Tog ljeta u Tampereu Jugoslavija protiv SSSR-a, Tito protiv Staljina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sve svoje neuspjehe što u kvalifikacijama što na završnim europskim i svjetskim smotrama, nogometna reprezentacija Jugoslavije godinama je kompenzirala osvojenim medaljama na Olimpijadama.

Činjenica da je samo Brazil bio uspješniji sa šest, ide u prilog tome. Jugoslavija je bila zlatna jednom, srebrna tri puta, te jednom brončana. Bilo je stvarno dobrih utakmica, generacija koje su nastupale, a reprezentaciji je dugo vremena išla na ruku činjenica da pravo nastupa na Olimpijadi nisu imali profesionalci.

Ipak, jedna, odnosno dvije utakmice odigrane u Tampereu lipnja 1952. godine su ostale izdvojene kao dvije najveće. Što zbog rezultata, što zbog imena protivnika, trenutka u kojem je susret odigran.

Titova odbijenica kao najava za utakmicu

Priča je počela van terena četiri godine ranije kada je Tito Sovjetima rekao famozno ne. Tu je bila i rezolucija Informbiroa. Moskvi se nije dopalo što je Jugoslavija željela da vodi samostalnu politiku, pa ju je zajedno sa satelitima iz takozvanog Istočnog bloka optužila za revizionizam.

Retorika u to vrijeme između Beograda i Moskve je bila jako žestoka. U pojedinim trenucima je izgledalo kako se ni vojni sukob neće izbjeći. U godini kada su došle igre u Finskoj, Jugoslavija se borila sa sušom, prijetila je glad, dok je u ostatku svijeta nekako osjetio miris baruta.

Rekli bismo slično kao u godinama nakon završetka rata na prostoru baš te Jugoslavije, ali u drugoj polovini devedesetih pa i kasnije. Kada je svaka utakmica klubova i reprezentacija s tog prostora značila napetost, ogroman interes javnosti uz sav popratni sadržaj.

Okršaj na terenu, politički van terena

Helsinki je odabran za organizatora drugih Olimpijskih igara nakon rata. Finski je grad trebao ugostiti Igre 1940. godine, ali su otkazane zbog rata. Ždrijeb je bio neumoljiv, nakon što je Jugoslavija deklasirala Indiju 10:1, a Sovjetski Savez tijesno Bugarsku 2:1. Utakmica svih utakmica je došla na red u osmini finala s obzirom da se igralo po nokaut sustavu.

I Tito i Staljin poslali su telegrame svojim momčadima, naglašavajući koliko je važno pobijediti suparnika. I utakmica se nije igrala u Helsinkiju već na Ratina Stadionu u Tampereu. S obzirom na naboj i težinu koju je sa sobom nosio ovaj susret, sa suca je određen Britanac Arthur Ellis.

Naravno u to vrijeme nije bilo moguće utakmicu gledati na malim ekranima, pa radio prijenos slušao onako baš kao u filmu "Otac na službenom putu".

Na zvučnicima postavljenim po gradovima širom Jugoslavije. Reporteri su bili Radivoje Marković i Hrvoje Macanović, a djeca su šutajući lopte po ulicama gradova učila postavu reprezentacije napamet. Jednu od najboljih ikada.

Beara - Stanković, Crnković – Čajkovski, Horvat, Boškov – Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec. Uz Aleksandra Tirnanića na klupi. Sovjetski Savez vodio je legendarni trener Boris Arkadjev.

''Taj naš tim nastao je spontano. Tirke je samo rasporedio igrače na odgovarajuća mjesta. Vukasa je prebacio na centarfora i u punoj mjeri ga igrački uzdigao, istovremeno pruživši šansu Zebecu da postane najbolje lijevo krilo na svijetu'', pisao je sportski novinar Vladeta Nedeljković.

''Nitko nije govorio o taktici i nogometu, samo o političkoj situaciji. Kao da je u pitanju razgovor pred nekakvu bitku, a ne pred jednu utakmicu.. Navijači na tribinama nisu navijali za nas, igrače. Čulo se samo "Tito, Tito" s jedne, ili "Staljin, Staljin" s druge strane'', napisao je u svojim memoarima Leonid Ivanov koji je tom susretu stajao na golu Sovjeta.

Veliki povratak Sovjeta

Prva tri gola reprezentacije Jugoslavije su stigla kao plod sjajnih i munjevitih akcija. Zabijali su Mitić, Ognjanov, pa Zebec. Između još jednog gola Zebeca i Bobeka, Sovjeti su uspjeli preko Bobrova na 5:1. Koliko je na semaforu stajalo do petnaest minuta prije kraja.

A onda nevjerojatan povratak Bobrova i društva. Krenulo je gola napadača moskovskog Dinama Vasilija Trofimova. Dvije minute kasnije, ponovno je strijelac bio Bobrov, ali to nije sve. Tri minute prije kraja Bobrov je i treći put strijelac, a onda u posljednjim trenucima  Aleksandar Petrov zabija za nevjerojatnih 5:5.

''Kod 5:1 mislim da je došlo do opuštanja, kako su Sovjeti smanjivali svoj zaostatak mi smo postajali sve nesigurniji i rezultat svega bilo je tih 5:5. Nikada mi nije bilo jasno kako smo sebi dozvolili nešto tako da se dogodi. Kada je sudac Ellis pozvao igrače da biraju strane, Bobrov je tražio pauzu od deset minuta. Bobek je rekao kako nema govora i zatražio je od suca da se poštuju pravila. Mi smo uspjeli sačuvati remi, ali smo nakon utakmice bilo potrošeni. Sjećam se kako je Čajkovski izgubio pet kila, ja sam tu bio blizu'', pričao je godina poslije Tihomir Bata Ognjanov.

Nakon takvog raspleta situacija u taboru reprezentacije Jugoslavije bila je sve samo ne dobra. Ivica Horvat je to jednom prilikom najbolje opisao.

''Beara i ja smo se dugo osjećali krivim. On mi još kaže: "Imam ruke i ništa im ne mogu". Ma nismo spavali. Nismo ni jeli ni pili iduća dva dana. Beara je kažu cijelu noć nakon utakmice hodao po ulicama Tamperea, bilo mu je jako teško.

''Ne znam... Ne znam jesmo li se opustili, prepali ili umorili. Valjda sve pomalo. Nismo više mogli. Možda bi bilo lakše da smo vodili s manjom razlikom. Siguran sam da 2:1 ili 3:1 ne bismo ispustili, ovako... Olovo u nogama. Kaj da ti velim'', govorio je legendarni Bobek.

Ipak ide dalje Jugoslavija

Za izbornika Tirnanića dva dana do sljedeće utakmice bila su najteža u životu. Točnije noć između prve i druge. Stizali su telegrami podrške, svi su očekivali da u drugoj utakmici pobijedimo priznao je kasnije Tirnanić.

Međutim, niti u taboru Sovjeta nije bilo ništa bolje. Naprotiv čak i gore, jer su mediji očekivali njihovu sigurnu pobjedu. Pojačali su trening pred utakmicu, iz zemlje su stizale prijetnje što bi im se moglo dogoditi ako izgube drugu utakmicu. 

I jesu Sovjeti prvi poveli u drugoj utakmici već nakon šest minuta. Međutim tada slijedi preokret. Prvo Mitić za 1:1 a onda i Bobek s bijele točke za 2:1. Priču je zaključio Čajkovski u 54. minuti.

''Molio sam Boga da na utakmici ne bude jedanaesterac, jer sam ja bio određen za izvođača. I baš to mi se dogodi. U glavi gomila kombinacija. Što ako promašim? Ništa, uzet ću pištolj i ubit ću se. Stojim pored lopte, gledam iza sebe, niti jedan naš igrač ne smije gledati. Još mi je teže. Ivanov me pročitao, ali gađao sam dosta jako, lopta ga je samo okrznula i završila u mreži. Najzad, 2:1 za nas. Nikada u životu nisam bio sretniji'', opisao je jedan od najvažnijih trenutaka na utakmici legendarni Štef.

Za nagradu nešto i dolara

Na ulicama Jugoslavije se slavilo, kažu da je i Tito koji put zapucao iz pištolja. Usput poslao je telegram igračima te je svakog igrača nagradio s 200 dolara!

Kasnije će njegova ponuda porasti jer je Jugoslavija nastavila pobjeđivati. Danska je pala u četvrtfinalu, Njemačka u polufinalu. Mađarska laka konjica jedna od najboljih selekcija ikada koju je upoznao svijet nogometa je bila prejaka u finalu. Ali nitko nije žalio. Igračima je nakon Olimpijade trebalo pripasti po 500 dolara bonusa.

''Nisu nam dali sve odjednom. Prvo smo dobili po 200, kad smo se vratili u Beograd još po 100, ali u dinarima i po nepovoljnom bankarskom kursu. Preostalih 200 dolara nikada nismo vidjeli. Rekoše, od tih para su nagradili veslače i vaterpoliste s po sto dolara. Nama, iz Partizana i Zvezde, dozvolili su da u povlaštenom diplomatskom magazinu uzmemo što nam se sviđa u vrijednosti od po 25.000 dinara. Uzimali smo prekrasne engleske štofove, radio aparate, kamere, posteljinu, ručne satove, kristal... Eto, to je bilo najviše što sam kao nogometaš dobio od Jugoslavije'', tvrdio je Bobek.

Staljin nije dočekao revanš

Zanimljivo, nikad više nakon Tamperea i Helsinkija reprezentacija Jugoslavije nije zaigrala u sastavu koji i danas mnogi znaju napamet. Šest godina je stvaran taj čuveni olimpijski tim, šest dana i šest noći je trajalo putovanje od Ljubljane do Helsinkija, gdje su ušli u povijest. Nakon Tamperea Jugoslavija više nikada nije pobijedila Sovjetski Savez.

''Svi smo bi bili kompletni nogometaši, neki su imali izražene individualne sposobnosti. To je bilo na terenu jedanaest velikih drugova, skromnih marljivih igrača, prekaljenih u žestokim bitkama'', znao je reći Ognjanov.

Sovjeti su "razoružali" svoju momčad, nije bilo Sibira ali je blizu. Staljin je umro ožujka 1953. Tjedan dana kasnije u njegovom stolu su pronašli pismo koje je poslao Tito:

''Druže Staljine molim vas da prestanete da šaljete teroriste da me ubiju. Već smo uhvatili sedmoricu. Ako to ne prestane, šaljem u Moskvu čovjeka, a drugog neće biti nužno slati....''