Mostarska stvarnost: Zanemarena djeca kojima treba samo malo pažnje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

'Majko, jeste li Vi sigurni da Vaše dijete nema intelektualne poteškoće – jer, evo vidite, nije znao tablicu množenja'?", riječi su stručne osobe upućene majci iz Viteza čije je dijete zbog disleksije šest godina provelo u školi za djecu s posebnim potrebama.

Disleksija je, naime, prema definiciji jedna od nekoliko teškoća u učenju. Predstavlja poremećaj konstitucijskog podrijetla koji obilježavaju teškoće u kodiranju pojedinih riječi. Disleksija nije poremećaj inteligencije i javlja se kod svih razina inteligencije.

Gore spomenuta priča nikako se ne bi smjela događati. Problem prepoznavanja teškoća koje se mogu javiti kod djece tijekom obrazovanja, sveprisutan je u našim školama. Radi li se o disleksiji, ponašajnim problemima ili možda deficitu pažnje, teško je razlučiti bez osposobljenog i odgovarajućeg kadra. Za pomoć djeci s teškoćama u ponašanju i učenju ključno je problem uočiti na vrijeme i pravilno pristupiti njegovu rješenju.

Nastavnik kad uoči problem kod djeteta uputi ga stručnjaku. U slučaju intelektualnih deficita, psiholog i edukacijski rehabilitator, odnosno defektolog, procjenjuju dijete u svrhu postupka kategorizacije. Komisija za kategorizaciju, sastavljena od više stručnjaka, prati dijete. Nakon kategorizacije, cilj je inkluzija djeteta u nastavni proces. Školski defektolog trebao bi, uz suradnju s učiteljem/nastavnikom, prilagoditi gradivo djetetovim mogućnostima.

Nedostatak stručnih timova po školama

U školama Hercegovačko-neretvanskoj županiji inkluzija je prisutna, no upravo zbog nedostatka stručnih timova po školama, ne može se kvalitetno implementirati. Velika odgovornost je na nastavnicima koji su opterećeni provođenjem inkluzivnog obrazovanja, a oni obično nemaju potrebne stručne kompetencije.

Nedostatak osoba sa stručnim kompetencijama u mostarskim školama ključni je problem u procesu inkluzije, smatra magistrica edukacijske rehabilitacije Helena Mikulić, djelatnica Centra za rehabilitaciju djece s ugrađenom umjetnom pužnicom, slušnim, govornim i psihofiziološkim poremećajima.

''Postoji jako mnogo djece s deficitom pažnje koja sjede u zadnjim klupama, a to se ne bi smjelo događati'', upozorava Mikulić u razgovoru za Bljesak.info

''Postoje učitelji i nastavnici koji imaju razumijevanja i s kojima je lakše surađivati. U suradnji s edukacijskim rehabilitatorom iz Centra slijede upute za provođenje dogovorenog programa i po njemu pristupaju djetetu. Napredak se vidi kroz pomak u djetetovom usvajanju gradiva. S druge pak strane, postoje učitelji koji, a ne krivim ih, ne žele surađivati jer ne moraju. Tu je problem'', govori Mikulić.

Pri izradi prilagođenog programa za dijete ključna je uloga defektologa u školi koji bi kroz svakodnevnu nastavu pratio rad djeteta i postupno prilagođavao program prema djetetovim potrebama

''Stručnim suradnicima u školi koja nema edukacijskog rehabilitatora, defektologa, teško je samostalno raditi na prilagodbi nastavnog programa za dijete'', govori za Bljesak.info Ana Zovko Grbeša, psihologinja u Centru za rehabilitaciju djece s ugrađenom umjetnom pužnicom, slušnim, govornim i psihofiziološkim poremećajima.

''Potrebno je omogućiti djetetu da sudjeluje u nastavi svojim punim kapacitetom. Kod djeteta s određenom teškoćom u učenju, ukoliko se ne pristupi pravilno, razvijaju se nove negativne reakcije - povlačenje, socijalna izolacija, strah od škole. Na kraju, taj problem teško se i ponekad neuspješno tretira. Zašto? Jer se nije reagiralo na vrijeme. Jer se dijete svaki dan vraća u sredinu gdje su teškoće i počele'', ističe Zovko Grbeša.

Ništa se u sustavu nije promijenilo

I Mikulić i Zovko Grbeša inkluziju smatraju potrebnom, ali ističu, nužno ju je provoditi ispravno. Potrebna je stručna osoba koja će se moći potpuno posvetiti i surađivati s nastavnikom. Važno je u škole obvezno uključiti defektologa i psihologa kako bi se ispravno prepoznale određene teškoće kod djece te nastavnicima olakšalo ophođenje s djecom s teškoćama. Bez toga, smatraju Mikulić i Zovko Grbeša, pravilna inkluzija nije moguća.

U Republici Hrvatskoj postoji zakon kojim su definirali tko su učenici s poteškoćama u razvoju, a tko su učenici s poteškoćama u učenju. Također, u škole su obvezno uključeni defektolozi i provodi se klasifikacija posebnih poremećaja u učenju.

Na Sveučilištu u Mostaru otvoren je Fakultet edukacijske rehabilitacije s namjerom da se stanje na tom području popravi. Međutim, zbog nemogućnosti zaposlenja, došlo je do toga da se obrazuju stručnjaci koji po završetku svog školovanja odlaze raditi u škole po Hrvatskoj.

''Ništa se u sustavu nije promijenilo bez obzira što smo uveli ovaj smjer. Mi i dalje nemamo defektologa u školi. Zamislite koje bi olakšanje za nastavnike i djecu bio kad bismo imali stručnjaka u školama'', ističe Mikulić.  

I dalje bez defektologa

Prema informaciji koju smo dobili iz Ministarstva zdravstva, rada i socijalne skrbi HNŽ-a nastavni program prilagođen djetetu u mostarskim školama prave pedagog, školski psiholog i nastavnici osposobljeni za izradu programa.

''Nakon obavljenog pregleda djeteta, od strane svih stručnjaka koji sudjeluju u radu Povjerenstva, izdaje se nalaz i mišljenje s dijagnozom i prijedlogom mjera. Na osnovu nalaza i mišljenja Povjerenstva, škole su obvezne napraviti individualni prilagođeni program za to dijete'', stoji u dopisu Ministarstva.

Problem djece s poremećajem u učenju ili ponašanju je kompleksan. Poremećaji pažnje i poremećaji u učenju su posebne kategorije i točna dijagnoza čeka se jako dugo.

O uključivanju defektologa pri provedbi inkluzije djeteta u nastavni proces iz Ministarstva obrazovanja i znanosti, kulture i sporta za Bljesak.info su naveli kako u budućnosti namjeravaju voditi računa o ovoj kategoriji pri izradi novih pedagoških standarda.

U novu školsku godinu djeca s poteškoćama u učenju na području HNŽ-a ulaze bez edukacijskog rehabilitatora, defektologa.

''Stručni tim za inkluzivno obrazovanje u školama je prepoznat kako najbolji resurs za stvaranje podrške rastu i razvoju djeteta, te razvoj kompetencija. U predstojećim pedagoškim standardima rad defektologa nije definiran i pri izradi novih vodit će se računa i o ovoj kategoriji'', navode iz Ministarstva zdravstva, rada i socijalne skrbi HNŽ-a.

Iskustvo dječaka iz Viteza pokazuje kako se nikada ishitreno, temeljem subjektivnih pokazatelja ne bi smjelo po automatizmu sumnjati na intelektualni deficit kao primarni uzrok pojave spomenutih poteškoća i neželjenih oblika ponašanja.

Međutim, bez donošenja zakona koji će definirati učenike s poteškoćama u razvoju i učenike s poteškoćama u učenju, bez uvođenja stručnjaka - defektologa u škole i bez edukacijenastavnog osoblja, inkluzija djece s teškoćama u mostarskim školama i dalje će se provoditi s ograničenim uspjehom, a slučaj dječaka iz Viteza možda neće biti jedini.