Taramba, njegov nogomet je bio drugačiji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svaki ostanak u bolnici budi neki čudan osjećaj. Opet, čovjek ne gubi nadu, vjeruje, drži se za neku slamku optimizma. Bez obzira koliko situacija može biti ili je teška.

U posljednje vrijeme Tarambe nije bilo u gradu kako se obično kaže. Pojavila se informacija da je u bolnici. Da je zdravstveno stanje takvo kakvo jeste.

Taramba je već jednom sličnu bitku vodio. Tamo u drugoj polovini osamdesetih kada je doživio tešku prometnu nezgodu. Tada se nekako izvukao, ovaj put nije.

Vladimir Skočajić Taramba je bio klasični izdanak one stare škole nogometa. One u kojoj ili znaš ili ne znaš. Koji je igrao nogomet. U pravom smislu riječi. Baš igrao. Nije bilo važno je li to mali s rajom, na turnirima, onako kako se to nekada igralo na terenima po Mostaru što je volio strašno ili je pitanju neka prava tekma. Njegovo razmišljanje o profesionalnom nogometu, lopti, bilo je sasvim drugačije nego što je to danas. Zato bi često onako u prolazu znao komentirati neku od tekmi "friško" odigranih.

"Nema tu igrača, ni lopte", pa bi onda onako upitao, malo kroz smijeh. "Koliki mu je transfer...?

Bio je igrač poteza, jedan od onih koji nije morao zabiti ništa, ali je njegova lopta nekako uvijek bila važna. Super važan igrač, kad su sklapali mozaici ekipa Veleža, iako možda u tom trenutku nisu bili u prvom planu trenera. Jedan je od dvojice igrača Veleža koji su držali pehar 1981. godine na Marakani i pet godina kasnije na stadionu JNA, kad su Rođeni na krilima Mostara, navijača, cijele Hercegovine pisali svoje stranice povijesti. On i Vladimir Dada Matijević. Njih dvojica veliki prijatelji.

Otišao je jedan, otišao i drugi. Slušati njihove komentare i priče, "kod Dade u kafiću", to je bilo nešto posebno. Pamte navijači Veleža i "četvrticu" protiv Dinama, sjajnu pariju u Balkanskom kupu protiv AEK-a, asistencije i golove, baš kao što pamte i onaj famozni dribling tog svibnja 1986. godine kad je "izbacio" Mustafu Arslanovića iz kopački, a onda desnom onako kako je to znao našao Predraga Jurića za konačni slom Ćirinog Dinama.

I tko zna što bi se događalo dalje u karijeri, da se nije dogodila ta nesreća, nakon koje Taramba više nije bio onaj igrač. Ostao je uz teren, već tada po završetku karijere počeo je raditi s mladima, u omladinskoj školi Veleža, pratiti "turnir Mahala", mlade igrače.

U godinama kasnije, Taramba će se naći na klupi Zrinjskog, kao trener. S Daliborom Cvitanovićem će povesti ekipu u prvo zajedničko prvenstvo tada još samo klubova iz Federacije. Bio je na klupi Zrinjskog u prvoj utakmici igranoj na Koševu u veljači 2000- te godine, kada su prvi put u poslijeratnom periodu sastali Zrinjski i Velež. Kasnije će Skočajić nastaviti raditi trenerski posao također u Omladinskoj školi Zrinjskog, jedno kraće vrijeme će biti pomoćnik Blažu Sliškoviću na klupi prve ekipe.

Vjerojatno je teško pronaći nekog mladog igrača, koji se u svojim pionirskim, kadetskim danima nije susreo na terenu s Tarambom.

Volio je mali nogomet, igrati s rajom, možda čak i više od "velikog". Bilo gdje da se igra. Ona ekipa koja je imala Tarambu, imala je prednost, veliku. Jer je na malom terenu njegov jedan potez vrijedan puno više od nekih obrana, šprinteva, ili golova suigrača.

Onaj nogomet nekada i ovaj danas. Oni igrači nekada i ovi danas. Polemike će trajati, vremena će se mijenjati, nogomet također, baš kao što se mijenja. Ali sjećanja na onaj nogomet, one igrače, teško je zaboraviti, izbrisati. Jedan od "tih igrača" bio je Vladimir Skočajić - Taramba.