Panker koji je probudio Amerikance i prvi otišao u Italiju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U to vrijeme pored svih zvijezda, on je možda najbolji primjer nečega što je bilo u povojima. Nečega o čemu Amerikanci pa skoro nisu imali pojma. O nečemu što oni zovu soccer. Njegova dugačka narančasta kosa, kozja brada, poseban stil, uz to panker. Čovjek koji uz loptu uvijek ima tu negdje blizu i gitaru. Pa onda onaj dres posebnog dizajna i američka zastava u ruci. Sweet Home Alabama. Iako Alexi Lalas nije iz Alabame. Alexi je iz Birminghama u Michiganu.

Nogomet, hokej, ali tu je uvijek gitara

Ikona soccera, 90-ih, iako po kvaliteti nije bio ni blizu nekim suigračima, centralni defenzivac o čijim se igračkim vještinama žestoko raspravljalo, ali nevjerojatan mamac za navijače, publiku. Slušao je Led Zeppelin, Beatlese, Van Halen, kasnije Def Leppard, U2, Bon Jovija, Toma Pettyja, AC/DC, Duran Duran... Imao je široku paletu utjecaja iz svijeta rocka. On i prijatelji u srednjoj školi svirali su po garažama.

U srednjoj školi je igrao nogomet, ali i hokej. Zanimljivo, bio je kapetan hokejaške ekipe Cranbrook Kingswood School koju je doveo do naslova prvaka, dok je 1987. godine proglašen najboljim srednjoškolskim nogometašem Michigana. Morao je u jednom trenutku izabrati. Odlučio se za nogomet, u tom trenutku se činilo da je povukao loš potez.

Nekako došao na Rutgers

Odbijenice koje su dolazile s raznih sveučilišta lijepio je kao postere u svojoj sobi.

"Otac je bio uporan. Jednog dana je uspio na telefon dobiti trenera na Sveučilištu Rutgers koji je bio raspoložen. Već sljedećeg trenutka smo ja i otac bili u automobilu, vozili smo se 16 sati. Ostao sam tamo narednih pet. Odradio sam trening, trener je rekao kako će mi pružiti priliku jer sklapa ekipu u predsezoni. Znao sam da nemam pravo ništa birati, pa ni koju će smjer u školi izabrati. Najvažnije je bilo da igram"

Mogao je bez svega, ali nije mogao bez gitare. Na Rutgersu je okupio bend "The Gypsies", koji je prvo svirao u sveučilišnim bratstvima, a s vremenom počeo puniti manje klubove i pubove po cijelom New Jerseyu. U kojem do dolaska na Sveučilište nikada nije bio.

"Nismo samo svirali, napravili bismo pravu predstavu. Imali smo svoj light-show, stroj za dim, sve", hvalio se Lalas.

Igrao dobro na Rutgersu, ali opet...

U četiri godine, Rutgers je s Lalasom dva puta igrao na završnom NCAA Final Four turniru. Jednom su izgubili u polufinalu, drugi put na penale u finalu. Bio je sveučilišna zvijezda od 1988. do 1991. godine, ali opet ništa nije mogao očekivati. Jer je MLS u to vrijeme nije biti niti u povojima. Niti je bio toliko dobar igrač da eventualno potpiše neki ugovor u Europi. Jedini spas je bila reprezentacija

Prethodno je proživio malu noćnu moru s teškom upalom slijepog crijeva. Amerikanci su probili led u Italiji, Lalas nije igrao, ali jeste za onu reprezentaciju koja je godinu poslije uzela zlato na Pan Američkim igrama. Našao se i na spisku izbornika za Olimpijadu u Barceloni. Iako je tjedan dana prije početka Igara slomio stopalo, zaigrao je na utakmici protiv Poljske 2:2. Prve novce koje je zaradio igrajući nogomet potrošio je na snimanje albuma. Albuma s 12 pjesama pod nazivom "Woodland".

"A na što drugo da trošim? Potrošio sam novac na instrumente, sokove i prehranu. Nemam puno ekstravagantnih potreba", objasnio je u starom intervjuu za LA Times.

Boro je vjerovao

I sve do trenutka dok se nije našao na spisku Bore Milutinovića za SP 1994. godine, Lalas u suštini nije bio profi nogometaš. Nogomet još uvijek nije bio njegov posao. Na proljeće 1993. godine Bora Milutinović je okupio 60-ak nogometaša. I krenuo je "filter". neki su otpadali, neki su upadali, ali je Alexi preživio i opstao.

"Ima personality. On je mladić pun života. Voli glazbu, voli nogomet, vrlo je inteligentan i brzo uči. Ako voliš ono što radiš u životu, ako se ničeg ne bojiš, to je dobar personality, a Alexi to ima," govorio je Bora.

Iako mnogima nije bilo jasno, što je Bora vodio u ovom igraču. Mnogi su bili spremni kritizirati Boru, ali Lalasa.

"To je takva hrpa gluposti. Pa moraš igrati, fizički moraš biti spreman! To je moja uloga u ekipi i igram je prilično dobro", branio se Lalas, koji se uspoređivao s hokejaškim enforcerima, samo s kopačkama umjesto klizaljki na nogama.

"Moja uloga je da dobijem sve zračne duele, da oduzimam lopte, da gasim sve opasne situacije. Da čitam igru, da vodim i da zastrašujem. Tu sam da zaštitim svoje suigrače. Mislim da sve to radim najbolje što mogu, a ako nekome to nije dovoljno, nek' se goni."

Zabio Englezima

Kad je u prijateljskoj utakmici protiv Engleske zabio gol nakon kornera stvari su se počele mijenjati. Amerikanci su igrali strašno puno utakmica u periodu kada je Bora preuzeo selekciju. Organizirali su turnire, igrali protiv najboljih, bez obzira na to što rezultati nisu bili loši, nitko ih nije shvatio ozbiljno. Ipak je to bio samo neki soccer.

"Nekoliko tjedana prije prvenstva do mene je u avionu sjedila starija žena i započela razgovor. Pitala me čim se bavim, pa sam joj rekao da igram nogomet. 'A što ti je posao?' uzvratila je. Ponovim joj da igram nogomet. 'Ne, mislim, od čega zarađuješ za život?' I treći put sam morao reći da igram nogomet", prisjetio se Lalas.

Međutim, Bora, ali ni ostali igrači nisu odustajali. Radili, su trenirali, igrali, pripremali se.

"Kada sam upoznao Boru, bio sam 22-godišnji panker koji nikada nije razmišljao o nekoj svojoj poziciji u ekipi. On je moju igru, moju poziciju vidio na neki drugi način. Za mene je on genije," reći će i danas Lalas.

Život mu se promijenio na SP 1994

I onda je došlo Svjetsko prvenstvo. Prva utakmica protiv Švicarske bod. Onda u drugoj pobjeda protiv Kolumbije 2:1.

"To Svjetsko prvenstvo je promijenilo moj život. Izlazim na teren pred 100.000 gledatelja, gledaju me milijarde, a ja do tog trenutka nisam u životu odigrao niti jednu pravu utakmicu. To je bio bolji tim nego što ljudi misle. Svi su shvatili što moraju da urade i uradili su to. Nakon nastupa na Svjetskom ja sam postao neko, ljudi su počeli poštovati, cijeniti. Uostalom, potpisao za Padovu.

Svake nedjelje igrao sam protiv najvećih svjetskih zvijezda, iz tjedna u tjedan morao sam čuvati Weu, Zolu, Batistutu, Signorija, Mancinija, Baggia, Gullita, Viallija, Gazzu... Morao sam se prilagoditi na novu kulturu, jezik i životni stil dok sam radio u balonu kakav je nogomet u Italiji. Sigurno sam postao bolji igrač uz to iskustvo, ali i bolji čovjek."

Međutim, nije se uklapao u kalupe načina života, života jednog profesionalnog igrača. Nije išlo. Vratio se kući, MLS je bio tu, ali ni to nije pomoglo Lalasu. U reprezentaciji je bio, igrao na Copa Americi, Gold Cupu, izbornik ga nije koristio na SP 1998. godine. Sljedeće je završio karijeru. Barem se tako činilo u tom trenutku.

Prednost je dobila muzika. Gitara je za svaku slučaj bila tu. Nakon tri albuma koja je snimio, njegova ekipa je dobila ponudu. Hootie & the Blowfish imali svjetsku turneju. Alexi i Gypsies su bili predgrupa. Međutim, nakon godine dana stanke, Lalas se našao na terenu, LA Galaxy je bila njegova ekipa. Uspio je napokon osvojiti naslov prvaka.

Definitivno kraj je došao 2003. godine. Promijenio je imidž, obrijao se ošišao, obukao odijelo i počeo obavljati poslove generalnog menadžera. Bio je jedan od glavnih koji su slagali ekipu LA Galaxyja u vrijeme kad je došao David Beckham.

Muzika je i dalje tu 

Posao GM-a je odavno postao prošlost, muzika i snimanje albuma baš i ne. Posljednji album je izbacio 2022. godine. Posljednjih godina ga gledamo kao komentatora, čovjeka koji se pojavljuje u raznim podcastima i kritizira reprezentaciju koja ne briljira u posljednje vrijeme. Neki su se nadali da bi Lalas mogao postati i izbornik.

Nije bio najbolji, nije bio najtalentiraniji, ali je napravio strašno puno za soccer, za razvoj u Americi, popularizaciju. Daleko više od Meole, Caligiurija, Ramosa, Wynalde, igrača koji su u to vrijeme bili "igrači". I danas trideset godina kasnije prva asocijacija na američku selekciju je upravo on. Alexi Lalas. Ta kosa i brada, igrač s brojem 22 i američka zastava. To je slika koja je ostala u svijetu do danas.