Aleksandar Aljehin
Skinuo je s trona velikog Capablancu, ali je ostao prvak s velikom mrljom
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Jedan od najboljih šahista svih vremena, bivši svjetski prvak Aleksandar Aljehin rođen je u Moskvi na današnji dan prije 130 godina, 31. listopada 1892. kao sin ruskog plemićkog gardijskog časnika. Bio je četvrti po redu svjetski šahovski prvak.
Njegova je obitelj bila vrlo bogata i posjedovala je velika imanja u oblasti Voronježa. Aljehinova majka potjecala je iz obitelji Prohorov, poznate industrijske obitelji.
U mladosti je pohađao srednju školu u Moskvi. Rano je došao u doticaj sa šahom, prvo je igrao protiv oca i četiri godine starijeg brata Alekseja, koji će također postati dobar šahist. Aljehin je ubrzo počeo igrati dopisni šah i pridružio se najvažnijem moskovskom šahovskom krugu, Moskovskom šahovskom društvu.
Prvu turnirsku pobjedu ostvario je sa 16 godina na Jesenskom turniru šahovskog društva 1908. Očevo bogatstvo omogućilo mu je da se posveti isključivo šahu i da razvija svoj talent od malih nogu. S 15 godina (tada neobično mlada dob za šahovskog majstora) sudjelovao je 1908. na međunarodnom turniru u Düsseldorfu, gdje je završio četvrti i peti.
Nedugo nakon toga na istom je mjestu odigrao meč protiv njemačkog prvaka Curta von Bardelebena kojeg je razbio rezultatom 4,5:0,5. Meč protiv Hansa Fahrnija u Münchenu u rujnu te godine završio je remijem nakon tri partije. Tijekom tog vremena, Svjetsko prvenstvo u šahu 1908. održavalo se u Düsseldorfu i Münchenu.
Godine 1909. osvojio je titulu šahovskog majstora kada je osvojio Sverusko prvenstvo u Sankt Peterburgu. Naravno, u Rusiji je još bilo igrača od kojih je Aljehine mogao učiti: iste je godine izgubio 3-0 od šahovskog prvaka Nenarokova u Moskvi.
Godine 1912. Aljehin se nastanio u St. Petersburgu, gdje je studirao pravo do 1914. godine. Istodobno se intenzivno uključio u šahovski život glavnoga grada. Postao je član Petrogradskog šahovskog društva i sudjelovao je u gotovo svim šahovskim turnirima u ovom gradu.
Veliki proboj
Njegova pobjeda, koju je podijelio s Aronom Nimcovičem, na sveruskom Masters turniru na prijelazu iz 1913. u 1914. godinu dala mu je pravo sudjelovanja na najvažnijem Masters turniru održanom u Rusiji do danas.
Naime, na velikom turniru u St. Petersburgu 1914. sudjelovali su samo vrhunski šahovski prvaci, uz svjetskog prvaka Emanuela Laskera i budućeg svjetskog prvaka Joséa Raúla Capablancu. Aljehin je senzacionalno završio treći iza Laskera i Capablance.
U kolovozu 1914. izbijanje Prvog svjetskog rata zateglo ga je u vodstvu na turniru u Mannheimu. Aljehin je proglašen pobjednikom turnira, a svi sudionici iz neprijateljskih država Njemačke, uključujući sve ruske sudionike, bili su internirani.
U rujnu 1914. Aljehin je pušten i vratio se kući preko Švicarske, gdje je radio za Crveni križ. Oženio se ruskom umjetnicom Annom von Sewergin s kojom je imao kćer od 1913. godine. Njihova kći je živjela u Beču do svoje smrti sredinom 1980-ih.
Godine 1916. sudjelovao je u akcijama ruske vojske za što je odlikovan nekoliko puta, ali je i ranjen te je nekoliko mjeseci morao provesti u vojnoj bolnici u Tarnopolu.
Osuda na smrt i migracija
Tijekom građanskog rata Aljehin je 1919. uhićen u Odesi i osuđen na smrt pod sumnjom da je špijunirao za Bijelu gardu. Priča se da ga je Viktor Trocki posjetio u zatvoru i igrao s njim šah, nakon čega je pušten. Ono što je sigurno je da je bio priznat kao popularni šahovski majstor i ubrzo nakon toga pušten.
Aljehin, koji je uz materinji jezik tečno govorio njemački, francuski i engleski te imao pravno obrazovanje, vratio se u Moskvu i zaposlio se kao istražni sudac u stožeru milicije. Tu je radio od svibnja 1920. do emigracije u veljači 1921. godine.
U studenom 1920. Aljehine je počeo raditi kao prevoditelj za Kominternu. Tom je prilikom upoznao Annelise Rüegg, dužnosnicu Švicarske socijaldemokratske stranke, koja mu je postala druga supruga i s kojom je kasnije dobio sina: Alexandera Aljehina mlađeg (rođen 2. studenoga 1921. u Winterthuru u Švicarskoj).
Godine 1920. osvojio je prvo državno prvenstvo u Sovjetskoj Rusiji. Početkom 1920-ih šah nije imao status kakav je imao u SSSR-u iz 1930-ih. Za Aljehina, razvlaštenog aristokrata koji je sada bio prisiljen na nepoznat način života, točnije onaj pun materijalne neimaštine, u početku se nisu otvarale nikakve šahovske perspektive.
Slijedio je put mnogih drugih Rusa koji više nisu vidjeli budućnost za sebe u Sovjetskoj Rusiji: u proljeće 1921. emigrirao je na Zapad.
Cilj: Postati svjetski prvak
Nakon kraćeg boravka u Berlinu, Aljehin je otišao u Pariz. Nikad više nije posjetio svoju domovinu.
Aljehin je sebi postavio cilj postati svjetski prvak. Sljedećih šest godina radio je na svom šahovskom razvoju. Aljehin je na međunarodnim turnirima bio vrlo uspješan. Svoje je prihode nadopunjavao i nastupima u simultankama i igrom na slijepo.
Aljehin je kasnije tvrdio da je predao doktorsku tezu pod naslovom "Zatvorski sustav u Kini" na pravnom fakultetu Sveučilišta Sorbonne u Parizu 1925. godine. Bečke šahovske novine objavile su 1926. da je Aljehine "dobio svoj doktorski šešir".
Od 1926. Aljehin je davao svoj potpis s "Dr.". Intenzivni pokušaji šahovskih povjesničara da ovo djelo pronađu u sveučilišnom arhivu nisu uspjeli; inače nema naznaka da je Aljehinu dodijeljen doktorat.
Aljehinovi pregovori sa svjetskim prvakom Capablancom o borbi za svjetsko prvenstvo pokazali su se teškima. Ali 1927. u Buenos Airesu natjecanje se konačno održalo. Capablanca je bio očiti favorit.
Ali Aljehin je zaprepastio sve stručnjake i pokazao se znatno bolje pripremljenim, i teorijski i psihološki. Aljehin je u natjecanju predviđenom na 6 pobjeda pobijedio nakon 34 partije 6:3 uz 25 remija koji prema propozicijama nisu uračunati.
U intervjuu novinama La Prensa, novi svjetski šahovski prvak iznio je izglede za revanš pod jednakim uvjetima 1929. ako ga Capablanca službeno izazove. Međutim, do tog susreta nije došlo.
Branio i gubio naslov
Odnos između dvojice igrača toliko se pogoršao sljedećih godina da je Aljehin čak izbjegao igrati na istom turniru s Capablancom. Prvi put će se ponovo sresti za šahovskom pločom na turniru u Nottinghamu 1936.
Umjesto toga, Aljehin je branio naslov prvaka svijeta protiv navodno slabijih protivnika. Godine 1929. i 1934. igrao je za naslov s tadašnjim prvakom FIDE Efimom Bogoljubovim. Prepuštanje titule novoformiranoj FIDE za Aljehina nije dolazilo u obzir. Bogoljubov je igrao dva službena FIDE prvenstva protiv Maxa Euwea 1928. i 1929., a oba je osvojio.
Nakon što je Aljehin dva puta pobijedio Bogoljubova, 1929. (15,5:9,5) i 1934. (15,5:10,5), FIDE više nije pokušavala službeno dodijeliti naslove svjetskog prvaka. Tek kasnih 1940-ih, nakon Aljehinove smrti i međuvladavine koja je uslijedila, FIDE je uspjela prikupiti dovoljno legitimiteta da dodijeli službenu titulu.
Aljehin je svoju titulu izgubio 1935. od Nizozemca Maxa Euwea (14,5:15,5). Međutim, Euwe je odobrio uzvratnu borbu 1937. U njemu ga je Aljehin pobijedio 15,5:9,5. Ova, za mnoge neočekivana spremnost Maxa Euwesa da obrani naslov svjetskog prvaka protiv najjačeg protivnika, učvrstila je njegovu reputaciju besprijekornog sportaša.
U 1930-ima su se pojavili neki izvrsni mladi šahovski majstori koji su postali ozbiljni konkurenti za naslov svjetskog prvaka. Uz Saloa Flohra, Reubena Finea, Samuela Reševskog i Paula Keresa, to je prije svih bio Rus Mihail Botvinik.
Aljehina, koji je vrlo pomno pratio šahovski život u svojoj staroj domovini Rusiji, svakako je zanimao meč za svjetsko prvenstvo s ovim izvrsnim predstavnikom mlade sovjetske šahovske škole.
Neobičan stav prema nacistima
Napad Njemačke na Sovjetski Savez u lipnju 1941., međutim, pokvario je već poodmakle pripreme za natjecanje između njih dvojice.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata optuživan je za kolaboraciju s nacistima i antisemitizam.
Aljehin, koji je izgubio vjeru u nacističku pobjedu u Njemačkoj nakon napredovanja sovjetskih trupa, tražio je novo mjesto za život. Prag, grad u kojem je živio od 1942., za njega je postao preopasan zbog nadiruće Crvene armije, te je tražio kontakte s fašističkom Francovskom Španjolskom, koja ga je gostoljubivo dočekala.
Aljehin je kraj rata dočekao na krajnjem zapadu južne Europe. Nacistička Njemačka je poražena i Aljehin se suočio s napadima na njegovu ideološku podršku nacističkoj kampanji.
Aljehin je objasnio da je samo radio ono što su šahovski profesionalci uvijek radili u ratno vrijeme, naime bavio se svojom voljenom profesijom. Nakon protesta protiv poziva na turnire koji su mu upućeni, tvrdio je da on nije sam napisao ozbiljne antižidovske članke, već da je bio prisiljen dati svoje ime za njih.
Sve je ovo diskutabilno, smatraju analitičari, odnosno nije sasvim sigurno da je Aljehin napisao ove članke, ali je vrlo vjerojatno.
Alkoholizam i smrt pod čudnim okolnostima
Aljehina, koji je nakon završetka rata ponovno kontaktirao Sovjetski šahovski savez i planirao meč za svjetsko prvenstvo s Mihailom Botvinikom u Londonu, sve se više dovodilo u konstekst s alkoholom.
Ugušio se 24. ožujka 1946. u portugalskom Estorilu u jednom hotelu za večerom, navodno komadom mesa koji mu je zapušio gornje dišne putove.
Točne okolnosti smrti i danas su tema razgovora; Teorije o samoubojstvu ili čak ubojstvu od strane francuskog Pokreta otpora kruže uvijek iznova, ali ih do danas nije bilo moguće uvjerljivo dokazati.
Aljehin je konačno pokopan u Parizu na Cimetière du Montparnasse 1956. FIDE je postavila počasni nadgrobni spomenik.
Za Francusku je nastupao na četiri šahovske olimpijade i na svakoj je dobivao pojedinačna odličja.