Putujte s nama

Montana: Kutlovica, Ferdinand, Mihailovgrad pa opet Montana

Crkva je do 1879. ustvari bila džamija. Ovdje su, kaže predaja, Bugari sve promijenili za jednu noć: srušili su munaru, izbacili sve što je podsjećalo na islam, propustili popa da prođe i obavi blagoslov – i gotovo, eto crkve!
Lifestyle / Putujte s nama | 30. 11. 2024. u 13:56 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne, ne, nisam u Americi, u „Zemlji velikog neba“! Ima Montana i u Europi, u sjeverozapadnoj Bugarskoj, i grad i regija, a krivac za ime je puno stariji od bilo čega u Americi stvorenog ljudskim rukama – rimski Municipio Montanesium, dakle, doslovno, Planinsko naselje, odnosno Castra ad Montanesium, što bi značilo Planinska utvrda. Rimsko naselje  mi je i glavni motiv dolaska, mada se u gradu od gotovo 50.000 stanovnika uvijek nađe još mnogo drugog zanimljivog.

Rimljani su, skromni kakve ih je bog dao, smjestili na samom rubu grada, s tek ponekim uskokom u središte. Ko u Montanu prispije sa zapada, iz Ćiprovaca, ili sa sjevera, prijekim putom od Kule, a ne primijeti malecki putokaz za Montanesium, promašit će Rimljane i izbiti pravo u centar.  

Grad je pripadao provinciji Gornja Mezija, a vojni logor iznikao je na jedinom pravom brdu u širokoj ravnici, zvanom Kalebair, istom onom gdje su prije Rimljana stražarili Tračani iz plemena Tribali. Bio je vrlo prostran, prostirući se sa svih strana brda, a najduže i najšire, sve do ceste, prema modernom gradu. Koliko je bio moćan najbolje govori podatak da su dosad otkopane četiri kasnoantičke bazilike, dvije 6-7 kilometara dalje, a dvije baš ovdje, uuutar antičkog naselja. Vidljivi su ostaci brojnih zgrada, kao i termi, manjeg kazališta i svega ostalog bitnog što je činilo veći antički grad. Država se potrudila, osigurala nešto leva, pa je oko jedne od konzerviranih bazilika podigla visoku šetnicu – popneš se i, što se pogleda tiče, ptica si, sve vidiš odozgo. Druga je ostala na ledini, ali oko nje i u njoj nema ni travke viška, sve čisto i uredno – stat' pa gledat'! Jedino što nije rimsko je jedan križ iznad bazilika, ali i on, vidi se, prastar, s teško čitljivim natpisom.

M.J. | Bljesak.info / Dijana – zaštitnica Montane

Još u ono doba glavninu stanovništva činili su istočnjaci, uglavnom Grci, lov je – ipak je šire područje planinsko, s puno šuma - uz poljoprivredu, stočarstvo te ispiranje zlata u plićacima rijeke Augusta, također predstavljao jedno od glavnih zanimanja. Otud su zaštitnicima grada postali Dijana i Apolon, ostavši to sve od onda do danas, izuzevši, dakako, socijalističko razdoblje, kad su partizani, umjesto rimskih i grčkih, slavili neke svoje, partizanske bogove. Dijana je, na plavom štitu, „dobacila“ i do grba grada, ukrašenog tvrđavskom krunom, a sve okružuje traka s natpisom „Dijana – zaštitnica Montane“. I na grbu, a i na spomeniku u središtu grada, na glavnom gradskom trgu Žeravica, u ruci joj je strijela, samo što je na grbu „u pripravnosti“, a na spomeniku već cilja neznanu nam metu.

U Montani ću doživjeti i jednu malu nezgodu. U dijelu grada što se naslanja na Montanesium, možda kilometar od rimske utvrde, nalazi se rimsko kupatilo, koje ovdje, jer su ga, malo nakon osvajanja ovih krajeva, i to materijalom dovezenim s Montanesiuma, obnovili i koristili i ovdašnji Turci, zovu prosto Stara banja. Da je bilo i rimsko, davno su dokazali arheolozi, prezentirajući nalaze vezane za rimski akvadukt. Od Stare banje, zaglavljene između privatnih kuća, ostalo je vrlo malo, a i to malo je ograđeno kao da se radi o skladištu eksploziva, visokom ogradom sa šiljcima na vrhu stupića. Ja, opet, sve što me zanima želim vidjeti najbolje što je moguće pa se, ne mareći što će neko od prolaznika pomisliti ko zna šta pa, recimo, pozvati policiju, pentram uz ogradu, po belaju, s mobitelom u ruci. Bog sam zna šta sam stisnuo na mobitelu tijekom penjanja, uglavnom u pol penjanja s njega čujem „ženske“ glasove, očito izrađene automatskom inteligencijom. Uzalud pokušavam vratiti izvorne postavke, ne ide, pa – taman je radno vrijeme pri kraju – sjedam u auto i jurim u grad, naći kakav servis. U tome imam sreće, ali sam sumnjičav kad aparat uzme mlađa plavuša, serviserka kao i ostalo troje koje sam zatekao i požalio im se. Tap-tap, tap-tap… Nije prošlo više od tri minute dok je plavuša pružila mobitel. Njeno „Gotovo“ popraćeno je širokim osmijehom. Ne znam šta mi bî da joj kažem kako bih je, u znak zahvalnosti, najradije poljubio, na što ona ljupko okreće obraz i…  I nek' mi samo neko kaže da je lako biti putopisac! :)

Iz antike preskačem u osmansko doba, jer ću iz Stare banje pravo u džamiju, jedinu sačuvanu u Kutlovici, kako se grad zvao u vrijeme osmanske okupacije. Nova vlast nakon 1450. godine planski naseljava tursko stanovništvo, a grad postaje tipičan istočnjački. Kutlovica se ne da ni austrijskim nasrtajima, ostajući neosvojivi bastion turskog, a kutlovački Turci glavni su u gušenju Ćiprovačkog ustanka, 1688. Što uslijed „turčenja“, što zbog raznih pritisaka koji će dovesti do raseljavanja, svega pedesetak Bugara, nasuprot dvostruko više Roma i 12 puta više Turaka, dočekat će 1877. i krvlju izvojevanu zlatnu slobodu.

M.J. | Bljesak.info / Gjursel – Turci su za mir

Džamiju mi otvara Gjursel, sredovječni „pravi Turčin“, kako mi naglašava nakon što mu kažem iz koje države dolazim. Bosna i Turci, kaže s osmijehom, to je isto. Osmijeh nestaje kad mi započne priču o položaju malobrojnih Turaka u Montani. Turci su, kaže, za mir, nikome ne smetaju, nikog ne uznemiravaju, ali on je, brinući se za džamiju, ne jednom po džamijskom podu morao mesti krhotine iz čista mira razbijenih prozora. Krivac, kaže Gjursel, nijednom nije nađen.

U istom dijelu grada je, u najvećem parku, i lapidarij na otvorenom. Uz većinu od 56 rimskih spomenika u lišću stoji pločica s objašnjenjem. Najviše je, naravno, nadgrobnjaka, ali su tu i jedna obezglavljena ljudska figura te nešto baza, kapitela i drugog. Na nekim se spominju Latona, to je ona ista što je Grci zovu Leta, Silvan, Eskulap i Higija, kao i bezimena božanstva. Jedan od likova, raščupane kose, bit će kakav umjetnik, vrlo podsjeća na Borisa Johnsona iz mlađih dana. U jednom od natpisa spominje se „Dijana gospodarica Montane“, a uz nju se, bez posebnih titula, smjestio Apolon.

Dok tako zagledam svaki detalj na svakom od spomenika, prilazi mi mlađa gospođa. Iznenađena je, kaže, da nekog toliko zanima to starodrevno kamenje, štoviše, rijetko ko uopće prošeta između spomenika. A kako zna? Tako što radi nekoliko desetaka metara dalje, u Etnografskom muzeju.

S Aleksandrom Jančevom, tako se zove, začas sam ispred izložbe o znamenitim ćiprovačkim ćilimima. Objašnjava mi kako što funkcionira, koje „šare“ se uklapaju s kojima drugim motivima i sve ostalo. Odatle ćemo – sve je to dio stalne izložbe pod nazivom „U svijetu bake i djeda“ – u gradsku dnevnu sobu kako je izgledala prije stotinu i više godina; u njoj su ćilimima zastri ne samo podovi već i dio zidova. Mladić i djevojka u narodnim nošnjama su u susjednoj sobi, s nešto namještaja i posuđa ispred njihovih nogu, a u jednoj od prostorija izloženi su i stari glazbeni instrumenti, ponajviše puhački. I tako od sobe do sobe…

Muzej je inače smješten u Mihailovoj kući, nazvanoj tako po Hristu Mihailovu (1893. - 1944.), jednom od najpoznatijih bugarskih komunističkih revolucionara, aktivnom sudioniku obaju svjetskih ratova. „Čovjek-mačka“ triput je suđen na smrtnu kaznu, više je puta završio u logorima, jednom je uspio pobjeći iz zatvora. Rođen je nešto sjevernije, u Vidinu, ali je ovdje – zaboravih spomenuti da je 1891. Kutlovica, po tadašnjem bugarskom knezu i kasnijem caru, preimenovana u Ferdinand – bio jedan od vođa nesretnog Rujanskog ustanka 1923. Dohakala mu protupartizanska policija 1944.; već naredne godine, čim je Bugarska oslobođena od fašizma, Ferdinand je poslan u povijest, a ovo je postao Mihailovgrad. Ništa, međutim, ne živi vječno, pa se tako proveo i komunizam; 1993. je i Hristo Mihailov otišao u povijest, a gradu je vraćeno prastaro ime Montana.

M.J. | Bljesak.info / Aleksandra Jančeva

U prvi mah ni ne shvaćam povijesnu veličinu Hrista Mihailova pa naivno pomišljam da njegov lik krasi mali mramorni spomenik uz lapidarij. Zlatobojno lice, međutim, nije njegovo već Georgija Aleksandrova, najpoznatijeg ovdašnjeg arheologa; bit će da je, makar to ne piše na spomeniku, istraživao Montanesium i formirao lapidarij. Brončani Hristo Mihailov, u punom stasu, samo bezglasan, također stoji u ovom parku, ali je jedno dvadeset puta veći od Aleksandrova. Ustvari je Mihailovljev spomenik najveći u čitavoj Montani. Aleksandra mi u muzeju pokaza i omanji sobičak, nekadašnji kabinet Hrista Mihailova.

Još ću o spomenicima, ima ih po Montani k'o u našim gradovima ohrndanih kontejnera za smeće, ali ću prije toga u crkvu svetih Ćirila i Metoda, od lapidarija do nje nema više od stotinjak metara. Pa kad sam već tu…

Crkva je do 1879. bila džamija. Znamo kako su to Bugari nerijetko rješavali nakon oslobođenja od turske okupacije, a ovdje su to, kaže predaja, uradili za ciglu jednu noć: srušili su munaru, izbacili sve što je podsjećalo na islam, propustili popa da prođe i obavi blagoslov – i gotovo, eto crkve! Čudno je u svemu to što je sve obavljeno na prijedlog zapovjednika privremene ruske uprave, a uz suglasnost glavnih ondašnjih turskih velikodostojnika. Doduše, ko je od Turaka smio ostati, sigurno je to još prije nečim zaslužio; ne ide da se počne buniti, ne bi daleko dogurao. Iste godine je – ako se crkva skrila iza stabala, pa je ne mogu baš kako treba vidjeti izvana, vidjet ću je iznutra – izrađen izvrstan pozlaćeni ikonostas, pun ornamenta s biljnim i životinjskim motivima, a naknadno je više puta proširivana te su joj dodavani zvonik i koješta drugo. I ikone su iz 1879., također moćne, što ne treba čuditi kad se zna da je mnoge slikao Hristo Enčev, poznati ikonopisac koji je zanat učio u Firenci. I još: oltarni tron nekad je stajao u staroj crkvici, ovdje je samo donesen, a radi se o rimskoj posvetnoj ari, isklesanoj - u čast Dijane i Apolona!

M.J. | Bljesak.info / Ikonostas u crkvi svetih Ćirila i Metoda

Vraćam se, evo, spomenicima. A odakle krenuti? Od najljepših, od najvećih? Ja ću od najklempavijeg, ne spomenika već lika na spomeniku, a to je, bez ozbiljne konkurencije, Ignat Popov, prvi kmet, odnosno općinski načelnik nakon oslobođenja. Nema sumnje da je bio vrijedan, čestit i priznat, čim je u sigurno skromnoj načelničkoj fotelji proveo, u pet navrata u rasponu od čak 39 godina, čak 11 godina. Sve je to fino, al' mora da ga kipar nije volio, inače bi ga, uz znatnu uštedu bronce, napravio da mu uši ne izgledaju nalik „makuli“ osmicama :)

A najljepši spomenik? Mladić i djevojka, ruku uzdignutih prema nebu, puštaju goluba da poleti u slobodu. Najveći? Ne ponesoh metar :) pa oko toga imam dvojbi, ali mi izgleda da je, naravno nakon Hrista Mihailova, laskava titula, nimalo iznenađujuće, pripala Vasilu Levskom. Ozbiljan, smiren i, što bi reci Balašević, „odmeren i usmeren i proveren za sve“, kakav je valjda bio čitavog života. Ispod nogu mu ispisani poduži citat iz Novog zavjeta i „Ljetopis slobode“, koji čini 11 za Bugare najznačajnijih ustanaka i ratova od Konstantinovog i Fružinovog ustanka 1404. do oslobodilačkog Rusko-turskog rata 1877. - 1878.

Najvažniji spomenik? Jedan lav, podebeo, a ipak golih rebara, iscrpljen, ali očito zadovoljan. „Bugarska, za tebe umriješe“ čest je moto spomenika poginulim u već spominjanom Rusko-turskom, ali i u kasnijim ratovima. Imena je na desetke, čovjek bi rekao da je Montana 1878. imala stanovnika kao Sofija, a ne samo oko 1000. Tek nakon oslobođenja – ostalo je puno praznih turskih kuća – pristižu brojni kolonisti, ponajviše zemljoradnici iz Belimela i Mitrovca, a 1912. će uslijediti novi valovi iz Sofije, Caribroda, Bosilegrada, pa čak i s područja današnje Makedonije. Na kocki pored imena Vojnička zakletva: Vjerujem u Boga, vjerujem u vječnu pravdu, vjerujem u oslobođenje porobljene braće. Vjerujem u uskrsnuće Velike Bugarske. Amen!“ Tako Bugari.

M.J. | Bljesak.info / „Bugarska, za tebe umriješe“

Šta je ostalo? Puno česmi i fontana, uvjerljivo najveća na trgu Žeravica, preko puta hotela „Žitomir“, a najljepša negdje postrani, na vrhu koje dječačić jedva pridržava ribu veću od samog sebe iz čijih krljušti lipti voda. Biste još jednog kmeta, Goceta Miteva, te ratnog pilota Bogdana Ilieva, za kojeg stoji da je bio „letec – istrebitel“. Kako jezik ponekad zna nasmijati! I da: lako je bilo, moj Bogdane, pobratime mio, dok nije bilo dronova! Bareljefom je predstavljen ruski barun Nikolaj Pritvic, zapovjednik Ulanske pukovnije koja je 10. studenog 1877. „oslobodila Kutlovicu od turskog ropstva“, a masivni spomenik dobio je njegov nadređeni, general Aleksandar Ivanovič Arnoldi. Jedan osamljeni i usamljeni vojnik na visokoj skraćenoj piramidi – sudim to po naoružanju vojnika na boku piramide – bezbeli predstavlja poginule montanske partizane. Među ljepše spomenike spada onaj podignut pjesniku Ivanu Vazovu. Nestandardan, teško opisiv, ali baš-baš „zgodan“.

Prošetat ću gradskom tržnicom, ništa posebno osim jednog konjaničkog grba s godinom 2001., pokušati se sjetiti imena nekog od sudionika koncerta koji priređuje Vidinska, i tu je nula bodova, provjeriti ima li još što zanimljivo oko ogromne zgrade u kojoj stoluje guverner oblasti Montana, rezultat isti. Za kraj šestostrani pano s djelima najpoznatijih bugarskih slikara i jedan izlog iznad koga otpada žbuka; ispod žbuke stidljivo izviruju slova firme i vlasnika iz ko zna kojih vremena.

Montano, što se mene tiče – viđena si, opisana si!

Kopirati
Drag cursor here to close