Prije 30 godina pucani su najpoznatiji jedanaesterci u povijesti SP-a

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Finale Svjetskog prvenstva u nogometu koje je odigrano prije 30 godina u američkoj Pasadeni, jedno je od legendarnijih u povijesti.

Brazil je 17. srpnja 1994. osvojio naslov svjetskog prvaka, svladavši Italiju boljim izvođenjem jedanaesteraca. Bila je to četvrta titula za Brazilce, a Talijani su do dana današnjega ostali uplakani, posebice kapetan Baresi.

Odluka FIFA-e da izabere tu prilično nenogometnu zemlju za domaćina najveće svjetske nogometne smotre u konkurenciji Maroka i Brazila bila je pomalo iznenađujuća.

Međutim, ovo prvenstvo se pokazalo punim pogotkom što se tiče broja prisutnih gledatelja na stadionima te je do danas ostalo najposjećenije u povijesti Svjetskih nogometnih prvenstava s više od 3,5 milijuna prodanih karata.

Velikom broju gledatelja pridonijeli su i visoki kapaciteti američkih stadiona od kojih ni jedan nije imao manje od 57.000 mjesta.

Posebno po mnogočemu

Na završnom turniru su sudjelovale 24 reprezentacije, a po prvi puta nacionalne vrste Grčke, Nigerije i Saudijske Arabije, te Rusije kao samostalne države.

Ovo prvenstvo bilo je i prvo na kojem se za pobjedu umjesto dva dobivalo tri boda, prvo na kojem su igrači na poleđini dresova osim broja imali ispisana i svoja prezimena ili nadimke, te prvo na kojem su se utakmice igrale i u dvorani (Pontiac Silverdome).

U SAD-u se dogodio i rekord kada je 42-godišnji Roger Milla postigao pogodak za Kamerunce u porazu od Rusije 1-6 i postao dosad nenadmašen kao najstariji strijelac u završnicama Svjetskih nogometnih prvenstava.

Talijanski vratar Gianluca Pagliuca postao je prvi vratar koji je bio isključen u utakmici završnog turnira Svjetskog nogometnog prvenstva nakon što je kažnjen crvenim kartonom zbog igranja rukom izvan svog šesnaesterca u utakmici protiv Norveške.

Najboljim igračem proglašen je Romario iz Brazila, a naslov najboljeg strijelca turnira su sa šest postignutih golova osvojili Hristo Stoičkov iz Bugarske i Oleg Salenko iz Rusije.

Konačni porek reprezentacija bio je: 1. Brazil, 2. Italija, 3. Švedska, 4. Bugarska. 

Finale za radost i suze

Samo finale između Italije i Brazila u 120 minuta nije ponudilo puno uzbuđenja (završilo je 0-0), ono po čemu je poznato dogodilo se nakon toga.

Dogodili su se najpoznatiji, najspominjaniji i najglasovitiji kazneni udarci u povijesti nogometa.

Njihovo izvođenje otvorili su Talijani, i to odmah promašajem legendarnog Franca Baresija. Talijanski kapetan do finala nije bio član udarnog sastava, no žuti kartoni Alessandra Costacurte ondje su ga postavili.

I odigrao je iskusni Baresi sjajnu utakmicu, ali onda je s bijele točke poslao loptu preko grede, a njegove suze ostale su u povijesti nogometa ono što će mnogima biti prva asocijacija na njega.

Baresi je počeo plakati odmah nakon promašaja, a nije se smirio niti nakon što je Gianluca Pagliuca odmah obranio udarac Marcija Santosa.

Držali su se tako Talijani do četvrte serije, kad je Taffarel obranio udarac Danielea Massara, a kapetan Dunga doveo Brazil na korak do trofeja.

Roberta Baggio ''pogodio'' nebo

Talijanima je udarac Roberta Baggia bio velika nada. Nije to trebao biti težak zadatak za najboljeg talijanskog igrača, po mnogima i najboljeg igrača tog prvenstva. Da je pogodio, Brazilci bi, pretpostavlja se Mazinho, morali još jednom pogoditi.

No Baggio je napravio ono zbog čega se i njegova biografija zove "Gol na nebu". Poput Baresija, poslao je loptu preko grede i Brazilci su mogli slaviti.

Izvođenje udaraca s bijele točke POGLEDATI OVDJE

Tada je nastala još jedna glasovita fotografija, ona na kojoj Baggio u nevjerici gleda u zemlju. 

Brazilci su slavili titulu svoje sjajne generacije u kojoj su bili Romario, Bebeto, Rai, Mazinho, Dunga, Branco, Taffarel, Jorginho, Aldair, Ricardo Rocha i mnogi drugi. Samo dvojica iz tog tima bili su u Japanu osam godina kasnije, kad su ponovno postali svjetskim prvacima. Bio je to legendarni branič Cafu i tada 17-godišnji Ronaldo, koji je prvenstvo u SAD-u pratio s klupe.

Što se tiče Talijana, oni su svoju titulu čekali 12 godina, do 2006., kad su savladali Francuze. Tada su kazneni udarci otišli na njihovu stranu, no to finale ipak svi više pamte po obračunu Zidanea i Matterazzija nego po onome što se dogodilo nakon 120 minuta igre.