Ruski Pele koji je završio u gulagu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sa svega 17 godina, dobio je priliku da debitira u tada izuzetnoj jakoj reprezentaciji Sovjetskog Saveza. Na starom Råsunda stadionu. Kako se to obično kaže, debi iz snova. Ali baš iz snova. Kakav je imao malo koji igrač u povijesti. Sovjeti su pregazili domaćine, Šveđane 6:0, a mladi zgodni momak za kojeg će mnogi kasnije reći kako je bio i ostao najveći talent sovjetskog nogometa svih vremena je zabio tri komada. Već sljedeće 1956. godine, taj ljepotan, moćni napadač, finog prvog dodira i izvanredne nogometne inteligencije je predvodio reprezentaciju do zlata na Olimpijskim igrama u Melbourneu. To je ona selekcija koja je u finalu pobijedila Jugoslaviju nakon velike borbe 1:0, na stadionu pred skoro 87.000 gledatelja. Yashin, Salnikov, Ilyin, Isayev i mladi Eduard Streltsov. Streltsov je bio junak polufinalnog okršaja s Bugarskom, ali u finalu nije igrao zbog ozljede. Po tadašnjim pravilima je ostao bez medalje, nije čak želio ni uzeti jednu koju mu je ponudio njegov suigrač.

Trebao je biti velika zvijezda u Švedskoj 1958. godine

Taj isti Streltsov će pomoći itekako svojim suigračima u kvalifikacijama za Svjetsko 1958. godine. Između ostalih postigao je gol u majstorici s Poljacima u Leipzigu. I dok se svijet spremao da upozna nadolazeću zvijezdu, mladog Pela, iz Sovjetskog Saveza je išla priča o " bijelom " Peleu. Čiji snovi će se srušiti baš tamo pred početak tog istog turnira.

Eduard Anatolyevich Streltsov je rođen u mjestu Perovo, 1937. godine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, njegov otac se nije vratio kući, odlučio je ostati u Kijevu, sadašnjoj Ukrajini, pa je mali Eduard odrastao uz majku Sofiju. Kako to bude u ovakvim pričama iStreltsov je još kao dječak počeo šutati loptu po ulicama svog rodnog grada, a talentiranog klinca su prvi mogli vidjeti upravo radnici fabrike u kojoj je radila njegova majka, jer je igrao za tu momčad. Na njegovu sreću gledao ga je još netko na nekoj od utakmica. Jedan od trenera Torpeda iz Moskve. Pa iako je Eduard navijač Spartaka, ponudu Torpeda nije odbio. Naprotiv, vrlo brzo se nametnuo i predstavio u svom najboljem svijetlu. U sezoni 1954/55 postigao je 15 golova u 22 meča, dok je manji moskovski klub sezonu lige završio na četvrtom mjestu.

Sve je izgledalo idealno. Mlad, lijep, velika zvijezda u tom trenutku sovjetskog nogometa. Miljenik nacije, idol mladihkoji se nije uklapao u tadašnje okvire i sustave. Ponašanjem, načinom života. Koja čašica više i lijepo žensko društvo kojeg nije nedostajalo. Zato i nije čudo što se pravila poređenja.

- Da je Pele pio kavukao Streltsov votku, davno bi mrtav.

Međutim, znate kako je bilo živjeti u to vrijeme takvim način u onakvom Sovjetskom Savezu. Uvijek ste nekako na rubu, svaki vaš korak se prati i pitanje je kada će te ga napraviti. Na ovaj ili onaj način. Posebno ako živjeti kao što je u to vrijeme Streltsov. Koji je u prve probleme upao još 1958. godine, tamo negdje u veljači. Neka tučnjava i nešto slično, pa je morao par dana provesti iza rešetaka.

Optužen za silovanje

Par mjeseci kasnije, život Eduarda Streltsova će se promijeniti, za 360 stupnjeva. 25. svibnja 1958 godine, samo nekoliko dana prije polaska za Švedsku, Sovjetski oficir Eduard Karahanov, koji se upravo vratio s posla u Aziji je organizirao nazovimo je neku manju zabavu. Bilo je nekih poznatih faca baš poput Streltsova, njegovih suigrača Mikhaila Ogonkova, Borisa Tatushina, ali i drugih osoba, važnih. Yekaterina Furtseva, važna žena partije, članica Politbiroa je jedna od njih, koja je sa sobom vodila i kćerku Svetlanu koja se pomalo upucavala tada velikoj mladoj nogometnoj zvijezdi. Međutim, Streltsov je bio u svom filmu, već je imao zaručnicu. Navodno je ljudima koji su bili oko njega rekao sljedeće.
- Ne mogu je oženiti, pa ja imam vjerenicu.
Dok su opet neki drugi išli u krajnost, tvrdeći kako je rekao:
- Radije bih se objesio nego oženio Svetlanu.
I onda je stiglo jutro poslije. Djevojka po imenu Marina Lebedeva je izjavila kako ju je noć ranije silovao nitko drugi nego baš Streltsov.
- Streltsov me počeo vući u krevet ... svađali smo se, pružala sam otpor koliko sam mogla. Pokušala sam vrištati, ali on mi je začepio usta.

Tako je tvrdila izvjesna Lebedeva. Arhiva Komunističke partije pokazuje da vodstvo iste nije vjerovalo igraču koji je privukao zanimanje klubova iz Francuske i Švedske i za kojeg se vjeruje da je prijateljima prije Svjetskog prvenstva 1958. rekao da mu je uvijek bilo žao vratiti se kući nakon inozemnih putovanja. Izbornik reprezentacije tražio je da se slučaj obustavi do završetka Svjetskog prvenstva, ali to je bila toliko ozbiljna stvar da jednostavno nije bilo šansi.

Je li doista bio kriv?

Malo je Streltsovih suigrača kasnije pričalo o tome, a on je svojoj majci napisao pismo u kojem je pisalo kako njen sin preuzima krivnju za neke druge osobe. Koje, nikada se nije saznalo. Navodno je sve zakuhala baš Furtseva koja je još ranije planirala udati svoju kćer za mladu nadolazeću zvijezdu. Da stvar bude gora, krivica mu nikada nije dokazana, ali sud se držao Streltsovog priznanja koje je bilo iznuđeno. Navodno za priznanje se nudio nastup na Svjetskom prvenstvu. I ne samo da ovaj sjajni igrač nije otišao u Švedsku nego je završio u jednom od zloglasnih ruskih gulaga u Sibiru. Dobio je 12 godina prisilnog rada. U kompletnoj priči, čini se da je upravo zbog svog ponašanja, načina oblačenja, zapeo za oko komunistima koji su sumnjali da je njihova meta "anti-komunist "

U gulagu je Streltsov imao sve više zdravstvenih problema. Jedan od zatvorenika ga je napao i nanio mu toliko teške tjelesne ozljede da je proveo četiri mjeseca u zatvorskoj bolnici. Nogomet je opet bez obzira na sve, Streltsova održavao u životu.

Nogomet koje je igrao nakon što je pušten veljače 1963. godine, ali ne kao profesionalac. A kada nije mogao igrati za neku momčad, jeste za fabriku u kojoj je radio. I bez obzira sve što mu se dogodilo, na jaku mašineriju koju je imao protiv sebe, publika ga nije zamrzila. I dalje je uživala u njegovim majstorijama. Na kraju Leonid Brezhnev je bio čovjek koji je u život vratio Streltsova.

Ipak se vratio na teren

A ovaj se vratio u svoj Torpedo s kojim u prvoj povratničkoj sezoni uzima naslov 1965. godine. Sljedeće dvije je proglašen za najboljeg igrača u Sovjetskom Savezu, iako su godine boravka u gulagu ostavile traga. Ipak, iako je dobio mogućnost da nastavi igrati nogomet i dalje je bio suočen s doživotnom zabranom putovanja u inozemstvo. Kao bivši osuđenik napadač je propustio nastup na prvenstvu 1966. godine kada je Sovjetski Savez stigao do polufinala prije nego što je izgubio 2-1 od Zapadne Njemačke.

Ta je zabrana na kraju ukinuta kasnije 1966. godine kako bi Streltsov pomogao reprezentaciji da se plasira na završni turnir europskog prvenstva 1968. godine. Nakon 38 odigranih utakmica i 22 postignuta gola se oprostio od reprezentacije te je stigao do četvrtog mjesta na listi najboljih strijelaca sovjetske reprezentacije. S 30 i 31 godinom na leđima dva puta je bio biran za najboljeg igrača Sovjetskog Saveza. Svoj Torpedo je napustio nakon 222 utakmice i 99 golova te je ostao upamćen kao jedan od najvećih igrača ovog kluba svih vremena.

Tajna koja je ostala

Tek puno kasnije nakon dosta vremena, podignuta su tri spomenika, a stadion Torpeda koji je danas daleko od svojih slavnih dana je dobio ime baš po Eduardu Streltsovu. Izdati su poštanska marka i metalni novčić s njegovim likom, ali čini se danas sve je to nedovoljno za nepravdu koja je nanesena ovom sjajnom igraču. Vrhunskom tehničaru, igrači poteza, driblinga, dodavanja petom koje se danas na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza poznato kao„ Streltsov pas“.

Preminuo je 22. srpnja 1990. godine od karcinoma grla koji je dobio u gulagu, samo dan nakon njegovog 53. rođendana. Sa sobom u grob je odnio tajnu što se dogodilo te famozne noći 1958. godine. Tajnu koju je godinama čuvao Streltsov i pitanje na koji je odgovor mogla dati Marina Lebedva. Ili je i ona možda bila samo žrtva u još jednoj akciji tadašnje komuninističke partije čiji je jedini pravi cilj Eduard Streltsov. Nikad nećemo saznati.