Profina kaznena ekspedicija prije 45 godina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Thrilla in Manila se dogodila tri godine ranije. Taj žestoki obračun Muhammada Alija i Joe Frazier u ringu. I danas kada zavirite pod svod dvorane Araneta Coliseum možete vidjeti uspomene na taj okršaj.

Dvorane koja je ove godine domaćin Svjetskog prvenstva u košarci, dvorane koja je to isto bila prije 45 godine. Kada je reprezentacija Jugoslavije osvojila naslov Svjetskog prvaka. Posljednji prije pauze koja će nastupiti 12 godina. Koja iz današnje perspektive izgleda pomalo nestvarno. A trajala je. I počela je ustvari nakon Moskve 1980. godine.

Kaznena ekspedicija

Olimpijade na kojoj je Jugoslavija uzela zlato u odsustvu Amerikanaca. Zato možemo slobodno reći da je Manila bila posljednji veliki rezultat jedne fenomenalne generacije ostvaren u društvu najboljih, Sovjeta, Amera, Brazilaca i ostalih.

"Mi smo tu već bili kaznena ekspedicija. Rusi jaki, ali izvinite braćo, jači smo i što da radimo. Taj turnir je pokazao da je Jugoslavija dominantna u svijetu. Ako će Amerikanci da šalju nešto jače, tu smo, a ako neće - proći će kao što su prošli", u svom stilu je znao reći Moka Slavnić.

To je ustvari bio drugi pokušaj za Manilu i Filipine koji su još kao domaćini izabrani tamo 1963. godine, ali je tadašnji predsjednik odbio dati vize Jugoslovenskoj i nekim drugim delegacijama, pa je stigla suspenzija, Brazil je upao kao rezerva.

Prvi put u Manili 

Drugi pokušaj FIBA-e je bio uspješniji. Bivši generalni sekretar Azijske košarkaške konfederacije Mauricio Martelino je bio šef projekta ili onog najvažnijeg dijela, financijskog. Njega su u košarkaške vode ubacili Lito Puyat i Honesto Mayoralgo. Prvi je bio predsjednik saveza, drugi sekretar, Mauricio nije baš imao nešto pojma o košarci, bavio se čovjek kuglanjem.

"Imali smo po prvi put digitalni sat za istek napada. U posljednje tri minute svake četvrtine, mjeritelji vremena su se pobrinuli da gledamo vrijeme u djelić sekunde. U utakmici za brončanu medalju, Brazilci su dobili Italiju košem s pola terena, bez novog sistema to ne bismo mogli utvrditi. Je li lopta prošla kroz obruč prije kraja", pričao je Mauricio.

Organizatori stvarno nisu imali problema. Imali su za ono vrijeme odlične sponzore, dvorana je uglavnom bila puna. Lubomir Kotleba nekada sudac, kasnije čovjek od povjerenja FIBA-e nije bio na tom turniru, ali jeste njegov brat koji je igrao za reprezentaciju Čehoslovačke. Brat je hvalio na sva zvona domaćine, pa nije isključeno da je Lubomir odigrao važnu ulogu kada su Filipini birani za novo domaćinstvo.

Knego, Žižić, Vilfan, Skroče

Reprezentaciju Jugoslavije je s klupe vodio "Profa" Nikolić koji se tu vratio nakon tri sezone boravka u Italiji. I odmah je u Liegeu odveo Jugoslaviju do zlata. U odnosu na sastav iz Belgije, Nikolić je napravio četiri promjene. Ubacio je Knegu i Žižića, mladog Vilfana i tada sjajnog strijelca Branka Skroču igrača Zadra. Nastavio je u Manili raditi onako kako to samo on zna. Bez obzira na to što polovina protivnika nisu imali realno nikakve šanse

Stalno je Nikolić upozoravao igrače da se malo uozbilje, da počnu igrati obranu, u svakoj utakmici bi našao jednog ili dva igrača koji bi "popili vatru" bez obzira na +35 protiv Senegala ili +36 kontra Koreje. Veću nervozu igračima od protivnika je stvarala temperatura i velika vlažnost. Neki su opasno gubili kilograme, recimo Praja Dalipagić nekih desetak na cijelom turniru. Ipak pored utakmica uspjeli su igrači dobiti jednu važnu bitku protiv "Profe". Umjesto dva treninga, uz utakmice, trenirali su jednom dnevno!

"Imali smo čudan ždrijeb. Igrao je svako sa svakim. Bili smo prvi u grupi, a potom i prvi u drugom dijelu takmičenja pa smo se našli u finalu. Bilo je mnogo dobrih ekipa. Amerikanci su standardno bili jaki, a Brazilci su bili najteži rivali, za njih je tada debitirao Oscar Schmidt. Igrali smo u drugoj, manjoj, dvorani u Manili i svi su navijali za nas", prisjetio se Rašo Radovanović.

Do finala sve lagano 

Prava iskušenja za reprezentaciju Jugoslavije su na papiru trebala stići u drugom krugu. Ali to se nije dogodilo. Meneghin, Marzoratti, Vechiato, Vilalta, Bonamico, Bariviera i njihov učitelj Giancarlo Primo su razbijeni 109:76. Nakon Italije pali su u Amerikanci 100:93. Zanimljivo, ta selekcija je bila sastavljena od igrača iz evangelističke organizacije “Athletes In Action”, koju su uglavnom činili bivši sveučilištarci. I onda su došli Sovjeti. Praja je ubacio 37 poena uz šut od nevjerojatnih 74%, Kića tri poena manje, ali je za jedan posto bio precizniji. Radovanović i Ćosić su uništili Sovjete pod košem, "Pukovnik" Gomelsky nije mogao mirno spavati. Mogla je Jugoslavija "birati" protivnika u finalu, ali Nikolić nije želio čuti bilo kakvu priču o tome.

"Bilo je priče da biramo rivala, ali nisam htio da čujem za to. Želio sam da pobijedimo Brazil i pobijedili smo. Mnogo problema zadao nam je sjajni strijelac Oscar Schmidt. Igrao je sjajno i nisam imao rješenja za njega. Mijenjao sam mu čuvare, ali bez rezultata. Zaboravio sam jednostavno na Delibašića. Na time-autu Mirza mi je rekao: "Čika Aco, daj da ja probam. "Uveo sam ga u igru i više nismo imali problema sa Schmidtom" , sjećao se Nikolić. Posljednji meč prije finala bio je onaj protiv Australije. Završilo je 105:101, neki igrači su završili neočekivano na klupi uz poruku nezadovoljnog Nikolića "sad jasno zašto neki sjede na klupi".

I onda ponovo finale protiv Sovjetskog Saveza...

"Znao sam i govorio igračima da je protiv sovjetskih košarkaša teško igrati u razmaku od samo nekoliko dana. To se i potvrdilo jer je dosadašnji svjetski prvak igrao snažno i nije nam dozvolio prilaz košu. Dalipagić i Kićanović su bili odsječeni, ali se nijednog trenutka nisu predavali, što je posebna kvaliteta obojice. Sve što smo postigli naše je zajedničko djelo", pojasnio je Nikolić.

Akupunktura 

Mirza Delibašić je imao tijekom cijelog turnira problema s leđima. Pokušavali su liječnici reprezentacije, neke utakmice je čak morao preskočiti, a onda je mama poslala telegram da se potraže neki kineski "stručnjaci" za akupunkturu. Ide igla u nogu pa pritisak palcem u dio kičme koji je ozlijeđen, pričali su svjedoci "liječenja" Mirze. Bolovi su bili jaki ali se Mirza opravio.

"Stara je pripremila tufahije i baklave, susjedi su tu, sve je spremno za slavlje, ako dobijemo" govorio je suigračima na klupi popularni Kinđe.

Prije utakmice "MVP zaje..cije" Moka Slavnić je onako slučajno poslao loptu na polovinu Sovjeta i onda je krenuo za njom. Usput je nešto dobacio "Pukovniku" što je redovno radio, pa i Bjelovu.

"Prije nekoliko dana smo vas dobili 13 razlike, ti si pametan, za pet dana se košarka ne može naučiti".

Dalipagić, Schmidt, Brabenec

Finale je ipak bilo druga priča. Daleko neizvjesnije od prve utakmice. Imala je Jugoslavija priliku da u nekoliko navrata prelomi utakmicu ali su se Sovjeti vraćali. Na kraju je Kićanović pogodio za 73:71, Myshkin je odveo utakmicu u produžetak. Tamo je prilikom podbacivanja Radovanović nadmudrio Tkachenka koji pravi pet prekršaj. Jugoslavija je utakmicu dobila u produžetku 82:81. Važne poene s linije slobodnih bacanja je ubacio Kinđe.

"Ovo što su pokazala vaša dva asa, Dalipagić i Kićanović, nisam vidio ni među američkim profesionalcima. Taj Dalipagić je sigurno najbolji igrač na svijetu, ne samo među amaterima. Na svakoj utakmici izgara kao da je junior kojem mjesto u ekipi nije osigurano. I prije finala sam tvrdio da su Jugoslaveni u prednosti baš zbog njih dvojice", istakao je teška srca Gomelsky. U finalu je Dalipagić ubacio 21 poen, Kićanović 17, Jugoslavija je ostvarila svih deset pobjeda s prosjekom od 103,3 poena po susretu. Praja je bio MVP turnira s 202 poena na deset utakmica.

Pažnju na sebe na ovom prvenstvu je svakako skrenuo kasnije veliki igrač Oscar Schmidt, Čeh Kamil Brabenec je imao najbolji prosjek na cijelom turniru 26,9 poena u sedam utakmica. Protiv Portorika je postavio rekord ubacivši 44 poena. Ono što je najvažnije za reprezentaciju Jugoslavije, Aleksandar Nikolić se povukao s klupe reprezentacije, jedna velika priča je došla do kraja.