Prijepolje, grad u sjeni manastira Mileševa i Belog anđela

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne jednom sam što s kim „probacio“ poneku riječ o manastiru Mileševa i najčešće nismo ni spomenuli općinu kojoj pripada, Prijepolje. Naprosto je manastir „viša razina“ od općine, što i ne čudi kad se zna da je varošica nastala kao manastirska tržnica. Manastirska imanja bila su velika i gospodarski jaka pa je višak poljoprivrednih proizvoda trebalo negdje prodati ili „trampiti“ i tako se „rodilo“ Prijepolje.

Po lani obavljenom popisu stanovništva u čitavoj općini obitava malo više od 32 tisuće stanovnika, od čega ih je u čaršiji više od trećine.

Unatoč takoreći magnetskoj privlačnosti i sveukupnoj važnosti manastira Mileševa, iako Srba i u gradu i po selima ima nešto malo više nego Bošnjaka (i Muslimana, tako se izjasnilo 1945 Prijepoljaca), iako je prošlo 111 godina otkad ovo područje nije dio Osmanskog Carstva, Prijepolje, kao i pojedina sela, kao i najveći dio Polimlja i Sandžaka, u dobroj mjeri odiše orijentalnim šmekom.

Ništa od svega što vidjeh ne ilustrira prošla vremena i ovdašnji sudar svjetova i civilizacija kao skulptura izložena ispred (također orijentalnog) zdanja Muzeja Prijepolja: u sredini žena u srpskoj nošnji, lijevo od nje muškarac sa šajkačom, a s druge strane još jedan, ali s turbanom.

Zvuči pomalo nevjerojatno, ali je granitna skulptura nastala po fotografiji iz 1919., a znaju se i imena sve tri osobe: žena je Ružica, s lijeve strane joj je sin Luka, a s desne sin Alija. Lukin i Ružicin pogled oboren je prema zemlji, a Alijin, odnekud iskosa i ispod oka, u gledatelja.

Luka je, i to se zna, ostao Pejović, kako su mu se prezivali preci, a Alija se, dojučerašnji Risto, preziva Poturak.

Ne bih, neka o tome pišu povjesničari, ulazio u razloge i motive islamizacije, odnosno „poturčavanja“, kako su ga bilježili ondašnji pisani izvori, ali predaja kaže da su se Pejovići i Poturci nastavili poštovati i posjećivati i nakon što Risto Pejović postao Alija Poturak, a njihovi potomci i danas se, očuvanih obiteljskih predaja i svjesni političkog ambijenta u kome se sve dešavalo, sretnu i popričaju.

Pred skulpturom ću se zadržati poprilično pa ću je s nekolicinom prolaznika, njih 5-6, koji odreda ne žele pred kameru, i komentirati. Jedni se predstavljaju, drugi kažu da to nije važno, jedni se pomalo grste i nisu baš sigurni da se ovakva skulptura trebala naći ovdje, drugi, smijuljeći se, kažu da bi trebalo napraviti i uvećanu inačicu, postaviti je na najbolje mjesto u gradu i napisati ko je ko.

Muzej je inače zatvoren, na oglasnoj ploči najava izložbe „Kovačička naiva u Prijepolju“, a pored ulaza, jedno do drugog, kopija u Europi prestižne Specijalne nagrade Europskog muzejskog foruma, zaslužena u Portugalu 2012., i izblijedjela mramorna ploča s koje čitam da je tu, u sadašnjem muzeju, održan sastanak Inicijativnog odbora kasnije preko noći dokinutog Antifašističkog saveza narodnog oslobođenja Sandžaka. Eto ga, još jedan okršaj sasvim suprotnih svjetova!

Mnogo što je u Prijepolju baš tako, a prvi dokaz tomu nalazi se odmah preko puta muzeja. Riječ je o Mahmut-begovoj džamiji, na čiju su se munaru do vrha joj i alema, upravo je obnavljaju, navijenili metalna skela i ljudi. Džamija nije stara, podignuta je između 1895. i 190o., ali joj je prethodnica, džamijica s drvenom munarom, koju je u spomen na muža joj Mahmut-bega dala podići njegova Meva-kaduna, bila mnogo starija.

Popratio bih radove na obnovi kao i sve drugo da se ne zapričah s jednim od radnika koji me prilično ozbiljnim tonom zapita šta je sad sporno pa „novinari opet dolaze slikati“. Elem… Prije par godina je oko džamije izbio pravi mali rat Islamske zajednice Srbije i Islamske zajednice u Srbiji. Znam, mnogi će ovu rečenicu morati pročitati više od jednom, jer su nazivi dviju islamskih zajednica gotovo identični.

Politike im, međutim, nisu „ni nalik“ pa su se sjekli lanci i katanci, mediji su mjesecima bili zatrpani žučnim priopćenjima punim teških optužbi, a posla su oko svega imale ne samo općinske inspekcije i sudovi, već i policija, koja je nerijetko danonoćno dežurala na prilazima džamiji. Vela havle!

Najstarija prijepoljska džamija je Ibrahim-pašina, u četvrti Šarampov, nazvanoj tako u doba ustanka Husein-kapetana Gradaščevića. Spominje je 1664. godine, lunjajući tadašnjim Hercegovačkim sandžakom, kome je pripadao i ovaj kraj, i Evlija Čelebi. Ibrahim-paša bio je sin hercegovačkog subaše Skender-bega iz 16. stoljeća, što će reći da je džamija još puno starija od vremena Evlijinog putovanja i putopisa, a zna se i točna godina gradnje, 1572. Nišani na njegovom i grob sestre mu Kajdafe najstariji su u prijepoljskom kraju.

Teško je stradala 1737., u jednom od austrijsko-turskih ratova, a oko 1880. obnovila ju je i pride dogradila izvjesna Baki-hanuma. Od originalnih „pečata“ prvotne džamije opstao je samo sunčani sat uz jedan od sastava zidova. Ima vrlo dopadljive okvire vrata i prozora, čini mi se da su sedreni, bijeli mjesec i zvijezdu iznad ulaza i, malo iznad vrata, ekran s kojeg promiču kur'anski ajeti, što je možda korisno za vjeru, ali itekako okrnjuje ljepotu građevine.

Blizu džamije je i Fatihov most, preko koga je Evlija i ušao u Prijepolje; od izvornog mosta je, međutim, nakon brojnih rušenja i zidanja, ostalo još samo Osvajačevo ime. Slično je i s medresom Bakija- hanume: izvorna zgrada srušena je 1955., na njenom mjestu je stambena zgrada, a ono što se sad predstavlja kao medresa Bakija-hanume nema
praktički nikakve veze sa nekad nadaleko znanom zadužbinom i kao takva predstavlja samo još jedan povijesni falsifikat.

Evlija spominje i treću do danas sačuvanu džamiju, Sinan-begovu, bilježeći je kao Veznadar-aginu džamiju. Zašto ju je zabilježio pod tim imenom znaju samo Bog i Evlija, a jedina pretpostavka koja donekle drži vodu je ta da je Sinan-beg bio veznadar, odnosno rizničar. Kada se, međutim, zna da se radi o Sinan-begu Boljaniću, jednom od najvećih vakifa današnjeg ondašnjeg Hercegovačkog sandžaka, više puta hercegovačkog, a kasnije i bosanskog sandžakbega, nekako mu je to da je bio nečiji rizničar „sitno“.

Naravno da učeni Evlija, s druge strane rijeke Mileševke, preko puta džamije, navodi i prijepoljsku sahat-kulu, nazvavši je „vrijednom pažnje“. Uz onu u Pljevljima, jedna je od svega dvije u Sandžaku, a Prijepoljci su na svoju bijelu kulu, pokrivenu prostom jelovom šindrom, ponosni ne samo zbog toga već i zato što se zvuk njenog zvona, barem
tako tvrdi Evlija, mogao čuti sve do Mileševe.

Nema ni mnogo sahat-kula, tek možda poneka, čiji satovi imaju i arapske i rimske znamenke, a točno vrijeme, za razliku od mnogih koje su davno umrle, na sve četiri strane
pokazuje i dandanas. Ko ju je zidao ne zna se, kao ni točna godina gradnje, ali se svi slažu da se radi o 16. stoljeću.

Sahat-kula nalazi se na dijelu grada zvanom Mejdan, ali nije uvijek bila na današnjem mjestu; zbog izgradnje ceste prema Sjenici, 1974. godine, rastavljena je i ponovno sklopljena bliže hotelu „Park“. Za desetljeća koja su tome prethodila bila je zapuštena i zaboravljena od svih, a da je probuđena iz mrtvih – zvuči poprilično nevjerojatno! – može zahvaliti odluci općinara da je 1963. obnove i od nje naprave trafo- stanicu!

Da na Mejdanu i oko njega ne bi sve bilo „tursko“, pobrinuli su se članovi Društva srpskih domaćina, podigavši spomenik-fontanu poginulim 1912. u oslobađanju Stare Srbije od stoljetne osmanske okupacije. Tada je, stoji na spomeniku, 14. oktobra, „major Ilija Radivojević sa oslobodilačkom srpskom vojskom ušao u Prijepolje“. Vidjet ću kasnije jedan ponešto sličan, ali ipak neusporedivo bogatije izveden i ukrašen spomenik, podignut poginulim u ratovima 1912. - 1919.

Tako to biva, završi jedan rat, započne drugi; ako imaš kad „doć' sebi“ od prethodnog do narednog, dobro si prošao. Kako je – kasnije ću i do njega – blizu manastir Mileševa, prijepoljski pravoslavci vjerojatno i nisu previše rogoborili i mrmljali što u gradu nema pravoslavnog hrama, ali su, kad su se, u doba polagane propasti Porte, počeli graditi na sve strane, i oni sjeli i napisali molbu, koja se tada već mogla intonirati poput zahtjeva.

Tako je u ljeto 1894., na ostacima male crkve iz 1852., niknula ova što se sad vrzmam oko nje, osmišljena sasvim po uzoru na mileševsku. Posvećena je svetom Vasiliju Ostroškom. Bočno od crkve je zvonik kakav dosad ne vidjeh na našim stranama, kudikamo više priličan Francuskoj, Češkoj ili Slovačkoj nego Sandžaku, pomalo nalik na Crnu kulu kojoj se nadivih u putopisu iz češkog gradića Loketa.

Na informativnoj ploči čitam da ga je osmislio podrijetlom ovdašnji, ali i svjetski značajan slikar i arhitekt Milan Minić. Znao sam, ali nisam mogao povjerovati dok je ne vidim, da u Prijepolju postoji i katolička crkva. Ustvari bi se moglo reći da je postojala i da je od nje ostala samo davno obesvećena ljuštura, budući da misa u njoj nije služena još od 1908. i odlaska iz Sandžaka austrougarske vojske, koja ju je i sazidala (1887.) blizu svoje vojarne, na stijeni uz lijevu obalu Lima, pored ceste Beograd - Bar. Dosad bi je vjerojatno i nestalo da je 2001. nije obnovila pravoslavna Mileševska eparhija. Na ploči ovaj put čitam kako crkvica „uživa zaštitu i simpatije svih žitelja Prijepolja, bez obzira na versku pripadnost“.

Vidljivo je da je tako već na prvi pogled na crkvu potpuno zagušenu travom i niskim raslinjem. Ko se ne plaši zmija pa se probije do ulaza prvotnom dojmu će dodati i polupana stakla na ulaznim vratima i prozorskim oknima te malter što u krupnim komadima otpada sa zidova.

Na pomalo pustom mjestu na obali nailazim i na svetog Savu. Reljef, taman za jako sunce i zjenice „na pola koplja“. Svetitelj dobrohotan i blag. „Na leđima“ mu, odnosno sa stražnje strane spomenika, dobro poznata „…a mi smo sudbinom predodređeni da budemo istok na zapadu i zapad na istoku“.

U svetitelje bi se, pogotovo u jednom dijelu Bosne, mogao ubrojiti i Vladimir Perić, čije ime i prezime bez nadimka ne govore gotovo ništa. Posljednjih godina, više od decenija, najviše je, ni kriv, ni dužan, zastupljen u onoj „Vratit će se Valter, jebat će vam mater!“ Nit' se vratio, nit' je pristojno da se svetac bavi da ne kažem čim. Na staklu iza biste stoji karta njegova životnog puta; započeo ga je ovdje, a završio na dan oslobođenja Sarajeva, 6. travnja 1945. Društvo mu prave Daut A. Musić i Sreten Vukosavljević, kao i drugdje, i među borcima je, pogotovo kad „doguraju“ do bronce, morao postojati nacionalni paritet.

Borci su u Prijepolju, u parku nadomak grada, dobili i svoj Dom Revolucije, koji je ujedno i Dom kulture. Danas je ispred Doma puno ljudi, rekoše mi da se održava komemoracija za nekog prijepoljskog velikana, ime mu ne zapamtih, što je dan prije preselio na ahiret.

Park je inače miran kutak pored rijeke, sav predan želji da se u njemu svi, a pogotovo djeca, fino opuste i uživaju. Kad u nas nadležni odluče napraviti takvo mjestašce obvezno u sebi unaprijed osluškuju moguće kritike, a najgora je da nije uređeno prema modernim uzusima. Zato se često pobrinu da negdje zbave rukodjela apstraktnih umjetnika, za to im, budući da takva umjetnička djela (mnogo puta bih ovo najradije stavio pod navodnike) gotovo niko ne razumije, gotovo niko ne može ni prigovoriti.

Tako i ovdje, a djeca, razasuta i rastrčana na sve strane, pored „umjetnina“ uglavnom prolaze kao da ih nema ili kao pored strašila, radije se igrajući na ogromnom stoličastom kamenu u sjeni stabala.

Jedini konkretan je suri, mršavi svetac s knjigom, nepovjerljiv, sumnjičavog pogleda, sa svih strana okružen cvijećem. Da je svetac, vidim po križu na prsima, a koji, to ne znam; ovdje ga vjerojatno dobro poznaju, ali su zbog ovakvih kao ja, a valjda nisam jedini, trebali negdje staviti njegovo ime i „čin“.

Kako je i zašto svetac zalutao pred Dom Revolucije, ne znam, znam da nijednog nema nigdje u partizanskom kompleksu „4. decembar“, na izlazu iz grada, blizu kamenog mosta. Ni da ga je bilo navedenog datuma 1943., teško da bi bio od pomoći, pogotovo što partizani baš i nisu vjerovali u svece. Tog dana se, po partizanskoj socijalističkoj historiografiji, ovdje odigrala jedna od najvećih bitaka, a stvarno se, oko toga se odavno slažu svi, desio jedan od najkrvavijih masakra partizana u čitavom Drugom svjetskom ratu.

U kamenoj zgradi nekadašnje austrougarske bolnice tada se nalazilo više od 400 ranjenih partizana Prve šumadijske brigade. Slava je, za potrebe idealiziranja poratnih
desetljeća, dubokim slojem vještački sazdanog zaborava, prekrila sve ratne greške pa ni ovdje niko nikad nije odgovarao što su se Nijemci prikrali, okružili bolnicu i pobili ne samo gotovo sve ranjenike već i šačicu partizana koji su ih pokušali zaustaviti. Jedino što se naknadno moglo – mnogi su porazi pretvarani u veličanstvene pobjede, ali je ovdje to bilo nemoguće – bilo je pretvoriti mjesto strašnog masakra u spomenik, za što se, izvanredno izvedenim bareljefima, pobrinuo znameniti slovenski kipar Lojze Dolinar.

Austrougarske zidine šute, ali krici s Dolinarovih bareljefnih ploča odjekuju do neba. Dvojica dječaka što su povaljali bicikle i piju vodu ispod jednog od njih, uz cestu, vjerojatno ne čuju ništa, ali ja čujem. Nekadašnje socijalističko svetilište zarasta u travu i grmlje, očito da ovdje zabasa samo poneki čudak i da prolivena krv postradalih više nikoga ne uspijeva dozvati. O tome svjedoče sparušeno cvijeće, ko zna kad položeno, i neke od ploča s imenima koja se više ne mogu pročitati.

Planirao sam posjetiti i Memorijalni centar „Boško Buha“, s kipom dječaka bombaša, koga su slavili očevi onih koji bi danas vrisnuli da čuje čitav Svemir i na spomen da djeca rade, kamoli da ratuju. Nalazi se pored ceste prema Pljevljima, nije baš ni blizu, ali je razlog što ipak nisam otišao ono što mi rekoše: i siroti Boško i čitav kompleks odavno su zarasli u neprohodnu draču i trnje.

Dva su mjesta izvan grada koja, ako se već dođe do Prijepolja, svakako treba vidjeti, a prvo je jedna moćna srednjovjekovna utvrda s dva imena. Ovdašnji Srbi nikad je neće nazvati drugačije nego Mileševac, a ovdašnji Bošnjaci i Muslimani samo i jedino Hisardžik, kako se zove i selo ispod nje.

Bez sumnje je riječ o jednoj od najljepših slika od svega što se može vidjeti u Sandžaku: utvrda se ustobočila na goloj, gotovo okomitoj litici iznad rječice Mileševke, ispod nje seoce kojim potpuno dominira džamija. Da se iz Prijepolja dođe do podnožja utvrde, u selo, treba „prevaliti“ svega 7-8 kilometara, ali kad kažem da vožnja traje nekih pola sata, jasno je da baš i nije veselo: krivina za krivinom, najprije uzbrdo, pa potom, uskom cestom vrlo velikog nagiba, u „rupu“.

Pretpostavlja se da je utrda – mada se prvi put spominje tek 1448. godine – podignuta početkom 13. stoljeća, kada i manastir Mileševa, te da je služio kao zaštita manastirskog kompleksa i karavanskog „Bosanskog puta“ između Sjenice i Prijepolja. Dio je srednjovjekovne bosanske države od 1373., a vlasnik grada je 1465., kad su ga zauzeli Osmanlije, bio herceg Stjepan Kosača.

Mileševa je ujedno bila i prva utvrda u Hercegovoj zemlji koja je kapitulirala u osmanskoj najezdi. Da je džamija otključana kao što nije ili da se, dok se vrzmam oko nje, pojavio neko s ključem, posjet bi bio još vrjedniji: vidio bih rukom pisan primjerak Kur'ana, star oko četiri stoljeća, jedan od najstarijih na našim stranama. Al' dobro, nikad se ne može baš sve…

Da je čovjek ptica, jer je blizu Mileševcu i Hisardžiku, začas bi i do drugog mjesta, manastira Mileševa. Jedan je iz plejade najznamenitijih srpskopravoslavnih manastira, a podigao ga je srpski kralj Stefan Vladislav (1234. - 1243.), drugi sin kralja Stefana Prvovjenčanog i unuk Stefana Nemanje, u prvoj polovici 13. stoljeća. Posvećen je Vaznesenju Gospodnjem, a crkva, ujedno i Vladislavov mauzolej, sazidana u raškom stilu, živopisana je malo nakon izgradnje.

Vladislav je, u pripratu koju je sam dao dograditi, položio moći svog strica; da ne znam ko mu je bio stric, naime, sveti Sava, pomislili bismo „evo ga, nepotizam!“ Turci nisu mogli podnijeti vječitu rijeku naroda i toliko štovanje „nekakvog“ svetitelja da su ih 1594. odnijeli u Beograd, na Vračar, i tamo ih javno spalili. Ono ljudskih koščica je, dakako, izgorjelo, ali duh vjerujućih nije, sudeći barem po vrevi koja danas, kao i svakog dana, vlada oko crkve.

Inače je manastir s crkvom, nakon što je stoljećima bio zapušten, obnovljen 1868. godine.

Nemam ambiciju nadugo i naširoko iznositi svoje dojmove, naprosto bi, kakve god riječi odabrao, bilo krnjavo, falično, nedostatno. A jesam, odmjeravajući niske zidine nekadašnjeg, prošetao travnjakom pored konaka monahinja, trudio se prepoznati svetitelje na ponutrici krova vanjskog oltara, provirio kroz rešetku kapele na osami, pogledom se naslonio na šiljaste kule na rubu travnjaka pa odmorio ispod jednog od drvenih „kišobrana“, gomilajući pogledom dobru energiju, toga nikad nije viška.

S druge strane ću, na trg ispred manastirske gotoprimnice, sjesti sat vremena kasnije, kad se na udolinu već lagano počnu navlačiti tamne sjenke. Ispred mene sja manastir, iza leđe, visoko u planini, križ na vrhu stijene. Za tih sat vremena kratko ću se pozabaviti odgonetanjem drevnih zapisa na pločama na ulazu, a puno više vremena posvetiti freskama, među kojima, dakako, visoko pod svodom, općepriznatom ljepotom, za koju me niko ne može uvjeriti da je uopće od ovog svijeta, dominira gotovo legendarni Beli anđeo.

Kasnije ću mu se diviti i u malo svjetovnijoj, ali nimalo manje dopadljivoj inačici od bronce, na travnjaku uz crkvu. Bit će da su tako nekako, onosvjetskom vibracijom u (pod)svijesti neznanog umjetnika, nastali i živopis strašnog Hristovog suda na istočnom zidu priprate, kao i – ne znam samo je li vibracija bila Božja ili vražja – nekoliko scena pakla na južnom dijelu priprate. I neke druge, da ih sad ne nabrajam, mada se, očekivano, ponajviše slave freske koje prikazuju onodobne srpske vladare. Naravno da neću tek samo proći ni pored kivota svetog Save, pogotovo pored ljudske ruke za koju se vjeruje da je izbjegla osmanlijsko orgijanje moćima na Vračaru.

I da: srpski povjesničari uglavnom su, mada im bosanskohercegovački i hrvatski kolege ne daju za pravo, složni oko toga da je upravo ovdje Tvrtko I. Kotromanić 1377. godine okrunjen za kralja Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranama, Usori i Podrinju. Je li ovdje ili u Milima, današnjim Arnautovićima kod Visokog – eto im nek' se svađaju!

Moglo bi ovako do unedogled, a ne bi vrijedilo. Vrijedi jedino doći, vidjeti i doživjeti.