Alarmantan nedostatak samopoštovanja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jako dugo se borio s Parkinsonove bolešću. Veći dio svog života, od 1986. godine kada mu je dijagnosticirana i nikada nije klonuo. Jednom prilikom je objasnio novinarima tko je "krivac" za njegovu bolest.

"Znate, Muhammad Ali moj idol se borio protiv Henryja Coopera na  Highburyju i koristio je Arsenalovu svlačionicu. Mora da je uzeo moje mjesto, pa sam ja dobio Parkinsonovu bolest", kroz smijeh i šalu je pričao Ray Kennedy. Legenda Liverpoola ali i Arsenala.

I danas kada gledate i pitate navijače jednog i drugog kluba oni će vam izvući jednu ili dvije utakmice koje su obilježile Kennedyja, kako na Highburyju, tako i na Anfieldu.

Dupla kruna s Arsenalom

Pa tako recimo navijači Arsenala posebno pamte finale tadašnjeg Kupa Velesajamskih gradova i utakmice protiv Anderlechta. Do dolaska na Constant Vanden Stock stadion, tada mladi Ray je imao četiri nastupa u dresu Arsenala. Bertie Mee je bio pred zidom domaći su vodili 3:0, sve je mirisalo na težak poraz Arsenala, a onda se menadžer "Topnika" okrenuo prema klupi i pogledao Raya. Kao posljednjoj slamci spasa. Kennedyju je trebalo osam minuta da "proigra" i zabije gol. Gol nade za revanš. U revanšu ga nije bilo, ali su njegovi drugovi odradili posao za deset, odnosno za 3:0 i prvi europski trofej.

Matthews ga otpisao

Za velikog, legendarnog Stanleya Matthewsa, tada menadžera Port Valea, Ray Kennedy je bio spor. Matthews će godinama kasnije napisati u svojoj biografiji kako je njegova procjena bila jednostavno loša. Kennedyja to nije smetalo, vratio se u rodni Northumberland, gdje je igrao za amatersku momčad New Hartley Juniors. Igrao i radio u tvornici čokolade.

U međuvremenu je Arsenal tražio jednog igrača, a briljantna golgeterska godina dovela je skaute na utakmicu New Hartleya. Tražili su još jednog napadača i odlučili su uzeti Kennedyja. U roku od šest mjeseci od dolaska u London osigurao je svoj prvi profesionalni ugovor i debitirao u prvoj momčadi sa samo 18 godina. Njegovi gol protiv Tottenhama u prvenstvu, odnosno sjajna partija u finalu FA Kupa pomogli su Arsenalu da uzme duplu krunu.

Kennedy je postigao 26 golova od 47 u partnerstvu s iskusnim Johnom Radfordom. Radford, koji je sam imao samo 24 godine, debitirao je za prvi tim sa 17  i bio je u savršenoj poziciji da pomogne tinejdžeru Kennedyju kroz njegovu prvu punu sezonu u momčadi.

Ipak u Liverpool 

I sve je nekako izgledalo idealno, ali su se vremenom stvari počele mijenjati. Potpisivanje Alana Ball-a u prosincu 1971. godine dodatno je zakompliciralo status Kennedyja koji je bio sve više na klupi. Tamo gdje jednostavno nije trebao biti. Podatak da je postigao 24 gola u posljednje dvije sezone, dva manje nego u prvoj dovoljno će pokazati kako su se stvari razvijale.

U ljeto 1974. godine, usprkos dobroj formi, Bertie Mee je pružio ruku ljudima iz Liverpoola, Ray je otišao na Anfield za tada nimalo malih 200.000 funti. Brian Kidd je doveden kao Kennedyjeva zamjena u Highburyju

Međutim, Ray dolazak je ostao u sjeni odlaska menadžera Liverpoola, legende Billa Shanklyja, bolje rečeno njegove ostavke.

A, baš je Shankly bio taj koji je insistirao na dolasku Kennedyja. Teško su se navijači Liverpoola mirili s novonastalom situacijom, baš kao što se Ray teško mirio sa situacijom u kojoj se našao. Početni entuzijazam i dobre igre su brzo nestale, a on jednostavno nije mogao pronaći svoje mjesto pored ubojitog dvojca Keegan-Toshack.

Međutim, po onoj staroj kako se jednom ne svane dok se drugom ne smrkne, stvari su se počele mijenjati kada je talentirani veznjak Peter Cormack završio u autu.Paisley se borio da pronađe savršenu formulu za svoju verziju Liverpoola, a onda je jednim potezom kreirao možda čak i povijest ako se može tako reći, kada je Kennedyja prebacio u vezni red, na lijevu stranu.

Kao veznjak eksplodirao

Kennedy je kao veznjak eksplodirao, zabijao golove, onaj protiv Wolvesa za ovjeru titule 1976. godine, pa jedan u finalu Kupa UEFA, za preokret u prvoj utakmici finala. U to vrijeme su se mnogi pitali kako je uopće uspio proći kroz takvu transformaciju Ray, tako lako. Od napadača do veznjaka. U vrijeme kada su na Anfield dolazili trofej za trofejom. S Liverpoolom je osvojio pet titula prvaka Engleske, četiri Superkupa, tri Kupa europskih prvaka, UEFA Kup i Superkup, te jedan trofej Liga kupa. Probajte danas pronaći igrača koji je toliko osvojio u tako kratkom periodu.

I opet jedna od utakmica iz tog perioda. Recimo revanš polufinala Kupa prvaka na starom Olimpijskom stadionu u Munichu. Gol koji je odveo Liverpool u finale.Njegova posljednja sezona u Liverpoolu bila je ona 81-82.

Navodno je već tada osjećao prve simptome Parkinsonove bolesti. Neki kažu da je u vrijeme igranja za Arsenal imao problema sa zakopčavanjem košulje, ruka je znala trnuti. John Toshack ga je pozvao u Swansea gdje će zaigrati s Džemalom "Čorbom" Hadžiabdićem. I osvojiti Kup Walesa. Karijeru je završio 1985. godine, bolest je već uzela maha.

Predvidio svoju budućnost 

Kao igrač bio je blagoslovljen vizijom da vidi stvari prije drugih, ali to je dovedeno do krajnosti kada je liječniku koji ga je liječio nakon dijagnoze rekao da je kao mladić predvidio svoju budućnost.

"Jednom mi je rekao da je kao dijete imao ponavljajući san da će mu život biti kratak, ali veličanstven jer će nešto iza ugla doći i rano ga srušiti", prisjetio se Andrew Lees, medicinski savjetnik Društva za Parkinsonovu bolest i dr. - pisac svoje autobiografije.

Bilo je ljudi koji su mislili da je Ray Kennedy prevelik, previše nezgodan i prespor da bi igrao u veznom redu Liverpoola. Bill Shankly koji ga je doveo iz Arsenala, opisao je Kenedija kao Rockyja Marciana, jedinog neporaženog svjetskog boksačkog prvaka u teškoj kategoriji.

"Alarmantan nedostatak samopoštovanja... ali u osnovi je bila zastrašujuća snaga, oko ubojice i tvrdoglava unutrašnjost," tako je jednom prilikom opisao Kennedyja njegov nekadašnji suigrač i golman Arsenala Bob Wilson.