Nikšić, grad mostova, kralja Nikole i 'bosanskih' stećaka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Stojim na ogradi mosta. Korkaluk, rekli bi u Bosni, mada ta riječ izvorno označava ne samo ogradu mosta već svako mjesto koje izaziva, proizvodi strah. Ovdje straha nema, jer most premošćuje ništa; prazno plitko korito, gotovo izravnano s obalama, jedino je što je ostalo nakon što je rječica Moštanicanekakvim kanalom odvedena bog zna kamo. Jedino kad se snjegovi otope naglo pa nadođu okolni potoci pojavi se nešto vode koja glumi Moštanicu.

Službeno je ovo najstariji most u Crnoj Gori, a podigli su ga Rimljani gradeći put od Cavtata ka Nikšiću i Skadru. Magistrala Epidaurus - Anderba - Skodra. Temelji kameni, ostatak od sedre. Mora da Mošćanica ipak nije bila tako mala kako se njeno korito pretvara da jest, a ni Dolabela, rimski namjesnik Dalmacije, zna se to i iz drugih njegovih djela, nije štedio: stupovi dvometarski, lučna okna dva i po puta šira, valjda je to omjer koji jamči i funkcionalnost i ljepotu. Kad dođe do kraja, most iznenada „smota“ gotovo pod pravim kutom, zbog čega je u osmanlijsko doba nazivan „Lula ćuprijom“.

Ćuprija je rušena i popravljana, a posljednji rušitelji bili su partizani – vjerovali su da će tako zaustaviti nadiranje talijanskih četa. Obnovljen je 12 godina nakon završetka rata, i to tako da proširen za pola metra, pa bi kakav neiskusni arheolog „k'o s nokta“ zaključio da, jer se ne uklapa u njihove standarde, i nije rimski. Nigdje nikog, osim što jedna krava mirno pase, nesvjesna da se hrani travom koja niče i raste iz čiste povijesti. Stručnjaci kažu da su Rimljani ukrasili most šarama i krugovima, ali meni ornamenti više sliče na one sa stećaka. Znam, u Bosni će mi odmah zamjeriti što spomenuh stećak, a ne dodah bosanski, ali samo oni – a takvih je najviše – što nikad nisu kročili u nikšićki kraj.

Stećci? U jedan od lukova mosta ugnijezdila se crkvica na obližnjem zaravnjenom platou pa hitam do nje, ali ne cestom, već suhim koritom, pa ću joj prići s druge strane. Ususret mi, međutim, dolaze stećci, desetci stećaka, a ukrašenih je toliko da se malo koja srednjovjekovna nekropola u našoj zemlji može usporediti s ovom. Obilazim sve jedan, a na nekim vidim šare slične onima u temeljima mosta. Jedni prevaljeni nauznak, drugi još gordo stoje i ne daju se. Nikom na smetnji, zaboravljeni od svih, što je na Balkanu uglavnom plus, jer se, čim i zeru zasmetaju, lako nađu na listi za odstrel. Ionako gomilice tesanog kamena kazuju kako su nekad ovdje stajale i veće zgrade, i to bezbeli rimske, što se vidi po „zarezima“ na pojedinim komadima. Silni materijal je u osmanlijsko doba odvezen u grad, za gradnju novih zgrada – ko bi tesao stijene kad ima otesanih. U jednom kutu nepregledne livade sa stećcima se pomiješali rimski miljokazi, a i jednima i drugima ozbiljnu konkurenciju čine nadgrobnjaci u lokalnom groblju, isto fini, od dobra kamena i, sukladno tome, od duga vijeka. Poneki stećak zalutao je i u groblje; pola milenija je u vječnom svijetu mrtvih nikakva razlika pa što se ne bi malo podružili :)  Crkvica pripada svetom Tomi; klasika sa ovaj kraj, kamena, sa zvonikom na preslicu.

Moštanica je prva nezaobilazna točka onom ko odluči vidjeti nikšićki kraj, a druga je opet most, opet kameni, opet stari, doduše ne kao prethodni: stoji na Zeti, na Kapinom polju, nekad se zvao Begov, a onda je prekršten u Vukov most. Beg po kojem je imenovan davno je zaboravljen, a nema traga ni od njegovog mosta, niti mu ko zna godinu rođenja ili horoskopski znak, pošto je srušen 1807. godine u jurišu crnogorske vojske, potpomognute sa nekoliko četa Rusa, na Onogošt, današnji Nikšić. Vuk je, pak, Mićunović, crnogorski junak, onaj što u Gorskom vijencu izreče danas svima znanuU dobru je lako dobar biti / na muci se poznaju junaci, a nalog za gradnju, kao i da se mostu nadjene po Vuku, dao je 1888. godine kralj Nikola. Vuk je bio glavni zagovaratelj „istrage poturica“, a pošto je Crna Gora, kažu, danas najdemokratskija država na svijet, mostu pod hitno treba mijenjati ime :)

Sreća pa je most danas samo nešto malo više od arhitektonsko-arheološkog objekta, budući da je pored njega nekad za socijalističke Jugoslavije sagrađen novi, paVukovimdanas prolaze samo pješaci. Zeta oplićala pa iz nje izronio maleni pašnjak, što je dobro došlo mladoj čobanici: dok njene dvije šarave mirno pasu, ona tipka poruke, a u neko doba mi, nakon što vidi bljesak blica, šalje osmijeh i mahanje.

Mostovi, mostovi, ko bi ih u Nikšiću sve pohvatao za dan! Jer osim spomenuta dva ima još i Most na Duklu, također na Zeti, također osmolučni, kao Vukov, a čak je, po bogatom trgovcu hadži Ismailu Lekiću, i izgrađen iste godine kad je Vukov srušen, te mali Gordin most na rječici Bistrici što ga je početkom prošlog stoljeća dala podići neka Gorda Filipović. A tek Carev most, koju godinu stariji od Gordinog, ali sa čak 18 okana i, kao takav, a dug je 263 metra, najveći u ovom kraju. Car je bio ruski, Aleksandar III., a projektant Trogiranin dr. Josip Slade, koji je po Crnoj Gori napravio stotinu čuda.

I još mi nije krenuti ka centru, jer me putokaz usmjerava ka Bedemu, kako Nikšićani obično nazivaju utvrdu kojom su se služili mnogi, od Rimljana i Gota, pa do Osmanlija. Anagastum, tako su ga zvali Rimljani, da bi se, slovo po slovo, premetnuo u Onogošt.

Okolo je pukla ravnica i da joj je od neba ukrasti malo plavetnila, sličila bi moru, a kradljivac bi, gledajući odozgo, pomislio da je Bedem, sazdan na duguljastom uskom brežuljku, brod koji se usidrio ili još prije nasukao na greben. Odozdo, s ceste, sve izgleda prilično idilično: stepenice „zdrave“, rukohvati su tu, staze nanovo popločane, prolazi prohodni, a da baš lajkam kamene skulpture glava, nekoliko ih je „ostavljano“ s ove strane, ne, ne lajkam; negdje drugdje da, ovdje ne. Unutra je slika kudikamo drugačija i, u najvećoj mjeri, nije za lajka. Prvi objekt je kućica na četiri vode, možda nekadašnja biletarnica ili takvo što: odvaljenih vrata i prozora, krov u raspadanju, išarana sa svih strana, a tako je, išarano, i unutra, gdje je razbacano smeće i komadi kamenja. Prostrana ljetna pozornica, nekad vjerojatno plato s kojeg su topovi bljuvali vatru, popločana je nekim glatkim pločama, ni nalik materijalu od kojeg je podignuta tvrđava; doista ne mogu shvatiti onoga ko ih je izabrao, a pogotovo one koji su mu dopustili postaviti ih! Vjetar je s jarbola nekad oborio zastavu s grbom grada pa sad tužno visi preko zida kao odbačena vjenčanica odbjegle mladenke. Po sredini utvrde jedan dio je obnovljen „ljudski“, baš kako bi trebalo, među ostalim i niska osmokutna kula, jedna od jedanaest, koliko ih je utvrda imala. Iz mostića do nje vire, međutim, kratki bodljikavi ostaci ograde, koje nema, iako je ispod prilična provalija. Katnica niže nje, bit će da je nekad služila za smještaj vojnika, također je obnovljena i pristojno izgleda. Okolo prilično ruševina koje još nisu i ko zna hoće li ikad stići do vrha popisa objekata koji će biti restaurirani. I kao da nije dosta što je nereda mnogo od stoljetne nebrige, oni koji su obnavljali dio utvrde „zaboravili“ su popriličnu gomilu građevnog materijala, najviše crijepa, koji se polako mrvi, ostavljajući kosture na površini zarasloj u nisko žbunje. Pozitivna stvar je to što će, čim je unutra raščišćeno, na red za obnovu uskoro doći petokutna trokatna kula na krajnjoj južnoj točki utvrde.

Sve u svemu, prilično sam razočaran: neka druga mjesta su od deset puta neatraktivnijih utvrda napravila čudo, arhitektonsko i turističko, dok Nikšić svoju uglavnom pušta da lagano umire. A nastao je iz nje, tu se, u ravnici ispod nje, nakon što je utvrdi postalo tijesno, rađao grad. I sad odoh vidjeti što se to rodilo.

Da, i prije sam nakratko svraćao u Nikšić, sjećam se da sam posljednji put, prije tri godine, kupio finu jaknu i - na akciji, za svega dva eura! -  Vek, odličnu knjigu Aleksandra Gatalice. Sjećam se, i sad negdje imam fotografije, konja i konjanika na glavnom trgu u prohladnoj magli što je nalegla na grad u predvečerje i prvi sumrak. Konjaniku tada nisam vidio ime, zarobila ga magla, a danas vidim da se na konju - bilo je lako predvidljivo - ustobočio kralj Nikola I., posljednji crnogorski vladar iz dinastije Njegoša, onaj što je na prijestolu sjedio 61 godinu, a na kraju završio u emigraciji iz koje se „vratio“ tek 1989. godine, nakon što su njegovi i posmrtni ostaci supruge mu Milene u ruskoj crkvi u San Remu ekshumirani i sahranjeni u dvorskoj kapeli na cetinskom Ćipuru. Nikola je angažirao i već spomenutog arhitekta Josipa Sladea, a jedno od stotinu njegovih čuda je i glavni nikšićki trg.

Na trgu se pitam i je li moguće da onda, u magli, nisam vidio valjda barem dva metra visok kip čovjeka s kačketom, u šinjelu i cokulama, ruku usindžirenih, a ipak nasmijanog?!Ko se može smijati dok su mu ruke u lancima?! Na trenutak sam čak i zabrinut, jer ako ga je bilo i prije tri godine, nisam ga mogao ne vidjeti, već samo zaboraviti! Utjehu nalazim kod prolaznika: ne trebam brinuti, kip je postavljen tek lani, a radi se o Ljubomiru Miši Čupiću, komesaru čete u nikšićkom partizanskom odredu. Imao je svega 29 godina kada je zarobljen u borbi protiv četnika na obližnjoj Kablenoj glavici. Suđen je javno, što bi rekli, sve po propisu, mada se unaprijed znalo kakav će na kraju biti pravorijek četničkog suda. Istim ovim trgom je, dok je vođen na strijeljanje, prošao s osmijehom, koji nije nestao ni dok je smrtonosni metak onih svojih tristotinjak metara u sekundi jurio ka njegovom čelu. Da sve nije legenda već najistinitija istina, svjedoči Čupićeva fotografija sa strijeljanja. Po njoj je kipar Zlatko Glamočak i napravio kip. Narodni heroj, naravno, a da i u borbi i u životu nije napravio ništa osim tog osmijeha, zaslužio je. Ni trg se slučajno ne zove Trg slobode. Slobode u smrtnom osmijehu. Zanimljivo, tabla na ulazu kaže da je obnovljen zahvaljujući donaciji kineskog veleposlanstva u Crnoj Gori – pa nek' mi neko sam' kaže još jednu na Kineze :) Nasred trga fontana, a sa strana četiri stare česme, koje je na ta mjesta postavio već arhitekt Slade.

Blizu trga kafić „Recesija“. Ne provjeravam jesu li cijene možda niže, ali ako jesu, u svakom gradiću, kamoli većem gradu, valjalo bi imati barem po jedan recesijski kafić. Zasad, a kako ide, broj bi se lagano povećavao. Milan Đuranović je šetač kojeg zaustavljam pitati kako do džamije, a objasnit će mi i gdje se nalaze druga zanimljiva mjesta i objekti u gradu plus u deset minuta sažeti kompletno političko stanje i dešavanja u Crnoj Gori. Idući ka džamiji prolazim pored nekog ogromnog nedovršenog zdanja, ako tako lijepu riječ uopće ima smisla upotrijebiti za ružnu betonsku grdosiju koja, i da je završena i ožbukana u nekoj lijepoj boji, nikako ne bi mogla pretendirati i na kakav popis lijepih građevina. Dom Revolucije, tako se službeno zove, pa projektu najveći dom kulture u Jugoslaviji, za vrijeme koje je gradnja i započeta. Nemam razloga ne vjerovati prodavačici s obližnjeg kioska, a potvrđuje mi to i sjedokosi namrgođeni čekač taksija faceintelektualca: uloženi su silni milijuni otprilike da bi nikšićki beskućnici, narkomani i psi lutalice imali svoje mjesto za druženje, toliki da se za taj novac mogao izgraditi osrednji grad! „Ne idi tamo, druže, ne može se proći od razbijenog stakla, smeća svake vrste i šprica!“, kaže mi prije nego što uđe u taksi. Nemam previše želje provjeravati. Doznajem i za još jedan baksuzluk Doma Revolucije: neki izvode vratolomije pa se okliznu i završe ovozemaljsku avanturu zvanu život, a još više jeonih koji su spomenutu avanturu svjesno odlučili završiti baš skokom s neke od etaža Doma revolucije. Saldo – 16 mrtvih, dok se povrijeđeni odavno ne broje. Eto, nije bez veze ona da svaka revolucija jede vlastitu djecu.

Da, krenuo sam prema džamiji. Od nekadašnje četiri, danas je ostala samo Hadži Ismailova, dok su Donjogradska, Hadžidanuša i Pašina srušene još 1877. godine, kada je Nikšić oslobođen višestoljetne osmanlijske okupacije. Očekivao sam, ko zna zbog čega, nešto grandiozno, ali je riječ o maloj džamiji, kakvih se po našoj zemlji nađe u gotovo svakoj čaršiji: pravokutna, s krovom na četiri vode i munarom s jednom šerefom, kapija zaključana, a na ogradi oglasna tabla s rasporedom aktivnosti i obaviješću o mektebskoj nastavi za djecu i odrasle. U dvorištu nekoliko nišana i, pošto nije petak, kad vjernici dolaze na molitvu, to je sve što se može vidjeti. E, sad, ne znam kako je ova ustala uspravno, a ostale tri porušene, ali predmnijevam da je IsmailLekić, isti onaj što sagradi jedan od mostova, bio ili uvažen građanin, ili je, pak, imao dovoljno novca da „sredi stvari“.

Sad se opet vraćam Josipu Sladeu; on je, naime, projektirao, komotno se može reći, rezidencijalni dio grada, kojim dominiraju Stari dvorac i Sabornihram.

Prije nego prošećem Nikolinim kraljevskim parkom, svratit ću u groblje slijeva hramu; dovoljno je da znam za grobljansku crkvicu svetih Petra i Pavla, a nikad ne bude da se na groblju ovakvog i ovolikog grada ne nađe još štošta zanimljivo. Ovdje toga, ispostavit će se, ima i više od očekivanog. Prva točka je pred ulazom u groblje, spomenik Nikšićanima „poginulim u ratovima od 1990. godine“, sa 61 imenom. Na spomeniku Njegošev stih Luča će se vazda prizirati na grobnicu vašu osveštanu. Hm, ne bih o politici, ali je gotovo neizbježno, jer, ako ne računamo stogodišnji „rat“ protiv Japana, završen tek 2006. godine, ne sjećam se da je Crnu Goru od 1990. godine pa nadalje neko napadao, a staviti uzvišene Njegoševe stihove uz napade na Dubrovnik ili Vukovar… Zbog svega nije čudno što golubica na spomeniku umjesto uobičajenog motiva, maslinove grančice, „duži“ – pušku! 

Crkvica svetih Petra i Pavla je, barem po tradiciji, podignuta još u vrijeme Nemanjića i jedina je građevina sačuvana iz tog razdoblja. Naravno da je mijenjala i izgled i gabarite, i to od temelja do krova, za što je dokaz nekoliko stećaka koji čine dio vanjskih zidova i samih temelja, a sad je već, pogotovo pročelje, zrela za obnovu. Stećci bogato ukrašeni, a nije ih trebalo donositi izdaleka, budući ih na groblju, među modernim spomenicima, ima još priličan broj, i to sve ljepši od ljepšeg. Neki su samo uklopljeni u nove mramorne ili betonske ploče i eto grobnice bez puno troška! Neki od stećaka, nažalost, valjda pošto su „ničiji“, služe i kao mjesta za odlaganje grobljanskog smeća ☹Na više mjesta spomenici poginulim partizanima, kao i onim što su preživjeli rat i nauživali se mira. Neki potpukovnik Vojo, nosilac Partizanske spomenice 1941. i organizator ustanka u Nikšiću, sam je sebi i svojoj obitelji podigao spomenik, sebi čak i bistu, ali je zaboravio staviti jednu sitnicu – prezime. Najzanimljiviji mi je ipak spomenik jednom „našem čovjeku“, mitropolitudabrobosanskom „i eparhu sve Dalmacije“ Savi Kosanoviću, prvom Srbinu na tronu sarajevskih mitropolita od ukidanja Pećke patrijaršije, 1766. godine. Spomenik su, odmah uz crkvu, podigli „Bogu vjerni Savi blagodarni Pleme Banjani“. Mitropolit je inače rođen u selu Miljanići u Banjanima. I da, ovo ovdje je samo spomenik, a grob mu se nalazi u crkvi svetog Nikole u Ulcinju, gdje je proveo posljednje godine iznimno burnog života.

Mitropolit mi je u mislima i dok se penjem uza stepenice što vode Sabornom hramu. Ciganki prosjakinja ima barem petnaestak, oči ne možeš otvoriti od njih i njihove djece, a zašto ih je toliko, odgovor dobivam nakon što stupim u hram: praznik je, Krstovdan, što bi samo po sebi bilo dovoljno da se okupi toliko naroda. Ipak, kad već s ulaza ispred ikonostasa ugledam čitavu „četu“ popova, jasno mi je da se dešava nešto posebno, a nakon što se, jedva nekako, probijem do središnjeg dijela, imam što vidjeti: izrezbareni i oslikani kovčeg, a u njemu, doznajem od jednog popa, mošti svetog Arsenija, drugog arhiepiskopa srpskog. Dovezene ovdje iz manastira Kosijerevo na samo dva dana, pa svi žele vidjeti sveca i poljubiti njegovu odeždu. Ostajem do kraja akatista, nakon čega se pored kovčega „hvata“ dugi red, a kad sve to prođe, popovi i monasi, dok skladno zvoni svih pet zvona, u povorci nose kovčeg do terenca okićenog cvijećem koji čeka petstotinjak metara od ulaza u hram. U iščekivanju da terenac krene, popovi i monasi, zajedno s monahinjama, prave na desetke fotografija, ne kovčega, to je već snimljeno, već samih sebe; neki se, kaže jedan, nisu vidjeli i po nekoliko godina pa je svečanost dobro došla za susrete.

Sveti Arsenije je, inače, tri desetljeća, do 1263. godine, upravljao Srpskom pravoslavnom crkvom, a umro je tri godine kasnije. Svašta je doživio, a još više, ako bismo išli jezičnom analogijom, „domrtvio“, budući da su Osmanlije 1737. godine zapalili hram Svetih Apostola u Peći, gdje je bio pokopan. Mošti ili barem jedan njihov dio spašene su i, ko zna kakvim putovima, donesene  do manastira Ždrebaonik kod Danilovgrada, odakle su, evo, stigle i na nikšićko gostovanje.

O velebnom hramu Vasilija Ostroškog na Petrovoj glavici moglo bi se pisati i pisati. Neću mnogo, dovoljno je i nekoliko fotografija, jer već i samo one pokazuju da je izabrano najbolje mjesto i da 34 metra visoki hram dominira gradom. Zanimljivo je da je temeljni kamen položio sam kralj Nikola, a za to vrijeme je s druge strane grada, sa Bedema, odjekivala počasna topovska paljba. Kralj je svakodnevno i osobno nadgledao gradnju, a nije mu bilo daleko, pošto se njegov dvorac, sagrađen 1881. godine, danas gradski muzej i knjižnica, nalazi odmah u ravni ispod crkve, dovršene 19 godina kasnije. Osvećenje je, da se opet vratim malo unazad, zajedno sa domaćim mitropolitom Mitrofanom Banom, obavio ex-mitropolit Sava Kosanović. Treba spomenuti i to da je podignuta u čast boraca poginulim u borbama za oslobođenje od osmanlijske vlasti, čija su imena ispisana na pločama u crkvi, te da su u svemu vezanom za izgradnju veliku ulogu imali Rusi: projekt je uradio MihailoMihailovičPreobraženski, a dobar dio sredstava osigurali su Ruska pravoslavna crkva i carska obitelj Romanovih.

A kraljev dvor, kojim je dr. Josip Slade donio neorenesansni stil u Nikšić, danas je nekako tih; svi su pogledi, misli i pažnja usmjereni prema hramu. Opalo lišće polako dovršava ovogodišnje jesensko ukrašavanje kraljevskog parka, danas gotovo pustog, ako izuzmemo Savu Kovačevića, koji se sakrio između dva grma i, po oprezom nabijenom pogledu, izgleda mi, stražari, jer, znamo, neprijatelj nikad ne spava. Usred parka prizemna zgrada s kupolom, nekad kraljevo i kraljevsko kupatilo, danas, djeluje mi, prazno. I išarano sa svih strana, a najpopularniji su Dodik i Srbija do Tokija.

Čitav plato ispod crkve i ispred dvorca danonoćno nadgleda Nikšićka Bogorodica, kako je već ustaljen naziv za trometarski Gospin kip, opet rad jednog Rusa, svjetski poznatog kipara, akademika Vječeslava Mihailoviča Klikova. Ispred kipa svake godine na blagdan svetog Vasilija Ostroškog polazi litija kroz grad. 

Za sami kraj odlazim do „tribine“ iza dvorca, a na njoj poredano četrdesetak najljepših stećaka, donesenih ovdje s raznih nekropola u okolini. Svojim petstoljetnim nevidljivim očima, starim, ali još uvijek bistrim pogledom, pozorno motre grad. Ima u barem petnaestak mjesta po Bosni i, još više, po Hercegovini malih izložbi stećaka. Nisam baš pristaša da se stećke premješta i nosa tamo-amo, ipak su to nečiji spomenici, makar podsvjesno mislili da su „ničiji“, a ispod svakog je nečiji grob, nečije tijelo, odnosno ono što je od njega ostalo. Ako se baš treba, a nekad i mora, zbog radova na nekom području, onda prije nego se to uradi treba doći u Nikšić i pogledati kako je to ovdje napravljeno.

Nikšić napuštam pun dojmova, a odmak od gradske vreve stiže vrlo brzo: Slano jezero u Nikšićkom polju razbaškarilo se i rasprsnulo kao ona Gibonnijeva pjesma o razlivenoj tinti i posoljenom zraku. Otočići obasjani zalazećim suncem kao da kažu: Hajde, pusti sve, mahni Svemiru, izvadi tu limenku „nikšićkog“ iz džepa i dođi ovamo, u divljinu, da vidiš što je ljepota!