Vladimir Beara - Jedini vratar koji nikad nije postavljao živi zid

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Navršilo se 95 godina od rođenja nogometnog golmana kojeg su mnogi smatrali najboljim na svijetu u vrijeme dok je suvereno branio svoja vrata.

Slavni Lav Jašin, nekoć vratar reprezentacije SSSR-a, primajući 1963., godine nagradu za najboljeg vratara Europe, rekao je: "Postoji ipak jedan bolji, a to je Vladimir Beara"!

Najbolji je vratar u povijesti Hajduka, Hrvatske i bivše Jugoslavije, a doista je imao blistavu karijeru.

Vladimir Beara rođen je u pravoslavnom selu Zelovu kod Sinja, 26. kolovoza 1928. godine. Sa 15 godina je otišao u Partizane i tamo je upoznao Boricu, mladu partizanku koja mu je kasnije postala i supruga i s kojom je imao sina Predraga.

Zvali su ga Veliki Vladimir, Balerina s čeličnim šakama i Čovjek od gume.

Kada je suparnička momčad izvodila slobodne udarce, nije dopuštao postavljanje živog zida. Budući da tada još nije bilo televizijskih prijenosa, njegove su akrobacije prerasle u mit o kojem i danas pišu i govore poznavatelji nogometa.

U Hajduk je došao 1946. godine, kad mu je nakon gledanja treninga prve momčadi Hajduka prišao Jozo Matošić i rekao: "Mali, ajde stani na branku."

Stao je na vrata, mnogi su mu pucali, a on se "bacao na sve strane". Trener Lemešić ga je odmah pozvao da sutradan dođe na trening juniorske momčadi.

Za seniorsku momčad Hajduka Beara je počeo braniti 1947. godine, a već 1950. godine doživljava prvu veliku radost. Hajduk osvaja prvu poslijeratnu titulu prvaka Jugoslavije.

Sa svojim bijelima još će osvajati titule prvaka države u nogometu 1952. godine i u prvenstvenoj sezoni 1954./55., koja mu je bila zadnja na golu Bilih. Za Hajduk je odigrao 308 utakmica.

Veliki Vladimir, kako su mu tepali, sudjelovao u još jednom osvajanju Hajdukove titule prvaka države. U prvenstvenoj sezoni 1970./71. bio je prvi suradnik treneru Slavku Luštici kada je Hajduk nakon 16 godina čekanja ponovno postao državni prvak.

Kad je 1955. godine prešao u Crvenu zvezdu, to je bio skandal stoljeća o kojemu se godinama govorilo. U Zvezdu odlazi zbog provokacija Marka Markovine, tadašnjeg predsjednika Hajduka, koji je izjavio da nije ničime zaslužan za uspjehe Hajduka.

Nudio se i Dinamu, ali nisu ga htjeli, a Zvezda jest. Neki su to povezivali s time što je pravoslavac, ali Beara se na svakom popisu stanovništva deklarirao kao Hrvat, čak i u doba Jugoslavije, zbog čega se zamjerio strukturama.

Vladimir Beara s Crvenom zvezdom osvojio je četiri titule prvaka države i sudjelovao u osvajanju dva nacionalna kupa Jugoslavije. U dresu Zvezde u sezoni 1959./60. dobio je Žutu majicu Narodnog sporta kao najbolji nogometaš u sezoni. Bilo je to prvi put da je vratar proglašen najboljim nogometašem.

Karijeru je okončao u njemačkim klubovima Alemaniji i Viktoriji.

U doba dok je aktivno igrao, bio je najbolji europski i svjetski vratar. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 60 utakmica među kojima su Svjetska prvenstva u Brazilu 1950., u Švicarskoj 1954. i Švedskoj 1958.

Dobitnik je srebrne medalje na Olimpijadi 1952. godine u Helsinkiju: u finalu je obranio jedanaesterac Ferencu Puskásu!

Godine 1953. igrao je za FIFA-inu reprezentaciju u susretu Europa - Engleska. Konačni rezultat utakmice koja se igrala na Wembleyu bio je 4:4, a Beara je branio jedno poluvrijeme i primio jedan gol, a ostala tri primio je austrijski golman Zeman.

Po završetku nogometne karijere, nakon doškolovanja stječe diplomu trenera u školi čuvenog njemačkog stručnjaka Seppa Herbergera. U sezoni 1964./65. preuzima treniranje njemačkog Freiburga.

Nakon toga trenira Sitardiu iz Nizozemske, gdje ostaje dvije godine. Godine 1967. godine vraća se u domovinu i godinu dana trenira Rijeku, a zatim ponovno odlazi u Njemačku gdje postaje trener Fortune iz Kölna, također godinu dana.

U sezoni 1970./71. daje obol Hajdukovoj tituli. Potom trenira Osijek, gdje se zadržava šest mjeseci. Nakon Osijeka postaje trener, također na šest mjeseci, Troglava iz Livna, a zatim izbornik i trener državne reprezentacije Kameruna s kojom osvaja kup Afrike te dobiva odlikovanje za postignute iznimne rezultate s reprezentacijom ove afričke zemlje.

Nakon povratka iz Kameruna, godinu dana trener je Dinare iz Knina, potom se vraća u Crvenu zvezdu, kao trener vratara. Potom kao trener priskače i u pomoć NK Splitu, da bi trenersku karijeru završio u Bregalnici iz Štipa.

Za državnu reprezentaciju Jugoslavije Beara od 1950. do 1959. godine ima 60 nastupa i to 35 nastupa kao nogometaš Hajduka, a 25 kao nogometaš Crvene zvezde.

Debitirao je 8. listopada 1950. godine, u prijateljskoj utakmici protiv Austrije u Beču (2:7), na legendarnom Prateru pred 70.000 gledatelja, kada je u 73. minuti zamijenio na golu do tada nezamjenjivog Srđana Mrkušića.

Od tada postaje nezamjenjiv, a od reprezentativnog dresa oprostio se 11. listopada 1959. godine u Beogradu na prijateljskoj utakmici protiv Mađarske.

Najveće priznanje na nogometnom terenu dobiva 21. listopada 1953. godine. Zajedno s Vukasom, Zebecom i Zlatkom Čajkovskim nastupa za reprezentaciju Europe protiv izabrane vrste Engleske. Bile su to njegove zlatne godine.

Beara je bio vrsni vratar, a uz to i markantne pojave, sa spektakularnim intervencijama i stilom igre. Bio je elegantan u svakom pogledu, sa skokovima koji su osvajali ljepotom, izrazito elastičnim i munjevitim refleksima.

Od 2007. godine počasni je stanovnik Kuće slave splitskog sporta, a 2008. tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić odlikovao ga je odličjem Reda Danice Hrvatske s likom Franje Bučara.

U 2010. godini dobio je Nagradu za životna djelo Grada Splita, a 2015. u izboru UEFA-e, proglašen je najpopularnijim hrvatskim vratarom u povijesti, stoji u biografiji Vladimira Beare autora Jurice Gizdića.

Jednom mu je slavni Ricardo Zamora, nekoć vratar reprezentacije Španjolske kojeg u sportskim krugovima smatraju jednim od najboljih vratara svijeta svih vremena rekao: "Vi ste, Beara, najbolji vratar na svijetu!"

Vladimir Beara preminuo je 11. kolovoza 2014., godine u Splitu i pokopan je na groblju Lovrinac.