Kada su poletjeli Super orlovi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Do tog trenutka uglavnom su bili dobri, dobro igrali, bili simpatični, znali su napraviti neko iznenađenje. Alžir u Španjolskoj 1982. godine, Maroko u Meksiku četiri poslije, Kamerun u Italiji. Onda se pojavila jedna reprezentacija koja će na najbolji način promijeniti percepciju afričkog nogometa. Pojavila se Nigerija. Povijest kaže da su do tog trenutka imali jedan osvojeni Afrički kup nacija i da je za ljude koji su pratili nogomet u toj zemlji, ta generacija iz 1980. godine bila najbolja na svijetu.

Prvo su bili Green Eagles

"The Green Eagles" kako su ih tada zvali. U finalu je Nigerija sredila Alžir 3:0 i po prvi put postala najbolja reprezentacija Afrike. Felix Owolabi poznatiji pod nadimkom "Owoblow" je igrao veznog igrača iako je po vokaciji ustvari bio lijevi bek, krilo, međutim Otto Gloria, Brazilac na klupi Otto Gloria ga je gurnuo u vezni red. Nije pogriješio.

"U svakoj utakmici smo se borili, na kraju smo osvojili trofej. Predsjednik Shagari je ispunio sva svoja obećanja dajući nam automobile, kuće u Festacu (stambeno naselje u Lagosu). Žao mi je što među živima tu više nisu Muda Lawal, Best Ogedegbe, Tunde Bamidele i Okey Isima, moji suigrači da svjedoče o jednom vremenu i jednoj sjajnoj reprezentaciji" rekao je prije dvije godine, obilježavajući 40. godišnjicu prvi titule Nigerije, Owolabi.

Svijet će reprezentaciju Nigerije upoznati puno godina kasnije, 1994. godine. Realno, mi u tim vremenima nismo najbolje mogli pratiti niti ono što se dešava u europskom nogometu, o afričkom naravno da i ne govorimo. Međutim, par mjeseci prije Svjetskog prvenstva u Americi, igran je i Afrički kup nacija. Nigerija je po drugi put najbolja. Sada su u finalu sredili Zambiju 2:1, Emmanuel Amunike je složio dva komada, Rashidi Yekini je s pet bio najbolji strijelac turnira. Ovaj put nije na klupi bio Brazilac, nego Nizozemac, Clemens Westerhof. Na terenu Jay Jay Okocha, Oliseh, Yekini, Okafor, Amunike, Amokachi, Yekini. Strašna reprezentacija, strašni igrači, fizički vrhunski pripremljeni, tehnički potkovani.

Dolaze nezaustavljivo

Bilo ih je naravno milina gledati, kako razbijaju Bugarsku, Grčku, kako se nose s Maradonom i njegovom klapom i osvajaju prvo mjesto u skupini D svjetskog prvenstva. Kao velika nepoznanica.

Vjerojatno niti jedna afrička selekcija nije izgledalo tako dobro u prvom krugu svjetskog prvenstva kao tog ljeta Nigerija. Osmina finala im je ponudila Italiju za protivnika. Italiju koja se u svom stilu provukla u drugi krug.

Nakon samo 25 minuta Nigerija je vodila 1:0 golom Amunikea na stadionu New England Patriotsa. Zola je dobio crveni, Italija je na konopcima, gotova, na dvije minute prije kraja. Međutim, kako to obično bude s reprezentacijom Italije na velikim turnirima, uvijek je tu jedan koji vuče sam, ako ostalima ne ide. U Americi je to bio "Zlatni repić" talijanskog nogometa, Roberto Baggio. Prvi njegov gol je došao u 88.minuti, drugi u 102. iz penala. Nigerija je doživjela sudbinu mnogih afričkih reprezentacija do tada. Dobri, atraktivni, efikasni, ali pomalo naivni.

Međutim, nije samo Italija bila najveća moguća prepreka Nigerije na putu prema gore. U to vrijeme zemlja je bila podvrgnuta metežu brutalne vojne vlade generala Sanija Abache koji je bukvalno preuzeo kompletnu vlast, pa i sam savez. Šest mjeseci prije Olimpijade u Atlanti, Abache će narediti svojoj reprezentacije da odustane od nastupa na Afričkom kupu nacija u Južnoj Africi.

Predsjednik protiv reprezentacije

Abache je gurao priču o nesigurnosti nigerijskih reprezentativaca, a ustvari pozadina je bila naravno politička. Njegov politički potez je ustvari bio odgovor na onaj južnoafričkog predsjednika Nelsona Mandelu i glasnu kritiku njegove administracije o kršenju ljudskih prava od strane nigerijskog lidera, koja se intenzivirala nakon pogubljenja istaknutog ekološkog aktiviste Kena Saro-Wiwe 1995. godine.

"Kada se donesu takve političke odluke onda povratka nema. Imali smo sjajnu generaciju, ali smo ostali bez prilike da obranimo trofej osvojen dvije godine ranije. Ta odluka nas je jednostavno uništila" kaže Viktor Ikpeba, nigerijski napadač koji je 1997. godine proglašen za afričkog nogometaša godine.

Atlanta nova prilika, podrške nema 

Međutim tu je bila Atlanta. Obilježavanje stotinu godina Olimpijskih igara, "Super Eaglesi" su bili odlučni da pokažu što je svijet propustio na AFCON-u. Međutim, trebalo se boriti ne samo na terenu već i van njega, jer nisu imali podršku ni saveza ni vlasti. A znate kako to onda izgleda.

"Vjerujte mi, u cijeloj mojoj karijeri mislim da nam nikada nisam prošao tako teške pripreme. Praktično nam je sve nedostajalo. Od opreme, hrane, svega, izgledali smo kao napuštena djeca. Igrači su davali svoj novac za prijevoz, bili smo kao neki turisti koji su tu došli u Ameriku. Što smo mogli očekivati. Praktično nam je sve nedostajalo,” kaže Sunday Oliseh, tada obrambeni vezni igrač Nigerije.

"Nigerija je plemenska zemlja, od toga ne možemo pobjeći... ali kada je nogomet u pitanju, svi ostavljaju po strani plemenski odnos koji imamo kod kuće. Svi postaju ujedinjeni kada igra reprezentacija Nigerije", reći će Ikpeba.

Poput filmske priče

Na turniru koji je po tradiciji u sjeni velike većine "loptačkih" sportova na Olimpijadi, Nigerija je bila u skupini s Mađarskom, Japanom i Brazilom. U prve dvije utakmice su uzeli šest bodova, izgubili očekivano od Brazila u trećoj i prošli dalje.

"Među nama igračima je postojalo jedno povjerenje, vjerovali smo da nešto možemo napraviti. Prvi cilj je bio proći skupinu, ali nikada nismo mislili da ćemo osvojiti zlato" govorio je Amunike.

U četvrtfinalu se Nigerija lako obračunala s Meksikom, polufinale je nudilo novi okršaj protiv Brazila. Afrička zajednica u Americi se počela okupljati oko reprezentacije, domaća publika je bila sve glasnija i nekako kao da su stvorili svi elementi za jednu veliku priču.

Sredili prvo Brazil pa Argentinu

Nemojte misliti kako je Brazil u Atlantu poslao neku tamo selekciju. Na golu je bio Dida, igrali su Ze Maria, Aldair, Bebeto, Ronaldo, Rivaldo, Zagallo na klupi. I stvarno je Brazil izgledao dobro. Lijepih i činilo se nedostižnih 3:1 već na poluvremenu, 3:1 u 78.minuti.

Argentina je već bila u finalu i čekali su naravno ljute rivale. Argentinski sportski list Olé objavio je naslov na naslovnoj strani koji je glasio: "Que se vengan los macacos" što u prijevodu znači "Neka dođu majmuni." Naravno taj naslov nije imao veze s Nigerijcima.
Igrači su, međutim, bili koncentrirani na teren.

"Nismo čitali novine, tako da nismo imali pojma što se dešava", kaže Okocha. Ni Brazilci nakon 78. minute nisu znali što se dešava. Ikpeba 2:3, Kanu 3:3 u devedesetoj za produžetke. Četiri minute su bile dovoljne i Kanu zlatnim golom baca na koljena Brazil.

"Kada smo ih pobijedili, to je bio veliki šok za cijeli svijet i za Brazilce, ali imali smo dobre igrače. Kanu je bio tako izuzetan s puno talenta... ali imali smo tim u kojem smo bili... dovoljno disciplinirani da igramo kao reprezentacija, a ne pojedinačno," pojasnio je Amunike.

Promijenili sliku afričkog nogometa

Nakon Brazila mediji su namirisali veliku priču, publika također, pa se finale igrale pred skoro 87.000 gledatelja. Sada su na drugoj strani bili Ayala, Chamot, Zanetti, Crespo, Sensini, Ortega, Claudio Lopez. Jaka, strašno jaka Argentina. Koja u 74.minuti vodi 2:1. sada nije čovjek odluke Kanu, sada su u glavnim ulogama Amokachi i Amunike. Prvi je izjednačio na 2:2, drugi je odveo Nigeriju u povijest. Igrala se 90.minutia, kada je Collina dosudio slobodan udarac. Oruma je centrirao, Argentinci su pravili ofsajd, a Amunike je zabio gol.

Nevjerojatna priča s najboljim mogućim završetkom. Nigerija zlatna, prva afrička reprezentacija u povijesti nogometnog turnira na Olimpijadi.

"Napravili smo najbolje kada se to nije nije ni očekivao. Da smo izgubili u finalu, mi bismo samo bili jedan od onih timova za koje ljudi kažu "U redu je, pokušali ste, ušli te u finale", kaže Amunike. "Ali znate, osvajanje medalje privlači mnogo pažnje, donosi mnogo iznenađenja i onda ljudi počinju da obraćaju pažnju na nigerijski nogomet i nogomet na afričkom kontinentu uopće. Sretan sam što sam bio dio te povijesti" naglasio je Amunike.

"Mislim da Južnoamerikanci i Europljani nisu poštovali afrički nogomet. Osjećali su da napredujemo, ali nedovoljno dobro da igramo protiv njih. Danas nakon toliko godina poslije toga se može reći da smo napravili nešto nemoguće. Ta borbenost koju smo imali, ne odustajanje, to je bilo nevjerojatno. To nije bio samo uspjeh Nigerije, to je bio uspjeh Afrike, bio je to uspjeh crne rase u nogometu, konstatira Ikpeba.

I dosta, ovaj trijumf je puno toga promijenio kada je u pitanju afrički nogomet. Maroko, Senegal, Gana, pa Kamerun u Sydneyu na Olimpijadi, Alžir, Obala Slonovače, Mali, Egipat, sve su to reprezentacije koje se s velikim poštovanjem spominju u svijetu nogometa. Teško je i nabrojati sve velike zvijezde s ovog kontinenta koje vode glavnu riječ u najboljim europskim klubovima, a činjenica da se Svjetsko prvenstvo igralo 2010. godine u Južnoj Africi govori sama za sebe.