VIDEO I Izmislio svoj dvokorak, njegova smrt je i danas misterija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bio je utorak, 12. prosinca 2000. godine. Došao je na trening, ali se nije najbolje osjećao. Par dana ranije je odigrao utakmicu protiv Oostendea, bio je poprilično skroman. Tek šest poena. Ni u Novom Sadu nije bio na svojoj razini. Računajući određenu minutažu protiv Radničkog, do tog treninga uspio je kompletirati tri utakmice. Nakon što je raskinuo ugovor u Podgorici i napustio Budućnost koja je kao prvak tadašnje SR Jugoslavije igrala Euroligu.

Otišao ranije s treninga

Partizan je bio u tadašnjoj Suproligi, kojom je FIBA držala kakav takav korak s najboljima. Ekipa se pripremala za Bayer, Efesa, još jednu tekmu u prvenstvu. Haris se nije najbolje osjećao. Tražio je masažu, nije mogao odraditi trening do kraja. Ostali su igrali pet na pet. Haris je krenuo prema svom automobilu. Pucnjava. Jedan hitac, drugi. Prosinac je, možda su petarde! Ma kakvi. Radi se o pištolju. Prvi je metak završio u predjelu jagodične kosti, a drugi ispod oka. Slučajni prolaznik je pronašao Harisa.

Suigrači nisu imali pojma o čemu se radi. Još uvijek su bili u Pioniru. U jednom trenutku je Nikola Tomašević ekonom Partizan utrčao u dvoranu, prekinuo trening.

"Haris, Haris... Pucali su na Harisa."

Suigrači su istrčali na parking. Nisu mogli ništa učiniti. Hitna pomoć je već bila tu, košarkaš Partizana je prebačen u bolnicu. Tri dan je trajala teška, skoro nemoguća borba. Tri dana je trajala nada da će Brkić dobiti najtežu utakmicu. Nije. Sat vremena iza ponoći, 15. prosinca u medijima se pojavila informacija. Koja je uskoro potvrđena. Najgora moguća. Da je Haris preminuo.

"Bio je strašan momak. Jako puno vremena smo provodili zajedno. Ja sam u to vrijeme igrao za ekipu Igokee. Imao sam problema s ozljedom, nisam sa svojom ekipom otputovao na gostovanje, nego sam krenuo za Beograd. Ni sam ne znam kako sam došao. Čak sam sletio s puta u jednom trenutku negdje u brdima Bosne. Nisam mogao da se smirim stalno mi je slika bila njegova pred očima", pričao je Zoran Stevanović, nekadašnji košarkaš Partizana.

Počeo u Bosni, ratom došao u Partizan

Haris Brkić je s 11 godina počeo trenirati košarku u Bosni. Prošao je kompletnu omladinsku školu. U generaciji s Vukčevićem, Ovčinom, Bosnićem, Glintićem, Abazom. S kojima su radili Nikola Radić, Mladen Ostojić i Ante Đogić.

Perspektivna generacija na putu da zamjeni onu koja je igrala polufinale Kupa Koraća protiv Juventuda. Bio je blizu, jako blizu. Onda je došao rat. Haris je "zaglavio" kod bake u Požarevcu. Odlučio je otići na probu u Partizan. Kod Željka Obradovića. Bio je šesti mjesec, Obradović je već posložio svoju ekipu, onu koja je bila prvak Europe napustili su Đorđević, Nakić, Danilović, iz Bosne je također došao Gavrilo Pajović, iz Slobode Dite ubojiti šuter Slađan Stojković. Brkić je otišao na "kaljenje" u Željkov Čačak, na Moravu, kod Obradovićevog kuma Vlade Androića. U prvoj B ligi. Imao je samo 18 godina.

"On je doveden kada sam ja bio trener i to je bilo dijete koje je volio košarku, a upoznali smo se na kampu na Zlatiboru. Bio je veliki talenat koji je tragično završio. Mogao je da postane veliki igrač", prisjećao se kasnije Obradović.

"U Čačku mi je bilo lijepo. Bili smo kao jedna obitelj. Igrao sam 40 minuta", pričao je po povratku u Partizan Haris.

Lukajić ga vratio

Obradović je otišao, zamijenio ga je Željko Lukajić. Kod popularnog "Struje", Brkić je ušao u prvi tim Partizana.

"On je u karijeri mogao da dođe do neslućenih visina, i danas mi je velika rana na srcu to što se dogodilo. Siguran sam da bi zaigrao i za reprezentaciju, on je bio nešto atipično i imao je kvalitete s kojima se čovjek rađa, koji se ne mogu naučiti. Uvijek na trenerskim seminarima dajem primjer kako je Brkić iz punog sprinta izlazio u jedan težak naskok – nikada ne znaš kuda će da ode, imao je jake ruke i karakteristični produženi korak, a uz to i ideju i maštu u igri. Znam da je pokojni profa (Aco Nikolić) uporno galamio na mene i tražio da Brkić bude play, a ja sam se borio s profom i govorio mu:

"Lako će on biti plej, dajte prvo da se zadovolji da daje koševe". Mladi igrač hoće da bude u centru pažnje, ne može odmah da gleda samo da asistira, a posije će da napravi i druge velike igrače, kao što je Kića svojevremeno napravio od Bobana Petrovića, Pešića i ostalih", pričao je jedne prilike Lukajić za Sportklub".

Iz sezonu u sezonu sve bolji

To je bio taj famozni "Harisov dvokorak". Jedan košarkaški element koji je bukvalno Brkić patentirao. Teško izvodljiv, teško ponovljiv. U velikom derbiju 1994. godine, Crvenoj Zvezdi Brkić je ubacio 30 poena, u finalu Kupa Ivi Borovici 17. Sljedeće sezone je na klupi Partizana Boro Đaković. U drugom dijelu sezone, zaustavio se na 27 kontra Spartaka, protiv Zvezde je opet inspiriran (22 poena). Partizan je uzeo duplu krunu, u finalu Kupa je Haris opet u glavnoj ulozi. Ovaj put je stao na 26 poena.

Kod Ranka Žeravice je igra svoju najbolju sezonu. To je ona sezona u kojoj je BFC Beočin u finalu play offa vodio 2-0. Partizan se vratio, u četvrtoj utakmici je Brkić isključen nakon udaranja protivničkog igrača. Nakon osvojene titule, za "Tempo" koji je tada još uvijek izlazio, Haris je pričao o svemu. O košarci, ali i životu.

"Žao mi je što živimo u jednom teškom vremenu, okruženi smo kriminalom. Ljude jednostavno muka natjera da se okrenu kriminalu. Ne vjerujem da bi netko tko živi dobro otišao u kriminal, pljačku".

Ide i na Final Four

Treću titulu Brkić i Partizan uzimaju 1997. godine. U osmini finala play offa Lige prvaka, Partizan ispada od Olympiakosa. Brkić je najbolji strijelac u dvije od tri utakmice. Sljedeće sezone je Partizan došao do Final Foura Lige prvaka, ali je ceh platio u domaćem prvenstvu gdje je ostao bez trofeja. Na utakmici protiv Cibone, napravio je mali skandal. Pljunuo je Acu Petrovića tada trenera.

"Prvi put sam u životu vidjela da psuje na terenu, tijekom televizijskog prijenosa, možete li to zamisliti. Kući kada je došao, kažem mu 'pobogu kako te nije sramota'. Samo odmahne rukom. Jako sam se iznenadila, i nikada nisam saznala zašto je pljunuo Acu Petrovića, trenera. Prošao je pored njega i pljunuo ga. Pitam ga kako te nije sramota, što je bilo? 'Pusti Boga ti, da ne pričamo', govorila je Harisova majka godinama poslije smrti.

Zašto je otišao iz Podgorice?

Naredne sezone prvenstvo je prekinuto, zbog napada NATO-a na Srbiju, sljedeće je Brkić igrač Budućnosti. Koja svoje utakmice Lige prvaka igra u Sarajevu. Opet ga je trenirao Muta Nikolić, opet je osvojio naslov prvaka.

"Haris je kod mene igrao, ja sam doveo njega, Dejana Tomaševića i Vladimira Kuzmanovića iz Beograda, nisam htio stranci da dolaze, htio sam da to budu moji igrači, domaći igrači. Imali smo iste ciljeve, tu su bili kvalitetni igrači, igrali su, borili se. U svakoj sredini treba pronaći sebe profesionalno... Igrao je Haris dobro jedno vrijeme u sezoni, ali je odlučio da napusti klub, nešto se razočarao, nemam pojma... Mi smo otišli u Italiju na gostovanje bez njega i on je otišao..."

Taj odlazak iz Podgorice je ostao kao velika tajna. Vratio se u Partizan, ali nikako nije mogao da uhvati pravi ritam. Čak se kod nekih prijatelja raspitivao o situaciji u Sarajevu, Bosni, čak je razmišljao o povratku. Je li imao privatnih problema, dugova, je li se nešto dogodilo u Crnoj Gori? Teško je reći. To znaju oni koji su bili najbliži Harisu, koji su ga poznavali.

Istrage nema, o obojicama se špekulira

Godinama nakon ubojstva se nagađalo, ni policija se nije "nešto naradila" kao bi pronašla ubojicu. Nakon 21 godine, pojavila se jedna od teorija iz kriminalnih krugova poznatih u Srbiji, kako su dvojica kradljivaca, pokušala te večeri ukrasti Harisov automobil. On ih je zatekao kod automobila, oni su u panici zapucali. Nažalost, tih godina su ubojstva na ulicama Beograda bila svakodnevica.

Jednom prilikom je nekadašnji načelnik Odsjeka za krvne delikte u Policijskoj upravi za Grad Beograd, izvjesni Žarko Popović javno kroz medije "provukao" tezu o tome kako je Haris posuđivao ljudima novac, spominjale su se velike sume, cifre, kako hoćete. Pomalo nevjerojatno velike za te godine i košarkaše na ovim prostorima. Na površini stoji i dalje da je ubijen. I da ubojica ili ubojice nikada nisu pronađene.

Polovinom prosinca prijatelji i navijači Partizana, klubovi u kojima je igrao se prisjete Harisa. Tog pomalo razmaženog, uspavanog dječaka iz Sarajeva kojeg je rat razbudio, natjerao da igra svoju najbolju košarku. Da ponudi nešto što nitko nije mogao ni znao. Taj Harisov dvokorak. Koji je i dalje u pričama tu negdje, 24 godine poslije.