti da su džamijske, a od kružnih svetišta na stupovima da su turbeta. Zna se da je je manastir nastao na velikoj antičkoj nekropoli, a da je za mnoge turske građevine, pogotovo za tursku vojarnu i konak, sadašnji muzej, kamen odvožen upravo odavde.

Kišurina ne da, a možda smo, umjesto u posjet tračkom kralju na Perperikon ili nakon toga, mogli trknuti i do obližnjeg sela Nenkovo, gdje je 2001. godine otkopana svjetski jedinstvena grobnica izrađena u živoj stijeni u obliku maternice. Neolitski astronomski opservatorij, nešto kao Stonehenge. U podne, kad se sunce nađe u zenitu, zraka svjetlosti prođe kroz kameni prorez i obasja pećinu, odnosno nutrinu maternice. Uzalud bismo išli, sunca danas ne bî, ali opet ćemo jednom- sunce se ponovno rađa!