Bobby Charlton - najveći nogometni gospodin

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dva dana u povijesti otočkog nogometa. Dva dana koja su mijenjala sliku, povijest kako hoćete. Trenuci najveće tuge i najveće sreće. Tragedije na aerodromu u Münchenu 1958. godine kada je nestala u plamenu i olupini Elizabethanskog, dvomotornog AS-57 aviona skoro cijela ekipa Manchester Uniteda. I onaj drugi, velike sreće na Wembleyu osam godina poslije kada je Engleska postala prvi i jedini put svjetski prvak.

Čudom ostao živ

Svjedoci avionske nesreće su pričali o tome kako je Bobby Charlton pronađen 70 metara od uništenog aviona. Kad su ga pronašli sjedio je vezan u svom sjedištu. Na glavi mu je bila duboka posjekotina. Bill Foulkes bio je zaprepašten kada se pribrao i shvatio da stoji na cesti nekoliko stotina metara od gorućeg aviona, među ljudima koji su govorili njemački. Bio je u čarapama! Kasnije je pričao da pretpostavlja da je trčao sve to vrijeme po bljuzgavici i blatu potpuno nesvjestan svojih postupaka.

Harry Gregg je, uz pomoć Billa Foulkesa i hrabrog sportskog reportera Daily Maila, Petera Howarda, spašavao one koji su ostali u olupini avionskog trupa. Howard je sam spasio barem osmoricu, pisao je Frank Taylor. Gregg je spasio suigrače Bobbyja Charltona, Jackieja Blanchflowera i Dennisa Violleta, teško ozlijeđenog trenera Busbyja, kao i Veru Lukić, trudnu suprugu jugoslavenskog diplomata i njenu malu kćer Vesnu. Nažalost, nesreću nisu preživjeli Duncan Edwards, Roger Byrne, Mark Jones, Tommy Taylor, David Pegg, Geoff Bent, Eddie Colman i Liam Whelan.

Bobby je u Manchester United došao kao dječak s nekih 15 godina. Nakon avionske tragedije je znao da nešto mora napraviti, nešto mora uraditi, da jednostavno mora Manchester United odvesti na tron. Bio je jedan od mlađih u toj generaciji.

"Sjećam se kako smo krenuli s piste i onda udarac u kuću. Izgledalo je kao da sam sanjao neki san. Oči su bile zatvorene, kada sam se probudio vidio sam Harryja Grega i počela su stizati vatrogasna vozila i kola hitne pomoći. Često sam se pitao:

'Zašto ja, zašto sam preživio?' Moj život je bio čudo koje mi je poklonjeno, ali svaki poklon ima svoju cijenu", napisao je
Bobby u svoj knjizi.

Bio je "dužan" prema poginulim suigračima 

Bobby je bio poznat po svojim po svojim brzim dodavanjima i eksplozivnim udarcima iz daljine, bilo kojom nogom i bio je blagoslovljen brzinom, atletizmom i savršenom ravnotežom. Međutim, ono što ga je činilo posebnim je svakako njegovo ponašanje. Njegova skromnost prije svega. Jedan pravi gospodin, gentlemen kakvog nogomet do tada nije upoznao. Možda čak ni poslije.

Nogometne "gene" je pokupio od mame Elizabeth, čija su braća igrala nogomet, jedan od njih je bio Jackie Milburn koji je nosio dres Newcastlea. Bobbyjev stariji brat, Jack, također je postao nogometaš ali nije tako nadaren kao Bobby, uživao je u istaknutoj karijeri kao centarhalf Leedsa. Bio je kako kažu stariji puno grublji od svog brata. Prgav. čudan. Uostalom Bobby i Jack dugo vremena nisu komunicirali opće. 

Koliko je Bobby bio nadaren najbolje potvrđuje priča još iz vremena dok je bio školarac. Za svoju školsku ekipu je na kraju u četiri utakmice postigao pet golova, nogometni skauti iz cijele Britanije ubrzo su pokucali na vrata porodice Charlton.

Dobio je ponude od ukupno 18 klubova, ali ga je očarao glavni skaut Manchester Uniteda, Joe Armstrong, i potpisao je za njih 1953. godine. Matt Busby je vjerovao u mlade igrače, slažući legendarnu postavu njegovih "beba". Koja uzima naslov prvaka vrlo uvjerljivo, ostavivši iza sebe tada jaki Wolverhampton i brani ga još uvjerljive naredne sezone.

Deset godina poslije na tronu 

Kada su prvi put zaigrali u tadašnjem Kupu prvaka, kući su razbili Anderlecht 10:0! Tri mjeseca nakon avionske tragedije, Manchester United je igrao finale FA Cupa. Deset godina kasnije Manchester United je bio na tronu. Između ostalog eliminirali su Sarajevo u drugom kolu, u polufinalu Real Madrid. U finalu je pala Benfica. Bobby je spakirao dva gola od četiri.

Nije slavio titulu, nije mogao. Emotivno je bio slomljen. Bio je potpuno iscrpljen i otišao je u krevet. Ostali su slavili, ali njega su preplavile emocije. Postigao je ono što su oni mogli i trebali puno ranije njegovi suigrači koji nisu preživjeli. Do sredine 1960-ih Busby je izgradio svoj "novi" Manchester United. Srce tog tima, bio je upravo Bobby. Bobby, Irac George Best i jedan Škot, Denis Law. U razmaku od pet godina sva trojica su proglašena najboljih igračima Europe. Valjda vam je jasno kakav je to bio United.

Odveo i Englesku do naslova 

Član reprezentacije je postao i prije SP u Švedskoj. Debitirao je baš kao i u Unitedu, golovima. Zabio je jedan protiv Škotske. Da nije bilo njegovog gola protiv Meksika za 1:0, tko zna što bi bilo s Engleskom 1966. godine. U polufinalu je sam sredio Portugal

Finale je ponudilo veliku bitku na terenu, dva vrhunska igrača. Franza Beckenbauera i Bobbyja Charltona.

Beckenbauer priznao godinama kasnije: "Engleska nas je pobijedila 1966. jer je Bobby Charlton bio samo malo bolji od mene." Za Alfa Ramseya, Bobby je bio "u velikoj mjeri ključna osovina tima". Sve ono što je napravio kao igrač, godina kasnije će ponoviti prvo kao direktor Uniteda, kasnije kao čovjek iz sjene koji je bio uvijek tu kada treba.

Njegova diplomacija i položaj koji je imao u svijetu, učinili su ga savršenim ambasadorom kluba koji se razvio u globalni sportski brend 90-ih.

Doveo Alexa

Po mnogima Bobby je bio ključna figura u angažiranju Alexa Fergusona. Bobby je bio neka poveznica između onoga što je nekad bio United i onoga što će postati puno godina poslije. Za Engleze je bio najprirodniji engleski nogometaš, nevjerojatno cijenjen, poštovan. Bio je oličenje brzine i gracioznosti. Njegova skromnost bila je bez premca, njegovo ponašanje na terenu, držanje, pojava, jednostavno su ga učinili pravim sportskim herojem kojeg jednostavno niste mogli mrziti.

Matt Busby je jednom prilikom rekao:

"Nikada nije postojao popularniji nogometaš. Bio je skoro savršen kao čovjek i igrač koliko je to moguće."

Legendarni Matt je sve rekao.