Voćin: Od svetišta do zgarišta i natrag

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za Voćin, malu općinu ispod Papuka, dvadesetak kilometara od Slatine, bivše Podravske, mnogi nisu ni čuli do prosinca 1991. Čitavo današnje općinsko područje tada je brojalo tek nešto više od četiri tisuće stanovnika, a za Voćin se znalo gotovo isključivo po tamošnjem katoličkom svetištu. I kada su „Beli orlovi“ i „šešeljevci“, srpske paravojne postrojbe, 12. i 13. prosinca te godine napravili masakr, ubivši 47 mještana Hrvata, uglavnom starijih i nemoćnih civila, moglo se desiti da, u moru sličnih događanja koje su mediji okretali kako je kome pasalo, Voćin ostane samo jedna od bezbroj krvavih mrlja, ali je brzo oslobađanje mjesta i gotovo istodobni dolazak inozemnih forenzičara pod vodstvom dr. Jerryja Blaskovicha iz Kalifornije lansirao voćinski masakr na ekrane udarnih svjetskih tv-postaja, štoviše i do same Bijele kuće.

U to doba je, znamo već, ovdje i drugdje po bivšoj nam državi vladalo bratstvo i jedinstvo. Čuvalo ga se „kao zjenicu oka“, ali je – kako ono kažu, prilika čini lopova – potrajalo samo dok se nije „zagužvalo“. Da ništa više nije kako je nekad bilo, vidljivo je već na prilazima: s jedne strane ceste višemetarski grb Hrvatske, s druge ista tolika ploča s grbom Općine Voćin kojim dominira voćinska crkva.

Ipak nije sve tako crno pa se u Mikleušu, dvadesetak kilometara prije Voćina, mogu vidjeti i pravoslavna i katolička crkva, obje k'o nove, mada su samo temeljito obnovljene nakon ratnih dešavanja. Pravoslavna, Svete Trojice, stajala je ovdje od 1724. do posljednjeg rata, kada je minirana, a obnovljena je 2016., dok je katolička, stavljena na skrb svetoj Tereziji Avilskoj, mlađa, što se vidi i po arhitektonskom slogu, sagrađena 1968., a temeljito rekonstruirana prije petnaestak godina.

Nije sve ni tako bijelo, kamoli ružičasto, o čemu najbolje govore ruševine obeskrovljenih kuća oko ceste prema Voćinu u koje se, očito je, ako već nije za 30 godina, nikad niko neće vratiti. Čojlug, Ćetekovac, Balinci, sve je to područje mikleuške općine, a onda Ćeralije, Bokane i Macute, sela u sastavu voćinske općine, ali su slike slične. Na izlazu iz Čojluga spomenik za sedmero hrvatskih civila, ubijenih 4. rujna 1991., dok su osobnim vozilima, oboružani samo s nadom u spas, pokušavali pobjeći prema Mikleušu. Bilo je, da se ne pravimo naivni, i zločina s druge strane, naravno nakon što su hrvatske snage oslobodile Voćin, samo što srpske žrtve teško ikad imati ikakav spomenik, osim možda kakav skriven od javnosti u nekoj od crkava i crkvenih porti.

Voćinska crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije, lani podignuta na rang manje bazilike, ne samo da je središte svega što Voćin bio i jest nego je za mjesto, a i šire okružje, sve i svja. Gotika, ovakva ili onakva, nije osobenost ovog dijela Hrvatske, ali se, eto, nekad krajem 15. stoljeća, našao neko ko je imao dovoljno utjecaja i keša da u jednom malom selu podigne kasnogotičku crkvu. Ko, ne zna se niti će se ikad doznati. Za pola milenija postojanja doživjela je svašta, i dane pune sjaja, kad su se oko nje okupljali desetci tisuća vjernika, i dane kad je izgledalo da su i crkva i Voćin aorist i da će svaka možebitna priča o njima počinjati onim „Bilo jednom…“.

Najcrnje je izgledalo u 16. i 17. stoljeću, za osmanske vladavine duge 148 godina, od 1543. do 1691., kad je crkva – ona mi nešto dođe u glavu – vjerojatno najviše nalikovala onoj strašnoj ruševini kod Novog Bečeja, zvanoj Arača. Čim su Osmanlije i njihove bedevije dale leđima vjetra, narod je prionuo na obnovu, a hodočasnici iz Slavonije i Mađarske, pa i iz udaljenijih krajeva, počeli su se slijevati u Voćin. Nije da u međuvremenu i dalje nije bilo koječega naopakog, ali se nekako deveralo sve do Drugog svjetskog rata, kad se iz crkvene lađe opet gledalo izravno u nebo, a „narodna vlast“ sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća nije dozvoljavala da na crkvu opet bude postavljen krov. Hodočašća, i to treba napomenuti, mada se vlast svojski trudila, nikad nisu prestala. Kad je ondašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper ipak nekako ishodio dozvole, kojih je, kao i mita, trebalo gotovo koliko i u tursko doba, Voćin je opet postao „centar svijeta“, samo što je sve ovaj put trajalo mnogo kraće, do 1991., kad su je pobunjeni Srbi, za svoje tromjesečne vladavine ovim područjem, crkvu najprije koristili kao skladište oružja, a potom je minama i tenkovskim projektilima ispaljenim izbliza srušili praktički do temelja.

Sreća pa je kompletna arhitektonska dokumentacija bila sačuvana, sreća pa se ljubav, kao i na stotine drugih mjesta, pokazala jačom od mržnje, pa se oko obnove, dakako u izvornom obliku, sjatilo takoreći sve najvrjednije u Hrvatskoj, a rezultat je ono što se danas vidi: crkva i kompletno svetište izgledaju „novo“,  kao da im nikad niko nije ni „opalio čvoku“, kamoli ih od temelja do krova otputio u nebesa, samo ljepše nego ikad za svojih 500 godina.

U malom Voćinu obreli su se, dakle, sve velikan do velikana. Krenimo od početka, od ulaznih vrata, koja je izradio kipar Hrvoje Ljubić: izvana je u njegovu zamisao i izvedbu u bronci, s obilježenim ključnim godinama, stala čitava povijest Voćina, a iznutra se očekivano opredijelio za vjerske motive, četiri otajstva krunice. Veliki drveni križ iza kamenog oltara izradio je kolega mu Šime Vulas, a ispred njega hodočasnike gleda Gospa Voćinska, slika koja datira iz 18. stoljeća. Vitraji su – na svakom je izveden i grb grada-darovatelja – djelo slikara Jospa Biffela. Na glavnom je, prema zaštitnici župe, Pohod Blažene Djevice Marije, a na ostalima motivi kao što su bijeg Svete Obitelji u Egipat, Isusovo rođenje, raspeće i prikazanje u hramu, Emaus, Gospino navještenje… Na velikom prozoru u srednjoj kapeli našlo se mjesta za svetog Lovru, zaštitnika Požeške biskupije, kojoj pripada i Voćin, a u jednoj od kapela vidjet ću i lik blaženog Alojzija Stepinca. Iz okrugle oslikane rozete iznad pjevališta izbija plamen Duha Svetoga, a ambon podsjeća na otvorenu knjigu; sve to je, zajedno s visokim brončanim svijećama oko oltara također djelo uma, mašte, dlijeta i ruku Šime Vulasa.

Spomenuh kapele. Tri su, a glavna je, s desne strane, posvećena Gospi Voćinskoj, ukrašena njenom slikom u brončanoj rešetki, rukodjelom kipara Mladena Mikulina. Valjda svima dobro znani Ivo Dulčić pobrinuo se za mozaični triptih u rozeti apside Gospine kapele a scenama iz Isusova života, dok je tabernakul u drugoj, manjoj kapeli izradio kipar Josip Poljan. Dulčić i Ljubo Ivančić izradili su mozaike na zidu. U trećoj kapeli, onoj sa Stepinčevim likom, stoji krstionica. Križni put osmislio je Vasilije Jordan. Stvarno je jaču umjetničku reprezentaciju teško i zamisliti!

Ne znam ko je bakrorez s figurom blaženog Antona Muzića, kosovskog svećenika Hrvata koga su Hodžine albanske vlasti 1948. mjesecima bezrazložno mučile i na kraju ubile. Ko god je, inspiracije mu nije falilo, posao je obavio sjajno. Na trenutak ću se zapitati i otkud uopće Muzić u Voćinu, a onda se sjetiti da su ovdje nakon Domovinskog rata doselili i brojni Janjevci.

Oko crkve je ogroman prostor s vanjskim oltarom, ipak se ovdje, pogotovo 21. kolovoza, na blagdan Gospe Voćinske, okupi more katoličkih vjernika. Prolazio sam svetištima koja su „nadžidžana“ preko svake mjere; kud god se okreneš, neko nešto postavio, kao da je poispadalo iz poderane vreće. Ovdje je, podalje od središta, skroman spomenik poginulim i nestalim Voćincima, a na također ne previše upadljivom mjestu maketa voćinske crkve. Na najboljem mjestu spomenik žrtvama, nazvan „U Marijinu naručju“. I to je sve, samo što spomenik nije „samo“. Opet Josip Poljan, opet izvanredno umjetničko djelo! Gospa u naručju drži mrtvog Sina, pored njih Ivan apostol, a na postamentu, uz imena poginulih, sasvim zemaljske slike, prikazi procesije, te molitva Gospi Voćinskoj da moli za hrvatski narod.

Svraćam i do također obnovljene pravoslavne crkve Svetih otaca Prvog vaseljenskog sabora, jedine s takvim naslovom od stotina koje dosad vidjeh. Crvena, bijeli su ostali samo kamenovi postolja zvonika kroz koji se ulazi i u crkvu. I poprilično zaklonjena novoizgrađenim Geo info-centrom, golemim modernim stakleno-betonsko-drvenim zdanjem bez posebne ljepote. Pored njega – ne znam čija je, ne vidjeh da o tome igdje išta piše – po starinski sazidana ili konzervirana minijaturna kamena crkvica-krstionica. U Centar ne ulazim, stjecajem okolnosti sam, za jednog prijašnjeg boravka u ovim krajevima, već poprilično upoznat s mnogo čime vezanim za Park prirode Papuk, pa tako i za istoimeni geopark pod zaštitom UNESCO-a, prvi službeno proglašen u Hrvatskoj 1999. godine, dio svjetske asocijacije geoparkova. Ono što bi rekli „svjetsko, a naše“. Geoloških lokaliteta čak 69, u Hrvatskoj takvog geološkog šarenila nema nigdje.

Slap Skakavac i Grofova poučna staza na Jankovcu, penjalište Sokoline, bazeni u Velikoj i Orahovačko jezero, bukovina i jelovina na Sekulinačkoj planini, staništa tise i hrastovina na čitavom području, rezervat flore između četiri povisoka brda… Sve je to fino, ali sam oduvijek bio fan geologije pa ću iz Voćina u Rupnicu, u sjeverozapadnom dijelu parka, doista jedinstveno mjesto, prvi spomenik prirode u Hrvatskoj, proglašen 1948. godine.

Da ne gnjavim metamorfnim i magmatskim stijenama, paleozoikom i mezozoikom, litologijom i sedimentima, citirat ću samo izraz „stupasto lučenje“. Elem, „riknuo“ vulkan, zalio sve oko „grkljana“, a kad se ocean lave ohladio, kamen se formirao u gdjegdje blago povijene, ali uglavnom uspravne stupiće. Na pokaznoj tabli Rupko, simpatični dječačić sa šljemom te štapom i krampom u rukama, objašnjava kako su stupovi nastali. A šta ti je slučajnost: da nekom tih četrdesetih godina nije palo na um da pored lokalne ceste napravi kamenolom, pravokutni stupići nikad ne bi „izronili“ iz utrobe zemlje.

Do Slatine ću zabilježiti još samo dva „spomenika“ ovdašnjih ratova, oba zasad spakovana u dnu bunara tužnih sjećanja ovdašnjih Srba i oba obojena crnilom. Na pola puta između Voćina i Slatine prostire se selo Ćeralije, do posljednjeg rata naseljeno gotovo isključivo Srbima. Ko ne zna za promjene u sastavu stanovništva, lako bi, jednim pogledom na selo, ogriješio dušu, jer bi se sigurno zapitao kako to da se krovovi crvene na svim kućama, jedino je barokni zvonik Velike Gospojine, po sebi vrlo dopadljiv, siv, zapušten i bez stakala u prozorskim oknima? Kakvi su to ljudi kad su svoje kuće „napucali“, a zvonik star 120 godina kao da ni ne primijete? Ali… U Ćeralijama trenutno ne živi nijedan Srbin, a nove kuće vlasništvo su Hrvata doseljenih s Kosova. Po popisu iz 1991. u Ćeralijama su živjela 284 stanovnika, a sad ih je dvostruko više, po popisu iz 2021. čak 595. Zanimljiv detalj: Janjevci su sačuvali zvono i predali ga Srbima iz obližnjeg Slatinskog Drenovca, a oko zvonika redovito pokose i urede okolni prostor.

Sad se vraćam korak nazad, u Macute, između Ćeralija i Voćina, do još jedne crkve, opet pravoslavne, koja to odavno nije. Jest da je ovo crni humor, ali da postoji kladionica na termine rušenja crkava, ovdje bi kvota na posljednji rat bila iznimno niska, ali bi svi koji idu na „siguricu“ popadali, budući da je zapaljena i znatno oštećena 1942. godine. Inače je sazidana još 1714., malo, dakle, nakon oslobođenja ovog područja od Osmanlija, i predana pod zaštitu Uspenja Presvete Bogorodice. Malo prije toga su ovdje, uz katolike iz Bosne izbjegle s vojskom Eugena Savojskog, stigli i pravoslavci iz Bosne, pridruživši se pravoslavnim martolozima koje su Osmanlije prije naselili da im čuvaju granicu, i to ponajviše iz Crne Gore.

Ako se gleda s ceste, iz auta u prolazu, jer se vidi samo pročelje zvonika, izgledat će da je čitava. Ako se, međutim, stane i primakne, shvati se da je od nekadašnje barokne crkve ostala samo prazna ljuštura od golih kamenih zidova, više nalik na ostatke kakve srednjovjekovne utvrde nego na odavno obesvećenu bogomolju. Jednobrodna, ali baš-baš prostrana, s uobičajenom polukružnom apsidom. Ispred crkve je groblje pa poneko od onih što dođu na grobove zapali svijeću i u ostacima crkve. Tabla s ćiriličnim tekstom, postavljena 1937., pet godina prije nego što će crkva umrijeti, sačuvana; jedna je od najvećih koje ikad vidjeh. 

Gorka je priča o voćinskom kraju, gorka i pregorka. Znam da mnogi koji ovo čitaju od početka teksta u podsvijesti znaju krivca i čekaju da ga i ja navedem. A ja ću samo citirani kraj pripjeva nekadašnjeg hita, primjenjiv ne samo na ljubavi već i na ratove: Zar je važno ko je kriv / kad se već sve to desi?