VIDEO I Del Piero i danas sanja promašaje iz Rotterdamskog finala 00'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Drama, šok, uzbuđenje. Golovi u posljednjim minuta, u posljednjim sekundama. Bilo je toga na ovom Europskom prvenstvu. Bilo je toga ranije.

Vratimo se 24 godine unazad i pogledajmo finale Francuska - Italija. Finale u kojem je Italija vodila do 94. minute. Finale u kojem je jedan mali koračić Italija bila daleko od titule prvaka Europe. Koju je čekala od 1968. godine. I onda se dogodio Sylvain Wiltord.

Legendarni Zoff na klupi

Italiju je u Nizozemsku i Belgiju doveo kao izbornik, slavni Dino Zoff. Legendarni golman s kojim je Italija 1982. godine uzela naslov Svjetskog prvaka. Realno, potpuno neočekivano. Golman koji je dugo vremen držao rekord 1.143 minute bez primljenog gola. Uvijek ozbiljan, nije bio trener od neke velike priče.

"Kada te odvede na stranu, to je da bi ti rekao da ima nešto s čim nije zadovoljan. Zato je bilo najbolje kada je šutio", slikovito je jednom prilikom objasnio Francesco Totti.

U trenutku kada je Zoff doveo ekipu na završni turnir, moral talijanskih navijača je bio tu negdje kao i danas. Klubovi su imali jako lošu sezonu. Niti jedan nije došao do četvrtfinala Kupa UEFA, Lazio je ispao u četvrtfinalu Lige prvaka. Čak i plasman na posljednja četiri na Euru 2000. bilo je više nego što se većina navijača usudila nadati. Međutim, Zoff je imao neki svoj put.

Stvorio neku čudnu harmoniju

Tako je recimo na početku ublažio tenzije između igrača Juventusa i Lazija, koji su upravo završili međusobnu borbu za titulu prvaka. Možda mu je pomoglo to što je trenirao oba kluba, osvojio šest ligaških titula kao igrač s prvim i postao predsjednik drugog. Nakon toga je dopustio igračima da sami biraju brojeve na dresu, dok je tijekom priprema za utakmice igračima dao popriličnu slobodu.

Nije bilo dugih predavanja, taktička su bila svedena na minimum. Na neki čudan način stvorio je harmoniju u ekipi. Iako je na turnir stigao bez Buffona i Vierija. Ivan Carminati, njihov glavni fizioterapeut, osmislio je rutine treninga koje su zabavne i rigorozne. Ciro Ferrara i Angelo di Livio, najiskusniji, su bili zaduženi za atmosferu na treninzima.

Osim što je igračima omogućio da se osjećaju ugodno, Zoff je pomogao igračima da razbiju bilo kakvu sumnje u sebe. Da se jednostavno podignu iznad bilo kakvih kritika koje su naravno uobičajene za ovu reprezentaciju. I nešto vrlo važno. Zoff je slušao svoje igrače.

Albertini odličan, Fiore kao iznenađenje

Mark Iuliana je ubacio u prvu postavu nakon razgovora s Albertinijem. Kapetana Maldinija je poslao, široko na lijevu stranu. Zoff je birao igrače, podijelio im uloge koje su odgovarala njihovim sposobnostima, pokazujući im koliko čvrsto vjeruje u njih. Zato je recimo pomenuti Albertini izgledao puno bolje nego u dresu svog kluba, dok je najveće iznenađenje bio Stefano Fiore, vrijedni veznjak Udinesea.

Međutim, ono što je možda bilo najvažnije od svega, Zoff se s jednim velikim problemom nosio na najbolji način. To je ono kada dvije velike zvijezde jednostavno ne mogu igrati skupa. Dvojicu trenera to je skupo koštalo. Ferruccio Valcareggi nije jednostavno znao pomirit Giannija Riveru i Sandra Mazzolu, dok su 1998. godine Cesarea Maldinija mučili Roberto Baggio i Alessandro Del Piero. Imao je Zoff također del Piera, ali i Tottija.

Totti ispred Del Piera 

Mnogi su smatrali kako njih dvojica ne mogu igrati zajedno. Međutim, slavni golman je pronašao modul. Totti je starter, Del Piero ima određenu minutažu. Nije uznemirio ni najplaćenijeg igrača u tom trenutku, u svojoj reprezentaciji, ni novinare torinskih novina koji ga favoriziraju. I možda je dobro što nitko nije očekivao ništa od reprezentacije Italije. Nije bilo pritiska.

Na terenu je sve izgledalo dobro. Zamislite, Italija je prvi krug jednog velikog turnira završila s maksimalnih devet bodova, tri pobjede. U četvrtfinalu je sredila Rumunjsku za poluvrijeme.

"U polufinalu imamo jako malo šansi, sedam do deset posto, ali prije početka turnira vjerojatno nam nitko nije davao niti pet.
Naš timing je dobar", rekao je tada Stefano Fiore.

Nisu defenzivni

Onda je došlo polufinale. Polufinale u kojem je Nizozemska bila veliki favorit. Ali opet to je Italija. Zambrotta je dobio crveni, ništa. Nizozemska i penal vrlo brzo, ali opet ništa. Dobili su novu priliku domaćini, novi penal, ali Kluivert pogađa stativu. Izdržala je sve Italija prije nego što će ponovo na scenu stupiti Toldo. Uz jedan iz igre, skinuo je dodatna dva, Stam je dodatno pomogao. Italija je u finalu.

"Nismo tako defenzivni. Igramo našu igru prema najboljoj strategiji. Isto bi moglo biti i protiv Francuske ako evolucija utakmice tako kaže. Za mene je pobjeda iznad svega i ako moramo da uradimo isto protiv Francuza, uradit ćemo to", poručio je prije finala Zoff.

Francuska kao aktualni prvak, jaka, rekli bismo bez lošeg mjesta u ekipi. Zoff je ostavio na klupi Contea, Montellu, Del Piera,
Pipa Inzaghija. Italija nije toliko defenzivna, Francuska je nekako opasnija. Sve do 55. minute Totti je lijepo petom uposlio Pessotta, koji odlično centrira u šesnaesterac. Tamo je Delvecchio, Italija vodi. Dvije minute ranije u igru je ušao Alessandro Del Piero. Čiji hod po mukama počinje upravo tada.

Dvije prilike, onda druga je bila zicer 

Jedna prilika, ona u 59. u minuti. odlazi u nepovrat. Baš kao i ona još bolja, još veća pet minuta prije kraja. Kada je Totti izbacio Del Piera koji ima zicer, meč loptu, baš kao Šeško prije koju večer. I isti je krajnji ishod, jer je golman, ovaj put Barthez izašao kao pobjednik. Vrijeme je curilo, s klupe Italije su slali signale igračima, da izdrže još minuti, dvije, trajala je nadoknada. Curila posljednja minuta nadoknade i onda gol. Wiltorda

Nije u zadnjoj sekundi, ali je tu negdje. Italija pada, Italija puca. U 103. minuti dolazi famozni zlatni gol. Pires je sve napravio, Trezeguet poslao loptu pod prečku. Francuska je povezala dvije titule, Zoff je podnio ostavku jer nije podnio kritike nekih osoba poput recimo Berlusconija. Veliki tragičar je definitivno bio Alex del Piero.

"Svaki put kada zatvorim oči, sve što vidim su dvije šanse koje sam propustio iskoristiti. Niti toliko godina poslije nisam mogao pronaći objašnjenje što se dogodilo, kako smo izgubili taj meč. Bili smo zaista blizu ostvarenja sna, koji se nije ostvario, Boljelo je jako dugo, jer ipak izgubiti finale tako, ali život je išao dalje", nakon toliko godina je znao reći Del Piero.