Komotini: U vječitom sudaru svjetova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad se, u 2. stoljeću prije Krista, rimska cesta Via Egnatia opružila od albanskog Drača, preko Makedonije i Grčke pa do Byzantiuma, kasnijeg Konstantinopola, a današnjeg Istanbula, povezujući s njim rimske provincije Ilirik, Makedoniju i Traciju, uz trasu je izgrađen veći broj manjih utvrda. Iz jedne od njih izrast će današnji Komotini (grčki Κομοτηνή, turski Gümülcine), glavni grad periferije Istočna Makedonija i Trakija te prefekture Rodopi.

Mala utvrda vremenom će rasti, a konačnu vizuru će joj, zbog važnosti cestovnog raskrižja koje je preko prijevoja Nymphaea vodilo do današnjeg Plovdiva i Stare Zagore, u 4. stoljeću dati car Teodozije I. Veliki. Kad je 1207. bugarski car Ivan I. napao ove krajeve, u utvrdu se slilo mnoštvo žitelja tada velikog i važnog Mosynopolisa pa grad raste. „Tučnjave“ okolnih vladara oko utvrde ne prestaju sve do 1361./62., kad ga osvaja osmanski vojskovođa Gazi Evrenos.

Bizantska utvrda danas je sačuvana samo „u dijelovima“, ali je, makar i takva, svojevrstan mamac pa ćemo se, čim se iskobeljamo iz uskih uličica pretrpanih malim starinskim prodavaonicama, obreti ispred masivnih zidina, debelih više od dva metra, ispresijecanih novim gradnjama, igralištima, cestama… Manji dio je konzerviran i zagrađen, za veći dio kao da niko ne mari, a jedan zeričak zaposjeli su radnici; čiste, čeprkaju po površini i, kažu, spremaju teren za skori dolazak arheologa. Za turiste uređeni dio, kojim se može popeti na zidine, zaključan je, pa uzalud čežnjivo naprežemo očinji vid ne bismo li dokučili što piše na tablama. Na jednoj vanjskoj ispisana je, pak, cijela povijest grada.

Utvrda je, dok je bila „zdrava-čitava“, imala 12 pravokutnih i četiri okrugle kule na kutovima. Zidovi su bili visoki 9,60 metara, u grad se ulazilo kroz dvoja veća i dvoja manja vrata. Sve je to tako stajalo do turskog osvojenja, kada novi gospodari ruše zidine i koriste ih za izgradnju džamija i drugih vjerskih i državnih zgrada. Rušilačku točku na i stavili su Bugari 1910., kada su uništili kule i najveći dio preostalih zidova.

Na rubu utvrde, do ceste, stoji kip episkopa Chrysanthosa (1881. - 1949.), naslovnog mitropolita Trapezunta od 1913. do 1938. i potom, tijekom Metaxasove diktature, episkopa Atene. Rođen je u obližnjem selu Gratini, a osim u Grčkoj, studirao je i u Leipzigu te u Lausanni, sve to dok je ovo još bilo Osmansko Carstvo, a sukobi oslabljene i osiromašene Porte s ojačalim grčkopravoslavnim življem sve češći i eksplozivniji. Svi valjda još od djetinjstva znamo onu da dok se dvojica svađaju, treći koristi. Treći su u Chrysanthosovo doba bili Bugari, koji će ga „natjerati“ da pokuša ujediniti Grke i Turke kako bi Zapadnu Trakiju spasio od Bugara. Potom, međutim, izbijaju Balkanski ratovi, a onda i revolucija u Rusiji, pa Chrysanthos više ni sam ne zna kamo se okrenuti, s kim se i protiv koga boriti. Konstanta mu je ipak zaštita Grka u turbulentnim vremenima, zbog čega je od turskih kemalističkih snaga suđen na smrtnu kaznu i morao bježati. Ni kad Osmansko Carstvo ovdje postane prošlost on neće mirovati nego će se dati u diplomatsko rješavanje sudbine Grka u okolnim zemljama, a zbog svoje gorljivosti za nacionalna i vjerska prava smatra se jednom od vodećih ličnosti koje su utjecale da ovo područje, umjesto bugarsko ili tursko, na kraju ipak postane dio Grčke.

A nad čim baš ovdje bdije Chrysanthos? Preko puta bizantskih zidina je najstarija ovdašnja pravoslavna crkva, posvećena Uspenju Marijinu. Sazidana je 1800. godine na ostacima postbizantske crkve iz 1548. i to tako što je, budući da nije smjela biti ni blizu visine džamijskih munara, ukopana znatno ispod površine. Izvana nam nekako ni ne izgleda nalik crkvi, više bismo „tipovali“ na to da je u pitanju kakav han ili konak, hajd' dobro, možda i manastir. Unutra drvena „šišeta“ i nešto starih ikona, ali je sve ostalo iz vremena gradnje, dakle ne previše staro.

Sreća za Grke pa je ovo već 120 godina Grčka, a ne Bugarska ili Turska, te im niko nije branio sagraditi još crkava. Najveća je katedrala Navještenja Presvete Bogorodice Komotinske na prostranom trgu u novijem dijelu grada. Zašto li je zaključana, pitamo se?! Poviriti se, a i to samo do unutarnjih vrata, može samo u minijaturnu kapelicu bočno od crkve. Kao što se episkop Chrysanthos „isprsio“ kod stare crkve, tako na katedralu pazi mitropolit Maroneje Constantios I., za koga se – uglavnom se uzima razdoblje od 1770. do 1780. – zasigurno ne zna ni kad je rođen, a ni mnogo drugih podataka, pa mu biografija pršti od kojekakvih „vjerojatno“ i „možda“.

Uostalom, čak i iz vremena njegovog jedanaestogodišnjeg episkopskog staža sačuvano je ciglih šest dokumenata u kojima se spominje. Zna se da se uporno bavio Romima, ali uglavnom uzaludno, budući da su u većini ostali muslimani. Nakon što je 1821. dragovoljno napustio episkopski tron, dao se na organiziranje oružanog ustanka protiv osmanske okupacije na Halkidikiju, koji je – o njemu sam opširnije pisao u nedavnom putopisu iz Sera – vodio Emmanuel Papas. Ustanak će krvavo ugušiti solunski paša Jusuf-beg i njegov vojskovođa Bajram-paša, a Constantios će po jednima tada biti ubijen, a po drugim teško ranjen i prebačen na Svetu Goru, gdje će uskoro umrijeti. Nedaleko od njegova kipa bijeli se grob jednog od nasljednika na episkopskoj stolici, mitropolita Damascena, koji je mitropolijom Maroneje i Komotinija upravljao od 1974. do smrti, 2012. godine.

U velikom parku svete Paraskeve, u jednom od novijih središta grada, naići ćemo na još jednu novu crkve, neveliku, ali osmišljenu vrlo dopadljivo, sa zvonikom „na preslicu“. Posvećena, dakako, svetici po kojoj je nazvan i park. Obilazimo oko nje uzalud, kao i jedna pobožna monahinja, ali se unutra može samo pogledom, kroz rešetku, drugačije nikako.

U istom parku ćemo koji čas kasnije nabasati na mladu i mladoženju u pratnji nekoliko djevojaka i mladića. Stazom gaze veselo, tȁ čitav svijet je njihov, i bez zastajkivanja osim da mi poziraju, vjerojatno se usput pitajući otkud neko iz Bosne i Hercegovine u njihovu gradu.

Raspričah se o crkvama pa je red da spomenem i armensku, svetog Grgura Prosvjetitelja. Mala, zbijena među stambenim zgradama, sagrađena je 1834., nakon jedne od epidemija kuge. Armenaca je ovdje bilo oduvijek, ali su brojčano najviše porasli nakon sporazuma Turske i Grčke zaključenog 1923. u švicarskoj Lausanni, u kome je jedan od glavnih naglasaka bila razmjena stanovništva; tada su, uz Grke, i mnogi Armenci iz Turske izbjegli u Grčku pa ih pet godina kasnije u općini Komotini ima čak 779, a imaju i svoju četvrt, po njima nazvanu Armeniof.

I tako bi se, po ovom o crkvama, reklo da je Komotini grad kršćana, ovakvih i onakvih. Sve što, međutim, dosad spomenuh izvan je starog središta kojim, pak, dominiraju džamije i sahat-kula. Komotini je ipak sat vožnje od granice s Turskom, a udio Turaka, u ukupnom stanovništvu, uzalud svi sporazumi i migracije, vjerojatno je veći nego u bilo kojem grčkom gradu.

Sahat-kula nije neka stara, kakvih se nađe u nas – podigao ju je 1884., u doba pokušaja modernizacije osmanske države od strane sultana Abdula Hamida II., tadašnji upravitelj Abdul Kadir Kemal-paša. Mnogo starija je Eski (Stara) džamija, za koju se zna da je obnovljena još 1608./1609., a sagrađena je ko zna kad. Uz nju se do prije šezdesetak godina nalazio i hamam osvajača Gazi Evrena, od koga danas nema ni traga – 1970. je od grčkih nacionalista dinamitom poslan u nebesa, a na njegovu mjestu podignut je moderni dom zdravlja. Nešto mlađa je, građena 1585., Jeni džamija. Poznata je po kupoli drugačijoj od drugih, dekoriranoj nekada nadaleko poznatim kobaltno plavim pločicama iz Iznika, s kombinacijama orijentalnih arabeski i kineskih uzoraka, jedinoj takvoj sačuvanoj u čitavoj Grčkoj. Keša, naime, nije moglo zafaliti, budući da je, što bismo danas rekli, investitor bio Ahmed-paša Ekmedžioglu, defterdar, odnosno ministar financija od 1606. do 1613., služeći dva sultana, Ahmeda I. i Osmana II. Sad se opet načas moram vratiti Eski džamiji: iako i u nazivu Stara, stručnjaci ipak smatraju da je, na mjestu starije džamije, još iz vremena osmanskog osvojenja ovih krajeva, izgrađena tek nakon izgradnje Jeni džamije. Zna se i da je ta prvotna džamija podignuta na zidinama od Turaka srušene bizantske crkve, na što su se, budući da je to potvrđeno i u osmanskim dokumentima, pozvali Bugari pa su je 1910., za jedne od tri okupacije ovog područja, pretvorili u crkvu i uništili dio minareta. Trajalo je kratko, manje od deset godina, nakon čega je crkvodžamija vraćena islamskoj zajednici, a munara obnovljena u izvornom obliku.

Oko Jeni džamije je, uz jedan ukusno izveden, ali prazan sarkofag,  mnogo starih nišana od dobra kamena, očišćenih, kao što je i čitavo groblje na kome se, taman da treba za lijeka, jedva može naći poneka travka. Uz nju je danas, iza vrata s pozlaćenim natpisom, sjedište ovdašnjeg muftije. I da, što se tiče ešerefa, rezultat je 2:1 za Eski džamiju.

Malo dalje od starog centra stoji još jedna džamija, mala, omeđena visokom ogradom, niske i podeblje munare, s nešto nadgrobnjaka u uskom dvorištu. Naziv joj nigdje nije istaknut, a sudeći po zapuštenom i dobrano okrnjenom dvorišnom pragu ne bi se reklo da iko ulazi u nju.

Čaršija se zbila oko trgovačke ulice Emrou. Pješačka zona, ali se ono „samo za opskrbu“ očito zlouporabljuje, čim se u uskim uličicama povremeno stvori čitav krkljanac od zaglavljenih auta što trube, „pojačanih“ i ponekom konjskom zapregom. Nema nijednog tržnog centra, oni su podalje od središta, za takvo što bi trebalo srušiti barem pola čaršije, već samo bukadar malih zanatlijskih radnji i prodavaonica u kojim se, međutim, može naći i što se nikad ne bi očekivalo. Posebno mame prodavaonice prženih, pečenih i sirovih sjemenki te antikvarijati, iz kojih se u dobroj mjeri iščitavaju kontrasti prošlosti ovog područja. Neko se dosjetio da gužvaru arhitektonskih antistilova, tako bih ih nazvao, svih mogućih boja i dezena, dodatno zašareni pa su fasade, potporni zidovi, firme i portali ukrašeni muralima, pomalo nalik dječjim, pomalo naivi, pomalo pastoralama. Nije, dakle, u pitanju neka posebna umjetnost, više želja da zabrinuti seljak što je došao kupiti motiku i umorni putnik što žvrnja leblebiju na koji trenutak odmore oči.

Ima u Komotiniju i nekoliko posebnih kuća, odreda proglašenih spomenicima. Evo, recimo, neoklasicistička Vila Stalios iz 1833., s korintskim kapitelima na pročelju, reljefom na zabatu i djevojačkim glavama iznad prozora ili Vila Dermetzoglu s kaneliranim pilastrima okrunjenim dorskim kapitelima. Zajedničko im je, međutim, kao i nekim drugim, da su u privatnom vlasništvu i da od posjeta i razgledanja nema ništa. Spomenicima su proglašene i dvije nekadašnje duhanske otkupne stanice, ali su od njih ostale samo prazne ljušture. Sačuvana je i stara zgrada turskog suda, podignuta oko 1870., za vladavine sultana Abdul Aziza i u temeljnu svrhu korištena do kraja turske vladavine, 1913. U podrumu se nalazio i mali mesdžid za službenike suda.

I muzeja ima više, a najbolji je arheološki. Grčka je jedna od kolijevki civilizacije i nema većeg mjesta bez bogate arheološke zbirke. Tako je i u Komotiniju, i to od neolita do Bizanta. Najvažniji izložak je bista rimskog cara Septimija Severa (vladao od 193. do 211. godine), čiji se novčići nerijetko nađu i na našim stranama. Glavni ovdašnji muzejski paradoks vezan je, pak, za muzej mitropolije Maroneja i Komotini, i to ne zbog postavke – klasika od ikona, starih rukopisa, liturgijskih predmeta, svećeničkog ruha… – već što je smještena u zgradi nekadašnjeg turskog imareta, tj. onog što danas nazivamo narodnom kuhinjom.

Od spomenika bliže središtu poseban je onaj podignut Židovima u parku svete Paraskeve. Do početka ožujka 1943. ovdje su živjeli bez većih problema, a onda su ih Bugari, u svojoj posljednjoj okupaciji ovog područja, pohapsili za jedan dan, njih 1350, prebacivši ih u dunavsku luku Lom u Bugarskoj. Jedna od tri teglenice na koje su ih potovarili kao životinje potonula je, a ostali su uskoro prebačeni u nacistički logor Treblinka u Poljskoj, tako da je kraj rata dočekalo svega osam ovdašnjih Židova. Sinagoga Beth El sama se, uslijed neodržavanja, makar je službeno bila spomenik pod zaštitom države, srušila 1993. U šumici blizu Arheološkog muzeja nalazi se, pak, spomenik s imenima 63 grčke žrtve grčko-talijanskog rata 1940./41.

Ako izuzmemo spomenute crkvene velikodostojnike, vidjesmo još samo dva spomenika pojedincima. Manji pripada pjesniku i piscu kratkih priča Georgisu Vizyonisu (1849. - 1896.), nesuđenom krojaču i još nesuđenijem popu koji je već bio obukao mantiju. Sve dok se nije „mrtvo“ zaljubio u puno mlađu Elenu Fysentzidis i bacio se, umjesto crkvenih, na pisanje ljubavnih pjesama. Ljubav je bila obostrana, a sirota Elena ga je, ne znajući ništa o njemu, čekala i godinama nakon njegove smrti. Bog nek' mu prosti, zaslužio je spomenik, samo je pored njega trebalo staviti i Elenu.

Jedno deset puta veći spomenik pripao je – 'ta će pjesnici! – jednom političaru, i to Eleftheriosu Venizelosu (1864. - 1936.). Nije da ga nije zaslužio kakve je sve teške odluke morao donositi i šta je sve preuzeo na svoja pleća, od sudjelovanja u Balkanskim ratovima, preko napora da se Grčka nađe među pobjednicima, pa do širenja državnih granica u Maloj Aziji. Na kraju će, iako bivši premijer – ko će ugodit' narodu – život završiti daleko od Grčke, u izbjeglištvu u Parizu.

Jedan spomeničić nisam shvatio, izgleda kao djelić repa zrakoplova, a ustvari ko zna šta je, ali je najveći uopće u Komotiniju lako „pročitati“. Visok je čak 14 metara i u novije vrijeme je glavni simbol grada. Na ogromnoj mramornoj površini stoji samo jedan okomito postavljen mač. Iako je podignut 1970., u doba sedmogodišnje diktature (1967. - 1974.), nova vlast ga nije srušila nego ga dodatno „posvetila“ pa se ispred njega svake nedjelje odvija ceremonija podizanja grčke zastave, i to baš ceremonija, budući je tu svaki put i vojni odred, a državnu himnu odsvira ne nekakva pleh-glazba već filharmonija.

Koliko su ovdašnji Turci sretni zbog ceremonije nije teško naslutiti. Evlija Čelebi 1667./68. bilježi u Komotiniju 4.000 kuća, 11 džamija, pet medresa, sedam mekteba, te po dva hamama i imareta. Ako je i pretjerao, kao što je običavao, sasvim je sigurno da je većina stanovništva bila muslimanska, što izvorni Turci, što poturčeni Grci i Cigani. U međuvremenu je ovo postala druga država, što je uzrokovalo brojne velike migracije, ali su se još davno „rodila“ i ljudska prava, pa preostali Turci žele da ih se poštuje kao ravnopravne stanovnike. Kad se zna da je još pred sami kraj osmanske okupacije od 2110 popisanih domaćinstava 1450 bilo muslimanskih, jasno je da je današnja turska zajednica i dalje vrlo snažna, a neki će se, oni stariji, sjetiti napetosti s kraja osamdesetih i kroz cijele devedesete godine prošlog stoljeća, kada je, uslijed višemjesečnih prosvjeda i građanskog neposluha ovdašnjih Turaka, malo nedostajalo da, osim našeg, u Europi izbije još jedan rat. Na kraju se stanje smirilo, ali nikad nije riješeno, pa je i podizanje zastave ispred najvećeg spomenika dio „nadbijanja“ između ovdašnjih Grka i Turaka.

Zanimljivo je spomenuti i to da su u Komotini, nakon uspostave K. und K. vlasti u našoj zemlji, stigli i mnogi bosanski i hercegovački muslimani. Tada im je, a pogotovo nakon kemalističke revolucije, 1908., izgledalo da su se napokon za vijeke vjekova skrasili u muslimanskoj, k tomu još turskoj državi, ali će im snovi biti raspršeni vrlo brzo, tijekom Drugog balkanskog rata, 1913., kada će doći kraj 549 godina dugoj vladavini Osmanskog Carstva i Turske na ovim prostorima.