Ližnjan, hodočastilište pisaca i zaboravljena prijestolnica Histra

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Zvona i nari“, tako se zove knjižnica u istarskom mjestašcu Ližnjan, 11 kilometara istočno od Pule. Knjižnice obično nemaju imena, ali ova, ližnjanska, nije posebna samo zato što ga ima; u privatnom kompleksu, sastavljenom od nekoliko zgrada, „stanuje“ i istoimeno književno svratište. Tako su ga nazvali – neće se oni naljutiti – dvoje čudaka, Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, bračni par koji se sav dao na to da u mali Ližnjan dođe, vidi ga i upozna što više pisaca iz svih dijelova svijeta. Tako, za osam godina postojanja, Ližnjan vidje njih više od stotinu, od onih istarskih, pa do kolega im iz cijele Europe, ali i Argentine, Indije ili SAD-a.

Kuće u kojima su pisci smješteni otprilike su iste veličine i povezane su s obiteljskom kućom Natalije i Ognjena – što imaju oni, imaju i njihovi gosti. U svakoj od kuća puno polica i na njima stotine knjiga, a jedan dio kompleksa određen je za glavnu knjižnicu, gdje se počesto održavaju i javni nastupi pisaca, ali i drugi kulturni događaji. Čudaci, kažem, jer mogli su sve one sobe fino, kao i svi ostali, umjesto što ih daju na uslugu piscima, iznajmljivati turistima i mlatiti lovu. Ali, eto, oni su izabrali drugačije. Ne znam baš pravo otkud ja među pravim piscima, ali desilo se, a susjede su mi Maritza Stanchich iz Portorika, po ocu podrijetlom iz Šušnjevice u Istri, te antropologinja Riet Delsing iz Nizozemske,  koja će, kad se budemo predstavljali u pulskoj gimnaziji, pričati o svom istraživanju autohtone kulture Uskršnjih otoka (Rapa Nui).

Za Ližnjan, da budem iskren, nisam ni čuo prije nego sam na bespućima interneta naišao na natječaj za književnu rezidenciju, a malo mjesto ostat će i nakon što svojim domaćinima zahvalim na gostoprimstvu i krenem. Prostorno malo, srcem veliko, tako nekako bi se moglo reći; mada možda zvuči patetično, vjerujte mi na riječ – nije!

U obilazak polazim pola sata nakon dolaska, ali ga, barem u starom dijelu, završavam, kako se ono kod nas kaže, „prije nego što sam krenuo“. Na malom trgu, ovdje kažu „na Muntu“, ladonja; nešto se uzjogunila, kao cijepala bi se, dijelila, šta li, pa su joj, tamo gdje počinju grane, stavili  metalni „ovratnik“. U ladonjinoj debeloj sjeni kameni križ, Isus u Ližnjanu nikad, barem doslovno, neće postati onaj Sunčani Hristos Mehmedalije Maka Dizdara. Crkva Majke Božje od Milosti iz 1704. godine je s druge strane trga; nijednom ne naiđoh kad je otključana, a čuh da ima lijep kameni oltar s drvenim svetohraništem. Ovako primijetih samo sunce ispod križa na pročelju te da joj se s fasade, a i s desetmetarskog zvonika, runji žbuka.

Bit će da je tako zbog toga što nije glavna. Župna crkva svetog Martina trobrodna je i puno veća, zvonik triput viši. I naravno da je mlađa od prethodne, i to gotovo dva stoljeća – imalo se više, gradilo se veće. Stupovi lađa izgledaju malo previše plastično, takvi valjda bili u modi potkraj pretprošlog stoljeća, neoromaničko svetište iznad razine prostora za vjernike, oltara šest, na glavnom, naravno, sveti Martin, i to drveni, kakvi su i retabl te oslikano svetohranište. Vitraji klasični, dvije spomen-ploče bivšim župnicima i ostalim zaslužnicima, te nekoliko kipova, među kojima – sudim to po biskupskom štapu i kapi – još jedan sveti Martin, ali s postoljem; bit će da taj služi za procesije.

To bi bilo to da u pijesku, ispred dijela koji zvonik veže za crkvu, ne stoji mramorni postament i na njemu za mene nešto neobično: „Stopa svetog Martina“! Prvi put vidim tako nešto, ali je, srećom, tu i tabla s objašnjenjem – na karti Europe označeni su gradovi i crkve u kojim se svetac posebno mnogo štuje. Ima ih više od 200, a ja, eto, neuk i neznalica, tek čujem za ovakvo što :(

Još više iznenađen ostat ću kad doznam – to će se desiti kad već budem daleko od Ližnjana – da je akciju postavljanja svečeve stope, i ne samo tu, od A do Ž vodila ovdašnja prosvjetna djelatnica, simpatična, komunikativna i nadasve marljiva gospođa Natalia Carraro. Upoznao sam je, popričali smo o koječemu, ali, skromna i samozatajna kakva već jest, nijednom riječju ne spomenu da je Martinova stopa – po mojoj gruboj procjeni nosio je broj 43, možda i 44 :) – njena ideja i realizacija. Sveti Martin je, inače, prvi svetac koji nije umro mučeničkom smrću – tadašnji je papa valjda shvatio da čovjeka svetim čini njegov sveti život i da nije nužno ostati zbog vjere obezglavljen. A Martin je bio takav: iako je sâm bio biskup, štitio je i pomagao siromahe pa ga se obično prikazuje kako odsijeca pola svog plašta i daruje ga goluždravom, mršavom i smrznutom prosjaku. I da, to je onaj isti svetac čiji blagdan ljubitelji vina svake godine iskoriste da isprazne koju čašu, bocu, bure… :)

I to je to u starom dijelu Ližnjana, uz poneki zanimljiv kameni ukras na fasadama, čamac mrtvo hladno pospremljen na parking za automobile, te spomenik poginulim borcima NOR-a, poredanim „po starini“, od najmlađeg, Josipa Baldea, do najstarijeg, Emilija Costellea. Ne znam, doduše, kako je Josip sa 15 godina mogao biti borac, ali je eto – rođen 1929., poginuo 1944. – mogao. Danas bi udruge za ljudska prava grmjele na takvo što, ali bi, naravno, zaobišli partizane; kad su oni u pitanju, vrijedi ona: Mir, mir, mir, niko nije kriv.

Na spomenik s crvenom petokrakom na vrhu nailazim i u Šišanu. Ovdje su dodana i imena civilnih žrtava, plus je dvojezični, hrvatsko-talijanski; talijanskih imena je baš mnogo, više nego u Ližnjanu. Blizu je župne crkve svetih Feliksa i Fortunata pa kad se u objektivu stavi u istu liniju sa zvonikom, izgleda kao da petokraka stoji malo ispod bifore. Inače je crkva puno starija od obiju ližnjanskih – sagrađena je još 1528. Sat joj je usječen u zvonik, ne viđa se to često, luneta na pročelju fenomenalno izvedena, pravo umjetničko djelo.  

I mnogo što drugo u Šišanu je – nek' se Ližnjanci ne naljute – nekako bolje raspoređeno i uređeno. Ulice, recimo, imaju dvostruka imena, aktualna i stara, ispisana na raznobojnim tablama, a u uramljenim panoima je, starim fotografijama s prigodnim tekstovima, predstavljena povijest mjesta. I starih kamenih kuća je prilično, a neke su prazne, čak i napuštene; na jednoj čak i prozor u venecijanskoj gotici, na drugoj kameni križ u cvijeću, treća oivičena kamenim klupama, na četvrtoj u kamen uklesan grb...

Valtura je još jedno oveće mjesto u sastavu ližnjanske općine. Ko je letio s pulskog aerodroma ili tu aterirao negdje iz bijelog svijeta, ustvari je bio u Valturi. Ima, međutim, i onih što Valturu pamte po sigurno ne baš ugodnim danima, budući da se tu nalazi i istarski zatvor, službeno Otvoreni kazneni zavod Valtura. Da se u zatvor može 'nako, bez zločina i kazne, sigurno bih svratio i u Šandalju, znameniti pećinski kompleks, jedan od glavnih u Europi kad je riječ o bogatstvu paleontoloških i srodnih nalaza – po belaju je ostala u zatvorskom krugu. U jednoj su, naprimjer, nađeni ostaci sjekutića Homo erectusa, a stručnjaci njihovu starosat procjenjuju na nevjerojatnih i teško zamislivih milijun godina. Jedino što je dugotrajnije od toga su dani i godine zatvorenika, koji vjerojatno ni čuli nisu za paleontologiju i Homo erectusa.

Mimo zrakoplova i zatvora, Valtura ima i neogotičku crkvu svetog Ivana Evanđelista iz 1899. sa osmostranim zvonikom, što se također ne može vidjeti baš često. I još štošta, ali sve je to ništa u odnosu na obližnji arheološki lokalitet Nezakcij, u narodu znan kao Vizače, ne previše poznat, a najvažniji u čitavoj Istri. Nezakcij je nekadašnja politička i vjerska prijestolnica ilirskog naroda Histri, dakle prastanovnika Istre.

Na Nezakciju sam očekivao zateći desetke radoznalih turista, ali su tu samo čuvar i njegov nestašni psić, s kojim ću se umalo posvaditi: gdje ima smisla, kažem mu strogo, zapišavati histarsku i rimsku baštinu?! Jok on, ne mari :). Ulaznica se ne plaća ili besplatno ulazim zahvaljujući okačenoj akreditaciji, to ne shvatih, a da vrijedi platiti, vrijedi itekako. Na zidovima kućice-porte-muzeja poredani su panoi, a na njima objašnjeno sve važno za Nezakcij: ukratko, naselje je postojalo još od starijeg neolita do početka stoljeća sedmog, onog što od njega „tu Hrvati dišu“. Zenit će dostići sedamstotinjak godina prije konačnog kraja, kada, 177. godine prije Krista, doživljava i stvarni kraj – sve poslije toga nešto je sasvim drugo. Spomenute godine su, naime, Rimljani napali Histre i zadali im odlučujući udarac. Histarski kralj Epulon si je, kad je shvatio da je gotovo i da se njegovi vojnici neće uspjeti obraniti, zario mač u prsa i to je bio kraj Histra kao posebnog plemena. I mnogi vojnici su učinili isto, ali su – piše Tit Livije, vidjeh to u onoj kućici – u roblje odvedene 5632 glave.

I nakon toga je Nezakcij imao svoju ulogu, sada kao vojna izvidnička postaja, ali slavu iz vremena Histra nikad više neće dosegnuti. Naravno da je dobar dio ruševina na ogromnom platou iz vremena Rimljana i kasne antike, ponajprije ostaci foruma, termi i hramova, a potom i dviju pravokutnih ranokršćanskih bazilika, ali su arheolozima mnogo važniji nalazi iz pretpovijesnog razdoblja, od kojih najstariji potječu čak iz 11. stoljeća prije Krista.

Histri su, ili barem njihovi vladari, bili prilično bogato pleme, čim  Tit Livije bilježi da je plijen bio veći nego što se moglo očekivati. Zato i danas Istrom kruže legende o Epulonovom blagu, ali mu je sve bilo uzalud kad se nije osigurao s vojne strane. Nešto kao pretpovijesni prahistarski Moamer Gadafi. Većina pretpovijesnih nalaza vezanih za Histre potječe iz nekropole sa 114 grobova i grobnica, a još mnogo ih je nađeno na okolnom terenu. Etruščanska, atička i daunijska keramika, sve, dakle, iz uvoza, mnogo posuđa i nakita, u rasponu od brončanog do pozlaćenog i zlatnog, da se ne govori o kamenoj plastici. Naravno da 114 nije broj umrlih; kao i danas, lovu za bogato izvedene spomenike nisu imali svi već samo oni financijski najjači.

Što se još krije po okolnim livadama, šumarcima i padinama, vjerojatno se neće doznati nikad, osim ako tehnologija ne uznapreduje toliko da se sve mogne sagledati s površine, kroz zemlju i kamen. Na kraju ne mogu pobjeći od usporedbe: ono što je za Dalmaciju Salona, za Istru je Nezakcij. Čudno je samo to što za Salonu znaju svi, a za Nezakcij malo ko.

Sad se vraćam „kući“, u Ližnjan, odakle moram spomenuti još ponešto. Najprije spomenik što su ga zajedno napravili dva susjeda, Ližnjan i Medulin, postavljen na nevidljivoj granici općina, za 60.000 Istrana tijekom Velikog rata prisilno odvedenih iz svojih domova i prognanih da se, barem mnogi od njih, kao u Bregovićevom Bluesu za moju bivšu dragu, nikad ne vrate u svoj rodni kraj. Namršteni i preplašeni pater familias, očito bez izbora, tužna supruga i majka, dječica koja nisu svjesna što ih čeka, ali vide roditeljska lica pa su i oni „u bedu“. Urasli ovdje, u ovo tlo, u ovaj kamen, ali ih sada vjetrovi rata čupaju i odnose ko zna gdje, ponajviše u Češku, Austriju i Mađarsku.

Druga priča je Gospa od Kuj, kako Ližnjanci nazivaju „svoju“ Blaženu Djevicu Mariju u istoimenoj uvali uz more. Bjeloputa barokna crkvica, ustvari zavjetna kapela ribara i ratara, svana je nalik mnogim drugim istarskim i kao takva – ako se izuzme prelijep ambijent – ne bi zavrijedila previše pozornosti, pogotovo što je, kao i neke druge, „prejako“ obnovljena pa su joj zidovi ravni i pravi, k'o da je napravljena lani, a ne u 17. stoljeću. Da sam, kao što nisam, poslušao dobronamjerni savjet i uzeo ključ, u prozirnom staklenom podu crkvice bih vidio ostatke antičkih mozaika i temelja, a da sam u Ližnjanu ostao koji dan duže, mogao sam sudjelovati i u procesiji Gospi od Kuj; održava se jednom godišnje, a ja sam, eto, tri dana prije morao krenuti. Svejedno nisam mogao ne uzeti jednu fotografiju procesije od svojih domaćina i staviti je u galeriju.

Natalija i Ognjen imaju mnogo što, što drugi nemaju, to već rekoh pišući o „Zvonima i narima“. U tom „mnogo što“ na prvom mjestu je njihov sin Ljubomir, ne što je njihov, niti što je sin, već što dečko, uz bukadar drugih hobija, odlično poznaje i svira već pomalo zaboravljene istarske narodne instrumente. U to se uvjerih za jedne od priredbi u književnom svratištu Grgorinića Rađena: okupili se Ližnjanci, ima i gostiju s raznih strana, najprije djeca prezentiraju neke svoje pjesmice i igrice, a onda na plitki podij izlazi Ljubomir, u narodnoj nošnji ovog kraja, uzima mih, ijekavski mijeh, inače vrlo sličan onim što znamo kao gajde, i počinje, siguran kao da je  rođen s mihom.

Ni prije mi nije bilo mrsko, ali je Ljubomir učinio da otad nerijetko na youtubeu potražim istarsku narodnu glazbu. Slušam i uživam, ali mi iz glave nikad nisu odlepršali zvuci iz Ljubomirovog miha i Ližnjana.