Kutina: Od grofova Erdődyja do Vile kutinske

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kao prvo – hvala kiši! Pokazala je, naime, toliko strpljenja da su kapi kroz cijelo vrijeme mog obilaska grada takoreći lebdjele u zraku, ali su prve zadobovale po krovovima taman nakon što sam zgužvao i u kantu za smeće na rubu parkinga bacio papir s popisanim gradskim znamenitostima. I kad je zapadala, nije trčala da me sustigne pa sam sasvim komotno, vidjevši da me prati na pristojnom odstojanju, stao u Banovoj Jarugi, uslikati prije sedam godina izgrađenu žutu crkvu svetog Petra, jedan od nažalost rijetkih pozitivnih primjera sakralnog graditeljstva u Hrvata posljednjih desetljeća.

Nisam baš siguran spada li u znamenitosti i „Petrokemija“, nepregledno INA-ino carstvo za proizvodnju umjetnih gnojiva, puno visokih dimnjaka i tvorničkih kupola, ali ono, kad se u grad dolazi iz smjera Bjelovara i Garešnice, prvo upadne u oči i, uzalud makinalno dodavanje gasa da brže prođe, ne izlazi iz njih nekoliko dugih minuta. Ne zastajem, ne snimam; može se ljutiti ko god želi, ali za mene je to trovačnica, zemlje, zraka, vode i svega s čim dođe u dodir. Jedini smiješak vezan za „Petrokemiju“ pojavi se kad se sjetim šaljivog reklamnog slogana odnedavno pokojnog Bore Đ.: „Za vegetaciju između butina – umjetno gnojivo INA Kutina“.

Kutina je, kao, uostalom, i sva mjesta u Moslavini, grad prostranih parkova. Ovdašnje je, 1901., uredio dr. Josip Hoholač, liječnik, upravni dužnosnik i publicist, a eto, izvan svega, i ljubitelj hortikulture. Baš se potrudio, što je još uvijek vidljivo po rasporedu stabala, ali se ni izbliza koliko on ne trude gradske vlasti. Ima proplamsaja takvog čega, gdjegdje oči obraduju šarenocvjetne lijehe, ali nigdje, pogotovo u parku u središtu grada, kakvog kipa, spomenika, poprsja. Ne znamo šta će do kraja karijere i života napraviti trenutno najpoznatija Kutinjanka, političarka Marijana Petir, ali zar trebaju proći desetljeća od njihove smrti da se, naprimjer primjera, postave biste dvoje velikih Kutinjana, Sime Mraovića i Dubravke Ugrešić? Kažu neki da baš i nisu obožavali Hrvatsku, ali – na stranu politika – rodno mjesto, makar se u njemu i nisu naživjeli, sigurno su voljeli. Čak bi se i „Vila kutinska“, izvrsna skulptura istog takvog akademskog kipara Ivana Branka Imrovića, najpoznatiji među novijim kutinskim simbolima, kudikamo bolje osjećala i dublje disala u parku nego uz cestu, umal' u bašti kafića.

Šteta što je središnji park prazan još je izraženija kad se spozna sva okolna arhitektonska ljepota, upravo ono što stane u jedan kružni pogled. Za početak, prizemnica u kojoj su smještene knjižnica i čitaonica s aplikama dječačića-anđelčića ispod svakog prozora, potom, preko puta, katnica nekad poznata kao kuća obitelji Ausch, u kojoj je smještena Galerija Muzeja. A tek Muzej Moslavine, nekadašnji ladanjski dvorac moćnih grofova Erdődyja, do hrvatske samostalnosti, očekivano, Muzej Revolucije… Jest da je prije 130 godina od izvornog baroknog, iz 18. stoljeća, sveden na historicistički, ali je i takav najljepša zgrada u središtu, a još više bi uljepšao grad da su Erdődyji skladni ulazni trijem okrenuli prema glavnoj ulici, al' bit će, eto, da su se željeli zeru zakloniti od neželjenih pogleda. Krnjotak među zdravim zubima je niska ruševna prizemnica sasvim blizu muzeja; da postoji kakav photoshop razgledanja, sad bih je izbrisao, a ploču na kojoj stoji da je (i) to Trg kralja Tomislava prenio na najbližu „zdravu“ zgradu, makar bila ni po čemu posebna, recimo na Dom obrtnika ili na sivo zdanje s druge strane ulice čiji krov je plodno uzgajalište mahovine.

S te strane ulice je i Dom kulture, a u njemu, uz Glazbenu školu nazvanu po skladatelju i dirigentu Borisu Papandopulu, za čije možebitne veze s Kutinom ne znam, i Vinski dvor, već dvadesetak godina sjedište moslavačke udruge vinogradara. Da, vidjeh po Moslavini smeđih turističkih putokaza vinarija i vinara i pročitah kako su ovdje, u predahu između dvaju bojeva, trsove, u znoju lica svoga, sadili i rezuckali još Tračani, Iliri i Kelti. Stvarno se zna, oko toga nema dvojbe, da su ovdašnja vina još 1857. predstavljena na velikoj međunarodnoj izložbi u Beču. Velika info-ploča ispriča mi kako je Vinski dvor domaćin brojnih vinskih izložbi, čak i jedine u Hrvatskoj na kojoj se predstavljaju samo izvorne hrvatske sorte, potom kako je domaći sin Predrag Lešić naslikao vinskog boga Bacchusa, a kolega mu Želimir Šiško vinski brijeg Ilovčak. Od svega ću – da mi se spomenuti vidici otvore, trebao bih biti „skupina posjetitelja“, a sâm sam, i pride se unaprijed najaviti – vidjeti jedino masivna hrastova vrata majstorski izrezbarena vinskim motivima s naglaskom na prikaz dobivanja vina, mada ne fali ni mužikaša, a tu je i mlada što – jer nije njemu lako! :) – dodaje novi bokal svom diki koji još uvijek nije iskapio prethodni.

Dok zagledam tri kutinska mosta, a ponajviše Cigleni, koji je to ostao samo s jedne strane, budući da mu je s druge strane ime maskirano jarkom bordo farbom, sasvim slučajno ću ušetati u najljepše dvorište s najljepšom kućom u Kutini, a vjerojatno i u cijeloj Moslavini. Pazderina kuća, tako se zove, po doseljeničkoj češkoj obitelji Pazdera. O kući i Pazderama priča mi Emilija Mišljenović, rođena Pazdera, jedna od suvlasnica. Smucam se po dvorištu bez pitanja pa joj se javljam kad je ugledam u hodniku. Uljudna i odmjerena, gospođa od glave do pete, malo se nećka za slikanje, ali ovaj put baš insistiram.

Elem, ono što je nekad bio najslikovitiji primjer ruralne stambene arhitekture danas je kutinski biser. Zna se da je sagrađena nekad prije 1860. i da je gotovo potpuno sačuvala prvotni izgled. Doduše je podignuta kao ciglena prizemnica, a kako je obitelj rasla, naknadno joj je dodan kat od hrastovih greda. U neko doba pretvorena je u žitno skladište, ali su Pazdere shvatili da boljeg mjesta za svakodnevni život nema i ne može biti.

Drvena je i veranda, i trijem, i stepenice, i prozorski okviri, sve po starinski, sve ukusno izrezbareno. Na sve strane cvijeće, ima ga, količinom i vrstom, za jednu solidnu cvjećaru. U koru jednog od dvorišnih stabala uklopljene zelene oči s bijelim nosom i ustima, mora da u obitelji ima i umjetnika, a na to upućuje i slika elegantnog vrča s pšenicom i cvijećem na slijepom prozoru pomoćnog objekta, a pogotovo pet drvenih gospođica, kako ću, evo, nazvati drvene dame u češkoj nošnji od kojih svaka ima pogled na različitu stranu, koji bi se, međutim, mogao stopiti u zajednički nazivnik pod imenom „kolutanje očima“. Zagledam skladne grozdove oslikane iznad ulaza u kućicu-spremište i originalnu, također ukrašenu krušnu peć; nije ispekla kruh još od kraja predzadnjeg rata, dakle, nekad od 1945., pa ću se oprostiti s gospođom Emilijom, nadajući se da ću je ovdje zateći kad me kakvi neputopisni puti opet nanesu u Kutinu.

Bilo bi ovakvih kuća i više da strašni požar 1886. godine nije potpuno uništio središte grada. Pazderinu kuću vidim s leđa kad se zaputim u gornji dio grada, nekadašnje središte, a sada tihi, gluhi i zaboravljeni kvart. Ima prilično pješačenja, pogotovo što se, u potrazi za još čim zanimljivim, šunjam okolo-naokolo, pa ću na jednom zidu u pobočnom parku naići i na mural koji prikazuje tragično preminulog Renata Bortota, jednog od vođa „Gerile“, vjernih navijača ovdašnjeg NK „Moslavina“.

Kutinjani se oduvijek ponose koliko grandioznošću, još više ljepotom crkve Gospe Snježne, smještene u ulici nazvanoj Crkvena. I jest, nabas je, nije uzalud svrstana u spomenik prve kategorije, ne smatra se tek tako najraskošnijim kasnobaroknim sakralnim objektom u cijeloj Hrvatskoj, a okrugla kula na spoju strana dvorišnih zidova dodatni je plus u ukupnoj ocjeni. Ponutrica joj je još stoput dopadljivija, barem se tako navodi svugdje gdje je opisuju. Ali… Uvijek neko „ali“! Zaključani su, naime, i glavni i bočni ulaz u dvorišni dio, tako da ću izvanredni drveni oltar vidjeti samo na slikama, a, kažu, neponovljivu akustiku osjetiti samo u mašti. Uvijek se čudim kad u mjestima u kojima određena konfesionalna skupina čini gotovo cjelokupno stanovništvo njenu bogomolju nađem zaključanu. Zašto, da mi je samo znati?! Odgovor nikad i nigdje ne nađoh. Inače se crkva prvi put spominje 1729., a više od toga je, bez viđenja, uzalud navoditi, svelo bi se na ono „pričam ti priču“…

Sreća pa se prostrana ledina oko crkve i ono što je po njoj naredano nikako ne može zaključati. Na najboljoj poziciji, ne možeš pored njega proći bez pozdrava, k tomu još usred ružičnjaka, smjestio se dr. Gustav Baron (1847. - 1914.), Kutinjanin, svećenik, profesor i nadstojnik zagrebačke nadbiskupske gimnazije, rektor Zagrebačkog sveučilišta, papinski komornik, neumorni mecena ovdašnje župe, crkvenih pjevača i vatrogasaca. Malo dalje je visoki križ s raspelom, po njemu postavljen „na slavu Bogu i Čovjeku Gospodinu Isusu Kristu“. Od postavljanja, 1899., pa do 1956. raspelo je stajalo usred glavnog trga, a onda je „narodna vlast“ procijenila da je, ako već negdje mora stajati, puno bolje ako pored njega nailaze samo oni koji krenu u crkvu. Od živih ljudi bistu je ovdje zaslužio još samo Ivan Bonifacije Pavletić (1864. - 1897.), rođen u obližnjoj Zbjegovači, član kod nas malo poznate redovničke družbe Sinovi Bezgrješnog Začeća. Neumorno se, danomice i noćomice, dvoreći bolesne u rimskoj bolnici „Santo Spirito“, pokazivao kao jedan od onih skromnih, samozatajnih, poniznih svetaca za koje svi misle da su samo ljudi.

Svratit ću kratko i na groblje ispod crkve, tamo je spomenik poginulim braniteljima, veliki križ s krunicom, potom se pozdravljam sa Svetom Obitelji izrađenom od kore okolnih stabala, čista petica za autora, pa ću do žućkaste zgrade s druge strane ceste. Bila bi to samo jedna od bezbroj osnovnoškolskih zgrada, lijepa, ali ipak sasvim obična, da u njoj prvi posao nije dobio čovjek koji je od života prepisao dogodovštine Pere Kvržice, Milog Djeteta, Mede, Budale, Divljaka, Šila i ostalih. Trknut ću ovih dana Mati Lovraku na kavu u njegov rodni Veliki Grđevac, baš u onoj mlin što ga je Perina družba obnovila, a ovdje i sada ga zamišljam kako dolazi na posao u školu koja se sada zove po njemu, smišljajući koje još dječje nestašluke bi mogao „uglaviti“ u legendarni roman.

Posljednja kutinska postaja je blizu, samo opet treba preći cestu i produžiti nekoliko desetaka metara. Ako je Pazderina kuća biser, još pet sličnih drvenjača što se nanizalo iza drvene ograde su biserčići bez kojih se zaprave ne vidi ni sjaj one glavne. Bezljudne su i to im je veliki minus, kako za usporedbu s Pazderinom kućom, tako i za održavanje, bez čega nema prave nade u budućnost i vječnost. Neke, doduše, imaju podstanare, eno na gredama firmice Aerokluba „Osa“, Foto video kluba, Odreda izviđača „Betlehem“… Uz jednu smještenu na blagom pristranku ispod ovih u nizu dograđen je drveni toranj s metalnom kupolom – u njoj je zvjezdarnica! Na info-pločama svi bitni detalji vezani za nama najbližu zvijezdu, Sunce, kao i za umanjen prikaz sunčevog sustava s planetima poredanim po kutinskim stazama, parkinzima i zgradama. Prilično originalno i vrlo dosjetljivo, ne vidjeh nešto slično na našim stranama! Kucam, ja bih, ako nije problem, malkice sunca, ne vidjeh ga od jučer, ali niko ne otvara ☹

Sve ostalo vezano za drvene kuće živi, ustvari više životari, u stilu „svak' za se travu pase“. Jedne zaključane, druge širom otvorene, jedne uredne, a druge… Možda bi najbolje bilo prešutjeti, ali, ako se u jednoj kroz okno ulaznih vrata fino vidi uredan tkalački stan, čisti stropovi i podovi, pored druge ogromni tijesak s kamenom „glavom“, kakav dosad nigdje ne vidjeh, zašto li je u trećoj potpuni krš – žbuka otpala sa stropova i zidova, pokućstvo u stanju raspadanja se strovalilo na pod,  ne može se proći od svakovrsnog otpada – kao da je u nju upravo zalutao dron s ukrajinskog ratišta? I da, među „drvenjačama“ se, uljez – bit će da je samo modernizirana – udjenula jedna „prava“ kuća bijelih zidova. Ako će se od „drvenjača“ praviti atrakcija, trebao bi jedan kran i spretan majstor, kao što vješt zubar za sekundu ukloni gingivitični očnjak.

To je, u najkraćem, Kutina. Za grad od kojih 15 tisuća žitelja ni premalo ni previše. Za naselje koje se prvi put spominje još 1256. godine – moglo je i bolje!