Odbacio medalju i spasio ljudski život

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Lawrence Lemieux nikada nije osvojio olimpijsku medalju. Većina nikada nije ni čula za ovog Kanađanina koji se bavio jedrenjem. Uostalom, tko gleda jedrenje na Olimpijskim igrama. Niti u onim pregledima. Dobro, malo smo pretjerali, jer u onim zemljama koji imaju svoju predstavnike u ovom sportu i klasama, naravno da se prati.

Bio je blizu medalje

U Seoulu je 1988. godine, upravo Kanađanin, hokejaškog prezimena bio ne samo heroj dana, već heroj igara. Sportaš koji je dobio Pierre de Coubertin medalju. Tek peti dobitnik ove medalje, a drugi koji ju je dobio tijekom Igara na kojima je bio takmičar, nakon Eugenija Montija.

Njegovo spašavanje jedriličara iz Singapura spada u jedan od onih nevjerojatnih događaja u svijetu sporta, Olimpijskih igara. Lawrence se izborio za svoje mjesto među najvećima u Seoulu, što nije bilo lako. Ali ono što je on napravio je bilo veće od bilo koje medalje, bilo kojeg rezultata.

Jedriličar koji je karijeru započeo deset godina prije Igara u Seoulu, izgledao je kao netko koje je spreman da svoj vrhunac dostigne u Južnoj Koreji. Četiri godine ranije je nastupio u klasi "Star", na kraju je paru s Witoldom Gesingom zauzeo tek 13. mjesto. U Seoulu je odlučio nastupati sam, u klasi Finn. Utrke su bile na rasporedu 24. rujna. Kako u njegovoj klasi, tako i u onoj drugoj "470". Klasi koja nije bile njegova ali je odredila njegovu sudbinu.

Vjetar je bio sve jači 

Nakon pet od osam utrka, Lemieux je stajao jako dobro. Bio je u igri za medalju. Onda su vremenski uvjeti promijenili. Vjetar je počeo da puše brzinom od 35 čvorova (65 kilometara na sat). To je izazvalo "strme valove" koje čak ni Lemieux koji je bio naviknut na plovidbu po teškim vremenskim prilikama ranije nije vidio

"Vjetar je bio vrlo jak. Išli smo do ovih velikih, narančastih markera na napuhavanje koji su visoki, ali talasi su bili toliko veliki da se s vremena na vrijeme ne vide oznake, ako su u koritu talasa. Talasi su bili strmi zbog struje koja je išla u suprotnom smjeru od vjetra, a to se ne dešava uvijek. Bilo je to kao gnječenje harmonike, definitivno jedinstveno, stvari su nekako počela izmicati kontroli", govorio je Lemieux.

Promijenio kurs i spasio život

Dok je prolazio kraj najjužnije "bove" da bi krenuo prema sjeveru prema drugoj dionici uz vjetar, Lemieux je ugledao nešto na susjednoj stazi. Jedan prevrnuti čamac.

"Pogledao sam i vidio kako je njihov čamac dobrim dijelom potonuo, kako se već krenuo na drugu stranu. Jednog tipa sam vidio. Drugog nisam. Obojica su imali zaštitne prsluke, ali tko će vidjeti jednu osobu u vodi pored tolikih valova. Bilo je toliko buke – jedra klapaju, vjetar je sve jači. Možda biste u nekim drugim uvjetima mogli plivat na nekoj kratkoj dionici, ali hvatati čamac kojeg nosi vjetar, je prosto nemoguće. Nije bilo izbora, napravio sam ono što bi napravili mnogi u tom trenutku. Skrenuo sam sa svog kursa i krenuo spašavati Siew Shaw Hera i Josepha Chana. Znao sam da njihov čamac neće potonuti ako nije šupalj, pa sam krenuo po Chana. Izvadio sam ga iz vode i onda vratio na njegov prevrnuti. Uskoro su došli ljudi iz obalne straže i sve je bilo gotovo".

Medalja nije sve u životu

Vratio se Lemieux na svoj kurs, ali već je bilo kasno. Na kraju je bo tek jedanaest. U svijetu u kojem su sportski uspjeh ili neuspjeh često pitanje života i smrti, Lemieux je pokazao da sport, na kraju krajeva, nije ništa više od igre i usprkos tome što izaziva toliko emocija širom svijeta, on nikada ne može biti najvažnija stvar u životu.

"Svojim sportskim duhom, samopožrtvovnošću i hrabrošću, utjelovljujete sve što je u redu s olimpijskim idealom", rekao je Juan Antonio Samaranch, koji je tada bio predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta.

"Provodite svoj život radeći zaista naporno na međunarodnom nivou i dobijete vrlo malo priznanja, vrlo malo pažnje. Ali nakon te trke, nisam mogao izdržati nalet novinara Uradio sam ono što bi bilo tko u tom trenutku. Ipak, ironično; 25 godina nakon ovog spašavanja, još uvijek razgovaramo o tome", rekao je kasnije u intervjuu Lemieux.

Nešto slično napravili Hrvati 

Nešto slično su 2008. godine napravili zadarski jedriličari Pavle Kostov, Petar Cupać i njihov trener Ivan Bulaja. Tada je vodećoj posadi iz Danske zbog puknuća jarbola bila je ugrožena, dotad gotovo sigurna zlatna medalja. Danci nisu imali drugog izbora nego potražiti brod neke druge posade koja ne nastupa u medal raceu, a slučajnim spletom okolnosti došli su upravo do broda zadarske posade. Danci su na start posljednjeg plova stigli doslovno nekoliko sekundi prije dozvoljenog vremena. Danci su na kraju bili zlatni.