Negotin: Rimska carska palača puna zlata, Hajduk Veljko i vina za kraljevske trpeze

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad dođeš u negotinski kraj, naprosto ne znaš kud bi prije: ni sam grad nije nezanimljiv, a o onom u okolini da se i ne govori.

Obilazak odlučujem započeti od onog što me najviše zanima, a to je antički lokalitet Vrelo Šarkamen s carskom palačom. Jest da je podaleko, nekih 25 kilometara od grada, dobrim dijelom makadamske ceste, kroz šumu, ali šta se može kad srce vuče na tu stranu. Ispostavit će se da je itekako vrijedilo.

Djelić zidina vidi se već s „parkinga“ u travi, a nakon par minuta šetnje u vidokrugu se „ukažu“ i dvije jedva uspravne starinske kućice. Na prilično ohrndanom zidu jedne od njih „potpis“ Srpske akademije nauka i umetnosti! Kakav nevjerojatan „spoj“! Akademija, naime, stoji iza istraživanja koja se ovdje provode već nekoliko godina.

Nije čudno: rimski rezidencijalno-memorijalni kompleks na Šarkamenu, sagrađen u vrijeme Tetrarhije, krajem 3. i početkom 4. stoljeća, jedan je od svega četiri takva izvan Rima! Dao ga je – pazi sad! – vjerojatno u svom rodnom mjestu sagraditi rimski car Maksimin Daja, a uzor mu je bio predšasnik Galerije, koji je carsku palaču podigao u nedalekom Gamzigradu kod Zaječara. Galerije, jedan od tetrarha, vladao je od 305. do 311. godine, a zamijenio ga je njegov nećak Maksimin Daja, koji će na vlasti ostati samo dvije godine, otputivši se nakon velikih poraza na sjeveru Male Azije na bolji svijet. Zanimljivo: nakon što ga je Dioklecijan postavio za vladara istočnog dijela Carstva, Galerije je ostavio svoju tadašnju suprugu i oženio se Dioklecijanovom kćerkom Valerijom. Ili je možda bilo obrnuto, prvo ženidba, pa vladarski tron?! I Galerije i Maksimin Daja proganjali su kršćane, iako je Galerije potkraj života izdao edikt o toleranciji.

Šta je od svega ostalo na Šarkamenu? Posvuda na površini od kojih stotinu puta stotinu metara po ledini leže gomile kamena pomiješanog sa rimskom ciglom i crijepom, a ima i ulomaka keramike, kako zlatnožuto obojene, tako i one „obične“, od posuđa koje je koristila posluga, vodovodnih cijevi i drugog. Antičkih objekata u obliku kupe, zidova prepoznatljivo „prošaranih“ troredom crvene cigle, nekoliko je i svi su bili poveliki, čak, izgleda mi, i međusobno povezani, samo što su te „poveznice“ još uvijek ispod zemlje. Onaj što se vidi s „parkinga“, smatraju stručnjaci, vjerojatno je bio mauzolej Galerijeve sestre i majke Maksimina Daje, a u grobnici je prije dvadesetak godina pronađena ostava od šest komada masivnog zlatnog nakita, jedinstven na području čitavog Rimskog carstva, tada procijenjen na nevjerojatnih 1,3 milijuna njemačkih maraka! Srećom su ostavu otkrili arheolozi pa je završila u beogradskom Narodnom muzeju, a ako bude još kakvih sličnih nalaza, teško da će ih otkriti stručnjaci – novca nema, radovi su trenutno u zastoju, a zidine prekrivene debelim najlonima L Zato Šarkamen počesto posjećuju „divlji arheolozi“ koji, tražeći blago, uglavnom naprave štetu. Uglavnom, jer i ako nađu još jednu ostavu od milijun-dva maraka, sigurno s tim neće izlaziti u javnost i niko nikad neće doznati za nalaze.

Obilazak Negotina započinjem podalje od središta, posjetom mjestu na kojem je 1813. godine poginuo Hajduk Veljko, najpoznatija ličnost Prvog srpskog ustanka. Da, da, nema samo split svog „Hajduka“, ima ga i Negotin i najpoznatija je ličnost ovog kraja. I zapisi i narodna predaja slažu se da je Veljko Petrović bio tvrdoglav i svoj, da nije puno „zarezivao“ nadređene zapovjednike, ali i oko toga da je bio ludo hrabar. Turska mu sablja, kažu, nije mogla ništa, ali jest, ispostavit će se, tursko topovsko đule, koje ga je, dok je obilazio svoje vojnike što su branili Negotin od višednevnog turskog napada, strefilo u prsa junačka i otputilo u povijest i legendu.

Hajde što nije slušao one što su imali više „zareza“ na ramenima, ali nije čak ni vlastitu ženu :) barem prvu, Mariju, sestru svog zapovjednika Stanoja Glavaša, od koje se razveo. Potomci iz tog braka i danas žive u selu Dubona i ponosno se prezivaju Hajduk-Veljkovići! Drugu ženu, Stanu Čučuk, itekako je slušao, znala mu valjda neku caku :), a i ona njega, čim je, ratujući s njim, kaže predaja, čak četiri puta ranjavana. Žena-zmaj! :) 

Na mjestu pogibije Hajduk Veljku je podignut masivni obelisk, a ispod njegovog reljefnog lika stoji njegova najpoznatija: „Život dajem, Krajinu ne dajem“. Za uskličnik na spomeniku nije, izgleda, bilo mjesta. Postrance na spomeniku također njegove maksime, a na zidu kuće do spomenika spomen-ploča.

Da je bio faca, pokazuje i činjenica da je u gradu dobio vlastiti muzej, i to u najstarijoj čaršijskoj kući, nekad konaku negotinskog oberkneza Teodora. Nema tamo mnogo doslovno njegovog, ali ima mnoštvo stvari koje podsjećaju na vrijeme u kojem je živio i hajdukovao: kubure, samokresi, topovi i sablje junačke, koštane i rožnate posude za čuvanje baruta, ukrašene fišeklije i još svašta nešto čemu baš i ne znam ime ni namjenu, ali i onodobne narodne nošnje, pa čak i postavka koja pruža uvid u razvoj vinogradarstva ovog kraja. 

Hajduk Veljkov mramorni spomenik, visok 4,5 metra, otkriven još 1892. godine, dominira i u samom središtu grada, u nekadašnjoj Vlaškoj mahali, gdje se u doba ustanka nalazio jedan od pet obrambenih šančeva. Zanimljivo da je po nekim izvorima Hajduk Veljko poginuo ovdje, a ne kod onog prvog spomenika-obeliska. Hm, nisam se te 1813. zadesio u Negotinu pa posigurno ni ne znam J Ne znam ni ko je autor spomenika, ali mi brkajlija na rzajućem atu djeluje nekako previše blag za neustrašivog junaka opjevanog u narodnim pjesmama: očekivao sam mrguda, kad ono – dobričak! :-O Iako visinom tu negdje, možda, ne slučajno, isto visok, obližnji spomenik poginulim u balkanskim i Velikom ratu, s reljefima vojskovođa, desetcima imena palih junaka i orlom na vrhu, ipak je u sjeni Hajduk Veljkovog. U usporedbi s ova dva, bista velikog skladatelja Stevana Mokranjca pedesetak metara dalje, okruženog brojnom romskom obitelji za popodnevnog odmora, djeluje gotovo kao siroče, a biste četvoro narodnih heroja, Branka Perića, Ljubomira Nešića, Vere Radosavljević i Stanka Paunovića u parku na drugom kraju grada kao nedonoščad.

Od Hajduk Veljka se u Negotinu ne da pobjeći: eno posmrtnih ostataka, njega i njegovih najvjernijih suboraca, u porti crkvice Rođenja Presvete Bogorodice. Crkva je sagrađena deset godina prije njegove smrti, u vrijeme kada je u Negorinu džamija bilo nekoliko, a crkva nijedna, i to na zemljištu čiji je vlasnik bio od sultana odmetnuti upravnik Vidinskog pašaluka Pazvanoglu. U porti nema nikoga, a ionako bi bilo uzalud, ne zbog groba Hajduk Veljka već zbog fenomenalnih kamenih nadgrobnjaka kakve dosad ne vidjeh nigdje. Mi u Bosni i Hercegovini dižemo naše stećke u nebesa; istina, ima ih baš prekrasnih, nagledah ih se po svim djelićima naše zemlje, ali ovo što vidjeh u Negotinu naprosto me ostavi bez daha! Takve oblike i šare, savršene u svojoj nesavršenosti, ne bi, siguran sam u to, uspio iscrtati nikakav kompjuterski program na svijetu, a još se „rasporedili“ po zelenoj ledini kao neka svemirska počasna četa, ozbiljna i bezglasna, sa „epoletama“ od križića, bordura, kružića, vitica... Mislim, stvarno nevjerojatno: da ima neki portal koji s onim inače bljak nadnaslovom „Ovo morate vidjeti!“ predstavlja ovakve stvari i mjesta, ne bih se dvoumio oko izbora odredišta, išao bih tamo gdje kažu.

Uzalud među rijetkim natpisima na spomenicima tražim Hajduk Veljkovo ime – njegov i nadgrobnjak njegovog brata Miljka ispisan je dugim tekstom na vanjskom zidu crkve, točno uz oltar, i to stihovima njegovog suvremenika Sime Milutinovića Sarajlije, napisane mu u  spomen. Vidjet ću ih i na zidovima jedinog gradskog podhodnika, ilustrirane crtežima jarkih boja.

Naravno da posjećujem i neoklasicističku sabornu crkvu Svete Trojice u samom središtu grada, mlađu od stare za čitavih sedamdesetak godina. Unutra prilično mračno, a među mnogo zanimljivosti primijetih i jednu koja je to postala zbog izostavljenog zareza: na stolicama, naime, stoje imena uglednijih vjernika, a među njima i „Velika supruga Koste Gligorijevića trgovca“. Elem, Kostina supruga se očito zvala Velika, ali će sigurno biti i onih koje će takav natpis zbuniti pa će pomisliti da je Kosta imao i veliku i malu suprugu :)

U središtu grada pribilježit ću još i plakat koji poziva na koncert izvjesne Anite Anje, ta je, kako stoji na plakatu, „vokalni solista“, popričati s „komunalcima“ koji farbaju gradsku fontanu i njihovom dvostruko mlađom šeficom, pa koju minutu stati ispred visoko podignutog kipa Đorđea M. Stanojevića, Negotinca, fizičara, rektora Beogradskog univerziteta, jednog od najzaslužnijih što je Beograd među prvim europskim prjestolnicama dobio električnu rasvjetu. U prikrajku glavnog trga obnovljeni bunar, a u blizini još dva spomenika: jedan je, djeluje mi, replika nečeg antičkog, valjda vezanog za ovaj kraj, a drugi umrli brončani jelen ogromnih rogova, što također ne razumijem. Vidjet ću i ured Vlaške stranke i iznenaditi se; nisam znao da postoji, ali ako je već ima, prirodno da će djelovati i u Negotinu.

Jedno od nezaobilaznih mjesta svakako je i Muzej Krajine, barem – pošto mi fali vremena, a vidjet će se zašto – muzejsko dvorište, jer se već i u onom tu izloženom, maloj arheološkoj „reprezentaciji“, vidi važnost ovog kraja, pogotovo u „šarenkamensko“, dakle rimsko doba: stupovi, baze, sarkofazi, nadgrobne ploče s reljefima i natpisima, bogato ukrašeni kapiteli, urne, sve fino razmješteno, ne samo po zemlji, već i u zraku; ko god da je osmislio malu izložbu, zaslužuje ocjenu „vrlo maštovit“ :) Unutra je bukadar zbirki, ali samo povirujem, mada je mladi kustos raspoložen za priču i pokazivanje eksponata, pogotovo kad vidi da me arheologija zanima najviše, pa spominje žrtvenik iz Rudne glave kod Majdanpeka izrađen meni teško shvatljivih 3.500 godina prije nove ere te skulpture Jupitera, Neptuna i nekog trećeg boga čije ime zaboravih. Hoću, jednom, nekad...

U sklopu Muzeja djeluju i već spomenuti Muzej Hajduk Veljka te ono zbog čega nemam dovoljno vremena, Rodna kuća Stevana Mokranjca. Veliki skladatelj (1856.-1914.) posjetitelje dočekuje „na prikući“, okamenjen i zagledan nekud iznad njihovih glava, valjda u neku od 15 svojih rukoveti koja lebdi tu negdje u zraku. Kuća stara čaršijska, s drvenom verandom, jedva spašena, čut ću kasnije, od potpune propasti, samo zato što je u njoj živio Mokranjac. Po strani, uz dvorišni zid, panoi s notnim zapisima, a baš bih se iznenadio da među njima nije i jedan s melodijom o Hajduk Veljku.

Emila Petrović zove se ljubazna kustosica, po struci je etnologinja i antropologinja, ali nije samo struka to što čini da doći vidjeti Mokranjčevu zaostavštinu bez nje bude pravi pravcijati grijeh. Zna sve o svakoj slici na zidu, o svakom notnom zapisu, o Mokranjčevom klaviru, čak i o njegovoj 20 godina mlađoj supruzi Mariji (stric joj je bio veliki slikar Uroš Predić), i njihovoj velikoj ljubavi, o ljudima s kojima je drugovao ili se dopisivao, ma o svakoj šalici, svijećnjaku, samovaru, mastionici ili komadu namještaja u njegovoj kući, a da se i ne govori o studiju u Münchenu, Leipzigu i Rimu, rukovetima i utjecaju crkvenog pojanja ili o nastupima sa Beogradskim pevačkim društvom od Soluna i Istanbula, preko Budimpešte i Berlina, pa do Petrograda i Moskve. Dopušta mi sjesti na Mokranjčevu stolicu ukrašenu duborezom i odsvirati koji ton na klaviru na kojem je skladao i svirao 25 godina, potom sa gramofona pušta neke od rukoveti, da bismo na kraju zajedno zapjevali Šta to miče kroz šibljiče? / Stoj, doro, stoj, dobro / stan', stan', stan', devojko, dušo moja / stoj, ne begaj!, ja pomalo sramežljivo i s naporom, ipak nisam pravi tenor, Emila glasom iskusne sopranistice.

Vrijeme je za pokret, a novo odredište je selo Rajac i tamošnje vinarije što ih domaći svijet zove pimnice i pivnice, pa pomisliš da se u negotinskim selima proizvodi pivo. Rajac je, međutim, samo krajnje odredište. Prije toga ću prvo kratko zastati u Kobišnici. Nikad čuli? Ni ja, ali u tom selu, recimo, groblje se stopilo s cestom, nema pločnika, od grobova do guma auta koji prolaze nema više od pola metra. Ko tu zagine, ne treba ga voziti u mrtvačnicu, samo spustiti u najbližu grobnicu i na nadgrobnoj ploči dodati ime :) Kobišnica je inače veliko selo pa se poprilično trudi glumiti čaršiju. Imaju svakogodišnji etno-festival, a glavni na festivalu su frulaši, koji imaju i svoje udruženje „Krajinska frula“, ali ne lokalno, nego za čitavu Negotinsku krajinu. U središtu sela je mramorni spomenik nekom rano umrlom Krsti Rajkoviću, o kome ne znam baš ništa, a malo dalje još dva, jedan poginulim u balkanskim i Velikom ratu „za oslobođenje i ujedinjenje srpstva“, gdje je posljednja riječ urezana veliki slovima, te drugi, s fotografijama poginulih u Drugom svjetskom ratu.

Kroz Kobišnicu je cesta puna zakrpa, a u nastavku uglavnom bez njih, ali dvostruko uža. Sljedeća stanica je Rogljevo, nekad također veliko i bogato mjesto, od čega su danas ostali samo sporadični tragovi. Osnovna škola radila je tu još od 1846. godine, a danas ima svega 183 stanovnika, jedva malo više nego što je nekad imalo kuća. Od nekad prepoznatljivih pimnica također je slabo išta ostalo: iako ih na ulazu u selo reklamiraju, ispostavit će se da je teško naći ikoga ko se više bavi tim poslom, samo jedan domaćin koji se dao na seoski turizam, pa se kod njega može udariti po vinu, a onda, ako se presauga, i na konaku ostati. Zanimljiva je i seoska „oglasna tabla“, puna smrtovnica - bure čiji su obruči davno popustili, a dȕge se rasušile. O slavnijim danima najrječitije govori velika crkva Svete Trojice u središtu sela s nekoliko također povelikih spomenika oko nje: komotno bi u nju mogli stati svi mještani. Obnavlja se, ali je iznutra najtužnija crkva koju sam ikad vidio, s podom od kamenih ploča i ikonama toliko potrošenim od duga vremena, a valjda i nepažnje, da mi izgleda kako ih neće biti moguće restaurirati. Pop Petar i njegova supruga Maja trude se, djeluje mi, i više nego što mogu, evo ih danas gdje sami kose i skupljaju travu oko crkve, ali je teško napraviti mnogo u nepovratno osiromašenom selu koje stanovnici polako, ali sigurno zauvijek napuštaju.

Rajac je nešto veći i pitomiji, ali je još dalje od općinskog središta pa su tragovi odumiranja i tu prilično vidljivi. Selo, istina, ima poštu, školu i ostalo što uz to ide, ali je mladosti sve manje. Dok snimam spomenike blizu crkve, primjećujem četiri bakice i s njima ću neplanirano ostati više od sat vremena, a teme su toliko škakljive da - nisu za putopisa! Počelo je pričom o vlaškim magijama i ženama koje se bave tim poslom, ovdje ih zovu „vražitore“, a otišlo daleko. Uglavnom, bakice mi dodatno popraviše ionako odličan dan, to je moja raja iz Rajca :)

U Rajac sam, međutim, došao vidjeti legendarne pimnice, a one stoje na brdu izvan glavnog dijela sela. Nevjerojatna je to slika, kakva se ne može vidjeti nigdje više u Srbiji, a ni izvan nje: 270 arhitektonski pomalo čudnih kamenih kuća, zidova debljih od pola metra, krovova od ćeramide, s lučnim ulazima i podrumima ukopanim u zemlju, nasred sela trg sa česmom i vjerska obilježja – odatle je nekad, dok je selo bilo puno ljudi, polazila litija sa crkvenim barjacima. Iznad sela je staro groblje zaraslo u travu sa doslovno stotinama spomenika kakve vidjeh ispred stare crkve u gradu. Tamo su, doznajem, i doneseni iz ovog kraja, iz Rogljeva, Rajca i Kobišnice. Ovdje je više spomenika, pa i više simbola, među njima i kukasti križ, od Hitlera simbol zla, a nekad davno, još od pretpovijesti, pa tako i ovdje, simbol vječnog života. U naselju se nema gdje popiti kava, ali se jedna kavana, restoran ustvari, upravo gradi i zvat će se „Nacionalni restoran sveti Trifun“ – gdje je dobrog vina, tu je i ljubavi :) Tu mi kavu pravi Mirko Nikolić, vođa radnika koji uređuju interijer, a nudi me čak i ručkom. Malo me je stid, prvi put vidim čovjeka, a tako bih rado, jer na meniju je – gravče na tavče!

Jedan broj kuća u ruševnom je stanju, a na dvjema upravo rade majstori – to se država, makar i pokasno, dosjetila da bi trebalo zaštititi nešto čega nema nigdje drugo. Jednu pimnicu je država čak kupila, ali mještani nisu zadovoljni kako je uređena – previše je, kažu, „napucana“ za ovaj ambijent. Čitavo selo je etnografska izložba na otvorenom, što kuća koje se još koriste, što onih koje odavno služe kao vikendice. U Rajcu je i rodna kuća generala Petra Mišića, zapovjednika divizije koja je probila Sremski front, a sa srta koji tvori kraj brda lijepo se vidi granično područje – s one strane je Bugarska. Jedan od domaćina vadi ključ ispod bureta pored ulaza; kažem mu da sam ga „skužio“ i da će mu vino odsad nestajati iz buradi, ali ću imati mjere, pomalo, da ne primijeti :)

Vino iz Rajca toliko je posebno da je nekad u velikim količinama izvoženo u Francusku, gdje su vina najbolja – Francuzi su, kažu, i otkrili ovo selo i kraj kao izuzetno mjesto za vinogradarstvo. I u europske plemićke i vladarske kuće. Tako je krenulo, a prve pimnice napravljene su polovicom 18. stoljeća. Otkad znam za sebe, znam i onaj stih Aj, berem grožđe, biram tamjaniku, ali o tamjanici dosad nisam znao baš ništa. Ovdje je probavam kod jednog od vinogradara, Radomira Nedeljkovića, čovjeka koji zna sve o selu, vinu, tradiciji, prošlosti i povijesti, i to toliko da bi mu država trebala platiti radnike koji će umjesto njega praviti njegovo vino, a njega postaviti za domaćina cijelog sela i turističkog vodiča. Tamjanike ću na kraju i kupiti, razmjerno je jeftina, a odlična. Živjeli!

Nije to sve u negotinskom kraju: tridesetak pimnica ima i u selu Štubik, a nekoliko i u Smedovu, nisu daleko ni manastiri Bukovo i Karoglaš, potom manastir Vratna pa, blizu manastira, tri kamene kapije, dragulji što ih je sagradila majka priroda, Sikolska reka s vodopadom i jezercem blizu sela Mokranje te hajdučkom pećinom, na samoj granici s Bugarskom (Mokranje – Mokranjac, zvuči poznato, zar ne? :) Trebalo bi, međutim, imati godišnji odmor da bi se obišlo sve, a ja ne da ga nemam, već sam zaboravio i što to bî i kako izgleda. Dakle, sljedeći put, jednom, nekad...