Virpazar, 'crnogorska Venecija' na jezeru, rijekama i tri kamena mosta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ni selo, ni grad, nego možda varošica, tako bi se mogao nazvati Virpazar, mjestašce na obali Skadarskog jezera. Arhitekture koja bi se mogla označiti gradskom itekako ima, štoviše bi mogao biti pravi mali biser, ali je 337 stanovnika, koliko je nabrojano za posljednjeg popisa, prije 15 godina, premalo za grad. Nije baš ni da je trgovački centar, ima samo jednu oveću prodavaonicu na ulazu u naselje, pa bi možda još bolje bilo reći da Virpazar, u znatnom dijelu „zatrpan“ restoranima, kafićima i štandovima sa suvenirima, usto i stiješnjen između brda te „iskrižan“ i umanjen rijekama i jezerskim rukavcima, najviše sliči sjedištu seoske župe za, kako se već gdje kaže, dernek ili kirbaj.

Ko dolazi u Virpazar treba dobro pripaziti: ulaz je jedva vidljiv, tabla minijaturna, a između ceste i prvih kuća je željeznička pruga. Od jednog mještanina ću kasnije čuti da gotovo svako kad dolazi prvi put „proleti“ pa se, kad vidi natpise na objektima, vrati, shvativši da je „mašio“ ulaz.

Naselje je po smještaju doista originalno: radi se o dva okruglasta poluotočića spojena trolučnim mostom pa bi, gledano iz ptičje perspektive, nalikovalo zeru rastegnutom broju osam. Okolo je, barem na strani prema jezeru, prostrano Crmničko polje pa se u prvi mah čudim zašto se naselje nije razlazalo po ravnici; naivno, naravno, jer se sav taj prostor za vlažnijih doba godine nađe pod vodom jezera. Tako je broj građevina u staroj jezgri ograničen sa svih strana, jer rupu u kojoj se nalazi Virpazar sa druge dvije strane zatvaraju brda i željeznička pruga.

Pruga je tako postala svojevrsna granica, ali je veliko pitanje kako bi naselje izgledalo i bi li ga uopće bilo da nije izgrađena, a bila je prva u Crnoj Gori, duga 43 kilometra. Izgradila ju je 1908. godine talijanska tvrtka „Compagnia di Antivari“, a crnogorska državna vlast je njome povezala Skadarsko jezero, najveće na Balkanu, i Jadransko more, odnosno luku Bar. Zanimljivo je spomenuti i podatak da je, hajd' znaj zašto, od standardnih uskotračnih pruga bila za jedan centimetar uža i jedina takva na svijetu, pa su lokomotive izrađene po narudžbi u dalekom Berlinu. I još nešto: vlakovi su vozili danas pomalo smiješnih 18 kilometara na sat! Tako je to trajalo do 1959. godine, kada je izgrađena pruga normalnog kolosijeka Beograd – Bar, a stare lokomotive poslane u mirovinu.

Što je nekadašnji Vir predstavljao krajem 19. i početkom 20. stoljeća, ispisano je na ploči ugrađenoj u fasadu jedne od novijih zgrada u dijelu s dernečkim ambijentom. Iako je nova, slova s ploče već otpadaju, ali se ipak može pročitati: 1888. izgrađen kolski put do Bara, dotad se „prometovalo“ magarcima i čamcima, šest godina kasnije otvorena je parobodska linija ka Rijeci Crnojevića, Plavnici i Skadru, a još godinu potom startala je i poštanska dilidžansa prema Baru te izgrađena cesta ka Rijeci Crnojevića. Željeznica je bila samo šlag na tortu.

U tom dijelu mjestašca ima i nekoliko informativnih centara za turiste, ali su svi, valjda jer je sezona pri kraju, zaključani, a jedina osoba unutra je čistačica u službenom turističkom uredu koja širi ruke, dajući kroz staklena vrata do znanja da je ona „nadležna“ samo za čišćenje. Restorani kako koji, a ponajviše rade k'o fole, jedva, jer ipak nema ljetnih gužvi, kad se ovdje jedva nađe mjesto kako bi se popapala porcija ukljeve i popila čaša „crmničkog vranca“ ili ovdašnje žestoke lozovače. Noć je nanijela prilično vjetrušćine pa se malobrojni prodavači suvenira dovijaju kako da sačuvaju robu, ali, za razliku od turističkih djelatnika, ne odustaju, ipak se svako malo pojavi veća ili manja skupina turista. Uglavnom stižu brodicama bez kojih je gotovo nemoguće napraviti sliku virpazarskih rječica i jezera: svako malo pristaju ili se provlače ispod glavnog mosta da bi napravile krug i ponovno se vratile jezerskom prostranstvu. Drugi most trenutno ima suho korito, promijenit će se to za koji dan, a treći je zarastao u grmlje i postao nevidljiv. I neki od čamaca i brodica su ostali na suhom, na stranu brod-restoran s najljepšim pogledom na most i rijeku, uz, naravno, terasu hotela „Vir“, što se gotovo nadvila nad jezero. Prazna je i, pretpostavljam, trasa nekadašnje pruge, oivičena krupnim kamenim grubo otesanim ivičnjacima.

Virpazar se nalazi na ušću rječica Orahovštice i Crmnice. One se tu spajaju i stvaraju treću rječicu, Viršticu, koja se ulijeva u Skadarsko jezero. Kod toliko vode, nije čudno što postoje čak tri mosta, ali je posebno što su sva tri stara, kamena. Ipak, kad se zna da je jezero tu, a more daleko svega deset kilometara, ništa čudno što je, pogotovo potkraj osmanlijske vladavine ovim krajevima, bilo ključna trgovačka točka čitave Crne Gore, a to ne bi išlo bez mostova. Prvi put se Vir, ono -pazar je naknadno dodano, spominje još 1242. godine u povelji srpskog kralja Vladislava Nemanjića vranjinskom manastiru i već tada je značajno raskrižje trgovačkih putova, a narednih stoljeća polako poprima urbani izgled.

U središtu varošice, s druge strane najdužeg mosta, uzdigla se petnaestak metara visoka mrka stijena, a na vrhu joj okrugla kula s isto tako zagasitim partizanskim spomenikom. U stijenu uglavljene dvije crne mramorne ploče: jedna kojim Crmnica, a tako se naziva šire područje u kojem je Virpazar „glavni grad“, zahvaljuje „svojim sinovima i kćerima palim u Narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji“, druga koju Dupiljani podigoše „u znak sjećanja i poštovanja na svoje pretke koji su na badnji dan 1702. godine izvojevali veliku pobjedu nad Turcima. Iako je Narodnooslobodilački rat gotovo dva i pol stoljeća „mlađi“, ploča je starija, postavljena 1964., dok je  druga na red došla tek 1997. godine. U bivšem sustavu važni su bili samo „naši“, za slavne junake iz prošlosti nije se mnogo marilo. Penjem se navrh stijene, dok me sa ceste pogledima prati desetak radoznalaca, čudeći se ku'ću gore, a ja sam samo želio vidjeti ima li u kuli kakvih šarenih nevidiša :)

Ne može se, naravno, reći da ovdašnji revolucionari nisu zaslužili i ploču i spomenik, pogotovo kad se zna da je Virpazar bila prva crnogorska varošica oslobođena u srpanjskom ustanku 1941. godine, za koji ovdje vole reći da je u to doba bio „najveći ustanak u porobljenoj Europi“. Naravno, sloboda je trajala kratko, svega petnaestak dana: čim su Talijani malo „došli k sebi“, pokrenuli su ofenzivu i za tili čas satrali revolucionare. Ipak, sjeme ustanka je bilo posijano i na kraju je okupator otjeran. Prva od 72 smrtno stradale žrtve ustanka bio je ovdašnji borac Đorđije Đoko Mašov Leković, a to se i danas pamti pa je njegova bista blizu ulaza u varošicu nedavno obnovljena, ali nije i spomen-ploča, postavljena na zidu katnice u kojoj su smješteni policija i Lučka kapetanija – tu je poginuo Đorđije, „na samom pragu zgrade“, kako stoji na ploči, u napadu na talijanski garnizon jačine 80 vojnika.

Fino je što se Virpazarci sjećaju Đorđija Mašova Lekovića, ali je ipak teško shvatljivo kako su za bivše države zapostavili junake iz 1702. godine. Njima se ne znaju ni imena ni broj, mada se obično navodi podatak da je tada, u bitci za utvrdu Besac, što se bijeli na vrhu najšiljatijeg od svih okolnih brda, poginulo 70 ustanika iz obližnjeg seoca Dupilo. 

Znamo što je kod Albanaca besa – kad se nekom nešto obeća, nema odustajanja makar glave padale s ramena. Utvrda je dobila ime upravo po besi, a ko ju je kome i zbog čega dao, nigdje nije zapisano. Ne zna se ni ko je gradio Besac: jedni misle da su to bili Turci, i to odmah nakon zauzimanja Donje Zete, 1478. godine, a drugi kažu da ju je bio naumio podići Osman-paša Skopljak, ali ga je mudri mitropolit Petar Petrović Njegoš II., po krsnom imenu poznat i kao vladika Rade, prozreo i zauzeo brdo te podigao obrambene kule. Povjesničari se uglavnom slažu oko druge opcije, donoseći čak i podatke da se to desilo 1847. godine i da je Njegoš iskeširao 80.000 srebrenih fjorina, a posla se poduzeo odgovarajući tako na Osman-pašino utvrđivanje Grmožura, otoka-utvrde na sjeverozapadnoj strani Skadarskog jezera, kasnije zatvora, poznatog „crnogorskog Alcatraza“. Danas je Grmožur, zajedno s još nekim od pedesetak drugih otočića, obvezna točka tijekom krstarenja jezerom za one koji se neće zadovoljiti unajmljivanjem bicikla ili kajaka i kupovinom ponekog suvenira. Ima se rašta: makar je nazvano po albanskom gradu, gotovo dvije trećine jezera pripadaju Crnoj Gori, a ostatak Albaniji.

O tome kako su Crnogorci porazili Turke i oteli im Besac pjeva i Njegoš u Gorskom vijencu: „Po Crmnici Turke isjekosmo / i grad Besac s zemljom izravnasmo / sad ti nema u našu nahiju / obilježja od turskoga uha / do trupine ali razvaline“. Njegoševi stihovi ispisani su i na spomen-ploči što je postaviše Dupljani, ali samo prva dva od navedenih stihova – preostala tri bi valjda u današnjoj demokratskoj Crnoj Gori bila, kako se to danas kaže, politički nekorektna. Nakon zauzimanja Crnogorci je nisu mnogo koristili pa je ostavljena vremenu da je mrvi i rastače. Aktivirala ju je Kraljevina Jugoslavija, smjestivši u utvrdu žandare, što je tijekom Drugog svjetskog rata dobro došlo Talijanima da tu naprave zatvor. Onda je opet neko vrijeme svima bila višak, da bi je bivša država 1957. godine proglasila spomenikom, ali se u stvarnosti nije desilo ništa. I tako sve do prije pet godina, kada je završena prva faza obnove.

Kad se krene prema utvrdi, pažnju privlači napuštena kuća uz  glavnu cestu, tvrdo zidana, s bunarem u dvorištu. Grjehota što se niko ne pobrine sačuvati je. A Besac – mora da je prva faza bila najznatnija, čim se namaklo novca i za ukusno uređenje prilaznog puta i ugradnju željeznih kapija. Nekoliko eksponata, ne znam po kojem kriteriju izabranih,  posjetitelje dočekuje u biletarnici, nekadašnjoj vojarni, a na eksponat, po šutljivosti, nalikuje i domaćin Slaviša. Posjetitelja nema mnogo, poneka grupica, zaljubljeni par ili mala obitelj koja je odlučila ubiti dan baš ovdje. Zidine su renovirane tako da se bijele k'o snijeg, baš kao da su na brdo ovog časa spuštene iz Hasanaginice, a sve je urađeno prilično vjerno.

Pogled s utvrde odaje svu bajkovitost mjestašca; djeluje kao maketa izrađena za buduće turističko odredište. Slično je i kad se pogled baci na stranu prema jezeru: brodice se bez žurbe mimoilaze posred Virštice, jezerska plavet, okolno zelenilo i sura brda kao da su vješto fotošopirana. Odavde je tužan mogao biti samo pogled zasužnjenih kroz rešetke i, ako nikad, barem tada je svaki poželio postati pticom, makar to bilo i samo dok rešetke ostanu iza njega. Na gornjim etažama se vidi da rekonstrukcija nije dovršena niti je realiziran plan vezan za raspored eksponata pa su neki, zajedno s natpisnim pločicama, zgurani u stranu.

Zna se za legendu, zapisuje je Rade Plamenac, kako je neki zgubidan Andrija Drekšić usnio san u kojem mu je „rečeno“ da je pod Besacem, i to točno ispod glavne kamene ploče, usred utvrde, zakopano ogromno židovsko blago, makar povijest ovog kraja o Židovima ne zna baš ništa. I spremio se naš Andrija pa pravo crnogorskom vladaru koji mu, kaže dalje priča, dadne ovlasti da kopa zajedno s mještanima. Razbijali stijenu i kopali, ali blaga ne nađoše. Zato današnji vladari shvatiše da je Besac sam po sebi blago, pogotovo na planu poboljšanja turističke ponude, pa ga, eto, obnoviše.

I tako... Ostavljam pjesnički romantično mjestašce čamčića zapletenih u lopoče, voda vladarica života i smrti što im se svakodnevno dive mostovi i ljudi, tvrdog bijelog Besaca... Za koje rekoh da bi moglo biti biser, ali, nažalost nije. I neće biti sve dok se – evo na posljednjoj slici u galeriji gradskog parkinga, tamo gdje putnik namjernik zastane pri dolasku – neko, valjda sami mještani, ne prihvate metle i lijepo ga očisti. Da me sljedeći put između neba i jezera dočeka čista, u vrtlog, zaigrana ljepota.