Velika pobjeda i veliki masakr

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kompletne kvalifikacije su bile čudne, posebno za reprezentacije s prostora Velike Britanije. Engleska je ostala bez Svjetskog prvenstva 1994. godine, Paul Bodin je pogodio prečku u Cardiffu, pa je Wales propustio svoju priliku. Škotska kao i Sjeverna Irska nisi bile ni blizu. Jedino je svoju šansu imala Republika Irska, da ponovi rezultat od prije četiri godine. Nakon što su izgubili od Španjolske kući 1:3, trebali su u posljednjem kolu trijumf baš Španjolske protiv europskih prvaka Danaca i barem bod iz Belfasta.

Bombe, ubojstva u Belfastu

Belfasta koji je tih mjeseci živio onako kako su navikli ljudi u tom gradu godinama, poprilično nemirno. U Belfastu, gdje je trebalo da se odigra utakmica, bomba u prodavnici ribe i pomfrita u Shankill Roadu krajem listopada je ubila devet protestanata. Tjedan dana kasnije, u masovnoj pucnjavi iz osvete ubijeno je osam civila, većinom katolika, na zabavi za Noć vještica u Greysteelu. Taj listopad 1993. godine je bio najkrvaviji mjesec sukoba od sredine 1970-ih.

Gostima nije bilo nimalo ugodno, u takvoj atmosferi trebalo je doći na Windsor Park koji je u "zoni zabranjenoj za katolike". Jack Charlton je tražio, molio da se tekma prebaci u neku drugu zemlju, Italiju, Englesku, bilo gdje drugo, ali uzalud. Avion se spustio, igrači su se u pratnji prikrivenih agenata probijali do stadiona tog 13. studenog sa ugašenim svjetlima kroz stambena naselja u strašno napetoj atmosferi. Užasno napetoj.

Republika Irska izborila bod

Billy Boysi su na ulicama i na stadionu pjevali sektaške pjesme, svaki put kada bi gosti bili u dodiru s loptom, postajali su "fenijska kopilad". Španjolci su vodili, što je odgovaralo Republici Irskoj, ali je onda tamo negdje na 15-tak minuta prije kraja Jimmy Quinn ironično, katolik iz zapadnog Belfasta iz voleja rasparao mrežu Bonnera. Oduševljenje domaćih navijača je potrajalo samo tri minute. Dok je Tony Cascarino tražio izgubljeni dres da uđe sa klupe, Alan McLoughlin je izjednačio.

Španjolci su obranili 1:0 s čovjekom manje i Republika Irska se kvalifikacirala na Svjetsko, na gol razliku. Mjesecima kasnije u Belfastu će biti potpisan prekid vatre, ali..

Velika pobjeda protiv Italije

13.lipanj 1994. godine, Giants stadion u East Rutherfordu krcat, 16 sati i vrijeme je za prvu utakmicu skupine E, Republika Irska - Italija. Repriza četvrtfinala iz Rima četiri godine prije. Stadion krcat, skoro 76.000 gledatelja. Navijača jedne i druge selekcije. I gol koji u 11. minuti postiže Ray Houghton. Jedan od najboljih u povijesti prvenstava. Za senzaciju, za čudo, za veliko iznenađenje, pobjedu Republike Irske. Prvu ikad u međusobnim dvobojima.

Masakr u pubu Heights

Miljama daleko od stadiona, na nekih par kilometara od glavne ceste koja spaja Belfast i Newcastle u Sjevernoj Irskoj, malom mjestu kao stvorenom za one britanske serije kasno petkom ili ranije nedeljom, gledala se utakmica. Prošlo je nekih sat vremena, od utakmice, tv je bio iza šanka dok su se zvale ture pića, bolje rečeno piva. U malom pubu naziva Heights, gradića po imenu Loughinisland. Imena koje će se vrlo brzo naći u centru pažnje.

U jednom trenutku dvije maskirane osobe su ušle u pub. Uz povik "fenijski gadovi" počela je pucnjava. Neki gosti okrenuti leđima jednostavno nisu mogli reagirati. Samo su počeli padati na pod, čija je boja postajala crvena, krvavo crvena.

"Razmišljam o tome iz dana u dan, te slike je nemoguće izbaciti iz glave. Ostao sam živ, ali se nekada pitam, možda bi bilo bolje da su i mene ubili. Da nije bilo moje žene, roditelja, vjerojatno ja ne bih danas radio ono što radim" reći će Aidan O'Toole koji toliko godina poslije radi u istom tom Heightsu čiji su roditelji bili vlasnici. Uzima tablete za depresiju i anksioznost i ide na savjetovanje.

"Ovdje nikada nije bilo nevolja. Bila je to mješovita, farmerska zajednica i dvije glavne teme bile su uzgoj/poljoprivreda i galski (Irski) nogomet. Protestanti i katolici su se odlično slagali, evo, i dok ovo govorim, u ovome trenutku u baru jednog katolika sjede protestanti".

Aidanovi roditelji su se dugo protivili renoviranju, ponovnom otvaranju puba.

"Otac je bio strašno utučen i potresen. Jednostavno nije htio, ali su ljudi tražili, ljudi koji ovdje dolaze, žive, čak i članovi obitelji poginulih" kaže Aidan O'Toole.

Adrian Rogan je imao 34 godine; 87-godišnji Barney Green; Greenov 54-godišnji nećak, Dan McCreanor; Malcom Jenkinson, koji je također imao 54 godine; Patsy O’Hare, koji je imao 35 godina; i 39-godišnji Eamon Byrne. Oni nisu preživjeli. Od 15 osoba koji su se u tom trenutku zatekli u pubu. Svi u bili kataolici, ali je pub bio mjesto u kojem su gosti bili "mješoviti".

Nakon zločina koji se dogodio lokalni političari, čak i oni na višem nivou su obečavali kako će prevrnuti svaki kamen kako bi pronašli ubice, to se nije dogodilo. Na kraju ispostavilo kako su masakr napravili pripadnici paramilitarističke organizacije Sjeverne Irske (UVF). Točnije dvojica maskiranih naoružani koristeći puške AK-47.

Nema pravde ali ima zajedništva

Kada su obitelji žrtava postale svjesne kako od slučaja i pronalaska odgovornih neće biti ništa odlučile su uzeti na nekin način pravdu u svoje ruke. Predvodila ih je kćerka Adriana Rogana, Emma pravnica. "Njihova" istraga će utvrditi gomilu stvari koje će pokazati zašto ubice nisu pronađene. Automobil koje su koristili maskirani napadači, Triumph Acclaim, otkriven je dan nakon pucnjave. Godinama je stajao u policijskom dvorištu i skupljao prašinu. Obitelj je kasnije otkrila da je završio na otpadu u drobilici jer je zauzimao previše prostora.

Obitelji su pokrenule i građanski postupak protiv britanskog ministarstva obrane 2012. i još traže odgovore. UVF (protestantska paramilitaristička organizacija Sjeverne Irske sastavljena od dobrovoljaca) je preuzeo odgovornost za zločin tog 18. lipnja. Prvog rujna 1994., IRA je proglasila prekid vatre, a šest tjedana kasnije lojalističke paravojne postrojbe proglasile su svoje vlastito primirje. Neki su ovaj masakr povezali sa ubojstvom trojice pripadnika UVF dan ranije u Belfastu.

Heights je ponovo otvoren nekoliko tjedana nakon masakra, Aidan će reći: "Nismo dozvolili da nas poraze". Raspored je promijenjen, a vrata koja su koristili naoružani napadači su zauvijek zaključana, ispred njih su sada postavljene dvije stolice i bilijar na mjestu gdje je nekada bio šank. Claire Rogan, žena čiji je suprug Adrian ubijen se sjeća dana nakon tragedije.Na bdjenju su susjedi protestanti pitali Claire je li u redu ući u pub. Bili su uplašeni. Poželjela im je dobrodošlicu.

" Bili su zgroženi. Rekli su nam da to nije dogodilo u njihovo ime. I, ako ništa drugo, kasnije smo još više zbliži".