Maksimir 13. svibanj 1990 godine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Od trenutka kada je jedno društveno uređenje, jedan sustav polako do zida, stadioni, dvorane, na prostoru bivše države postajali su najbolji poligon za izražavanje mišljenja. Nekako u to vrijeme i navijačka scena je polako jačala.

Od pirotehnike, do šalova, samim tim u novonastalim okolnostima svaka tučnjava među navijačkim grupama je imala svoju težinu, Znaju navijači Dinama, Hajduka, Rijeke ili Osjeka da tih godina ni uvjetno rečeno "manja" gostovanja u Banja Luci, Mostaru, na Čairu ili "Pod Bežigradom" nisu imali niti malo ugodna. Naravno i obrnuto.

Kada je sve polako počelo nekako dobijati predznak nacionalnog, onda se i sve gledalo nekako drugačije. Klubovi su postajali srpski, hrvatski, bosanski, pa se u navijačkim sukobima, tučnjavama nisu branile samo boje klubova. I polako je krenulo. Neredni na jednom stadionu, drugom, nemirna situacija u državi. U loncu se kuhalo i pitanje je bilo na kojoj će utakmici puknuti jako, žestoko.

I dogodio se taj Maksimir 1990. godine na današnji. Okšaj BBB i Delija koji će prerasti u nešto krvavo, nešto iz čega vrlo brzo neće biti povratka.

"Nisam znao uopće šta se događa, a moja žena Mensura me je nazvala, iako se inače nikad ne čujemo pred utakmicu, i pitala: "Jesi li živ"?' Meni nije bilo jasno zašto me to pitala, nismo bili svjesni nereda koji su se događali na Maksimiru" reći će nogometni sudac dem Fazlagić koji je u to vrijeme kao glavni sudac

čekao ispod stadiona u svlačionicama početak utakmice. Kamenice, lomljenje stolica, reklama, sve se nekako mogli i progutati, ali kada je došlo do direktnog kontakta navijača onda su stvari izmakle kontroli.

Godinama poslije se pisalo, pričalo o tome kako je i tko radio plan organizacije utakmice, je li se moglo drugačije. Je li policija bila tada na strani jednih ili drugih, svi su naravno imali svoje stav, svoje mišljenje. Da stvar bude zanimljivija, upravo tih godina se krenulo sa snimanjem dokumentarnog filma posvećenog navijačkim grupama, posebno i tim okršajima Zvezde i Partizana sa Hajdukom i Dinamom.

Navijači Crvene zvezde u Zagreb te svibanjske nedelje došli definitivno sa jasnom željom da izazovu nerede. Barem će tako pokazati mnoge kasnije priče i analize. Počeli su s demoliranjem južne tribine, napali su i tukli obične navijače na istoj. U tadašnjoj delegaciji Crvene zvezde bio je Željko Ražnatović Arkan, koji će godinu dana nakon događaja na Maksimiru ubijati po Slavoniji.

Na Sjeveru je "pukla ograda" i Heysel koji je do tada bio sinonim za huliganizam se dogodio Jugoslaviji. Koja je po mnogima bila "načeta" baš tada. U jednom trenutku, na terenu bliže sjevernoj tribini našao se i Zvone Boban. Nitko ga nije mogao zaustaviti. Jer je gledao kako tadašnja milicija udara navijače Dinama.

"Sjećam se svega s ponosnom. Tada sam riskirao karijeru, ali neki drugi, bezimeni navijači, riskirali su svoje živote. Opet bih udario onog milicajca, ali nisam htio biti nikakav heroj, samo sam reagirao na nepravdu koja je trajala godinama. Junaci su išli u rat, mi smo bili samo buntovnici", rekao je Zvonimir Boban u jednom od intervjua.

" Mogao sam ga ubiti. Napao me na radnom mjestu. Kuže ga je spasio jer ga je odvukao od mene. Mi smo htjeli smiriti situaciju, a Boban je pozivao Bad Blue Boyse na teren. To je bilo režirano. Imao sam napunjen pištolj i kolege su me nagovarale da pucam, ali nisam htio. Da se utakmica nastavila, bilo bi mrtvih" tvrdio je godinama poslije čovjek s pendrekom Refik Ahmetović.

"Mogao sam ga ubiti. Napao me na radnom mjestu. Kuže ga je spasio jer ga je odvukao od mene. Mi smo htjeli smiriti situaciju, a Boban je pozivao Bad Blue Boyse na teren. To je bilo režirano. Imao sam napunjen pištolj i kolege su me nagovarale da pucam, ali nisam htio. Da se utakmica nastavila, bilo bi mrtvih".

Naredne sezone, Zvezda je na Marakani slavila 3:1, posljednji put je stigla na Maksimir, dan prije referendum o neovisnosti Hrvatske. Opijena osvojenim naslovom prvaka Europe i igrački oslabljenja je poražena. Između Beograda i Zagreba, Dinamo i Zvezda igrali još jednom, u Mostaru. Na pretposljednjem izdanju tradicionalnog "Februarskog turnira" 1991. godine.