Kad je stoka bila jača od škole

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako se i danas ponekad začudimo nepismenošću pojedinaca, opet nam je teško zamisliti kako je prije nekih stotinu godina, onkraj Prvog svjetskog rata nepismenost u Bosni i Hercegovini bila skoro pa zarazna bolest. Naime, u to vrijeme skoro 90 posto (87,84 %) stanovnika u BiH bilo je nepismeno. Koju godinu kasnije, 1921., broj nepismenih i dalje je premašivao 80 posto, a u poraznim brojkama s kraja Velikog rata, zanimljivo je kako je među katolicima  bilo najmanje nepismenih (77,45 %), slijedili su pravoslavci (89, 42 %), dok je najviše nepismenih bilo među muslimanskim življem (čak 94,65 %)

Ovo su podaci koje možete pronaći u zanimljivoj knjizi autora Đenana Galešića pod nazivom ''Školstvo u Hercegovini u vrijeme monarhističke Jugoslavije 1918 – 1941'', koja je izašla početkom ove godine, a možete je pronaći u svim bolje opskrbljenim knjižarama i bibliotekama.

Muke po školovanju

Zanimljivo štivo, iako naslovljeno kao striktno vremenski omeđeno postojanjem Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, zapravo je, kao pravi znanstveni rad, obuhvatilo početke školstva na prostorima Hercegovine, još od srednjovjekovlja, preko dugog Osmanskog perioda, intenzivnog doba Austrougarske vlasti, sve do doba kada je kruna Karađorđevića školstvo pokušala unificirati kao jednu od poluga vlasti.

U knjizi se, taksativno, ali i pitko, navode počeci osnivanja vjerskih škola u Hercegovini, pomno prateći ulaganje svake od konfesija u vlastite sljedbenike, pazeći pritom da svjetovno znanje ne ugrozi vjerska učenja, što je dijelom, uz tradicionalno nepovjerenje mahom ruralnog stanovništva u školu i školovanje, rezultiralo masovnom nepismenošću kao najočitijim primjerom snage prosvjetiteljstva i školstva na ovim prostorima. No, lijepo je znati kako se, usprkos realnim problemima i malim zahvatom učenika, školstvo ipak probijalo i širilo uzlaznom putanjom.

Specifičnosti školstva u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhije Karađorđevića svakako su vezane za samu prirodu nove vlasti, koja je počivala na veličanju kulta monarhije, ali i srpske povijesti, koja je nadmoćno uzela primat nad svim drugim verzijama iste. Zanimljivo je kako je u Bosni i Hercegovini 1921., kao naslijeđe bivšeg osvajača, bilo ukupno šest gimnazija, sa ukupno 2251 učenika, od toga 1049 pravoslavnih, 934 katolika i tek 382 učenika islamske vjeroispovijesti. I u učiteljskim i takozvanim građanskim školama prednjačili su učenici katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti, dok su u takozvanim šegrtskim školama najbrojniji bili učenici islamske vjeroispovjesti. No, zato je prva visokoškolska ustanova na ovom području osnovana 1937. pod nazivom Viša islamska šerijatska škola u Sarajevu, dok je prvi svjetovni fakultet, opet u Sarajevu, osnovan 1940. Bio je to Poljoprivredni fakultet. Zanimljivo, te 1940., Franjevačka bogoslovija u Mostaru dobiva status visoke škole, kao i Franjevačka bogoslovija u Sarajevu, kao i Isusovačko sjemenište u istom gradu.

Tko ide, a tko ne ide u školu?

U samoj Hercegovini, unifikacija i integracija nastavnog procesa trajali su od 1919. do 1926.  Inače solidno razvijena školska mreža u Mostaru i okolici dosta brzo je iz austrougarskog prešla na novi sistem, iako je proces trajao sedam godina. Autor Galešić donosi podatke o svim osnovnim školama na području Hercegovine, brojke o upisanim polaznicima, ali i o broju nastavnika i učitelja.

 Zanimljivo je kako je 1929. godine na prostoru Hercegovine u osnovnu školu išlo 4524 pravoslavne djece, 5673 katoličke djece i 2498 muslimanske djece, sa solidnim udjelom ženske djece kod sve tri konfesije (otprilike između trećine i četvrtine ukupnog broja djece), no svejedno je ukupna pismenost u Hercegovini kaskala za ukupnim prosjekom Bosne i Hercegovine, dijelom radi siromaštva i gladi, dijelom radi odluke roditelja da ne daju djecu u školu. Jednostavno, radije su ih ostavljali da čuvaju stoku, pa je broj djece neupisane u školu iznosio te 1929. čak 3683!

Nema udaje dok ne kažemo!

Također, pothranjenost i loši higijenski uvjeti života uzimali su danak, pa je u školskoj 1928/29. čak 49 učenika osnovnih škola u Hercegovini umrlo tokom školske godine! Galešić donosi još podataka koji danas zvuče bizarno, posebno one o lošem položaju učitelja, ne samo materijalno, pa recimo veoma intrigira onaj da su učiteljice iz tog doba morale dobiti posebno odobrenje Ministarstva prosvjete da bi se uopće mogle udati. Očito je do odobrenja bilo teško doći, jer od 108 učiteljica u Hercegovini njih tek 34 su se uspjele udati, od toga njih 14 za kolege učitelje!

Đenan Galešić do u detalje opisuje i odnos vlasti prema određenim školama, pa tako navodi neskrivene nesimpatije vlasti prema Franjevačkoj velikoj gimnaziji na Širokom Brijegu, koju su, navodi autor, pohađali isključivo katolici (za razliku oddrugih sličnih koje su imale udio i učenika drugih konfesija), pa je državna vlast dugo odbijala priznavati njezin rad i diplome, smatrajući krajni proizvod ove ustanove s jakim hrvatskim nacionalnim nabojem posve suprotnim željenoj centralizaciji zemlje i unitarizmu kraljevskog jugoslavenstva.

Autor se bavi i specifičnim položajem muslimanskog nacionalnog bića, u doba kada kao zaseban narod to stanovništvo Bosne i Hercegovine još nema službeno priznanje, te je prisiljeno prihvaćati forsiranje nekih hegemonističkih principa koji su isključivali svaku mogućnost drugog mišljenja. Uz forsiranje povijesti i književnosti s naglaskom na srpsku i hrvatsku, pa je većina udžbenika i lektire stizalo iz Zagreba i Beograda.

Emancipacija žena na čekanju

No, unatoč tome, podvlači činjenicu kako je u vrijeme prve Jugoslavije obrazovanje proširilo obuhvat među stanovništvom, makar je bilo u funkciji hegemonije Beograda. Ipak, crna točka sve do aprilskog rata i propasti Kraljevine Jugoslavije ostao je položaj žena u Bosni i Hercegovini. Rat je, naime, dočekalo tek nešto više od 12 posto pismenog ženskog stanovništva, što opet govori kako su zaostalost i nemarnost prema školovanju ženske djece bili i ostali veliki problem u tada izrazito nerazvijenom dijelu države.

Bilo kako bilo, zanimljivo štivo, knjiga autora Đenana Galešića pod nazivom "Školstvo u Hercegovini u vrijeme monarhističke Jugoslavije 1918 – 1941" svakako je dobar putokaz svima onima koji žele znati više o razvoju našeg kraja. Mnogo podataka stavljenih u logičan kontekst, puno detalja vrijednih čitanja i puno otvorenih puteva ka boljoj spoznaji koliko teško se školstvo probijalo kroz tvrdi kamen krševite Hercegovine.

Neke stvari su se do danas stubokom promijenile, ali neke su, nažalost, netko će možda reći i na sreću, ostale iste.  Ili barem postoje u jednom drugom obliku. Kao rak rana društva koje slabo ulaže u sebe, a školovanje ili vidi kao nužno zlo ili kao priliku da se isto naplati, a pritom i obezvrijedi. Uglavnom, dugi put, očito, još ni blizu nije asfaltiran do kraja.