Vrhunski mačevalac, zbog špijunaže završio u zatvoru, razmijenjen u Berlinu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bio je karizmatični major poljske vojske, odvjetnik. Volio je novac, volio je kocku, život na visokoj nozi. Još dok je studirao sredinom 60-ih, vozio se je isti Mercedes kao što je vozi premijer Poljske u to vrijeme. Živio je u centru Varšave u peterosobnom stanu punom antiknog namještaja, skupih knjiga i dobrih slika.

S lakoćom je govorio nekoliko jezika, a svojim nestašnim šarmom stekao je prijatelje širom svijeta. Živio je onako kako nije većina u to vrijeme. Odskakao je poprilično od onih koji su živjeli u idealima tog vremena. Neki će reći kasnije da ga je upravo količina rizika uz veliku glad za novce dovela u probleme. Velike probleme. Mogao je vrlo lako "platiti glavom".

Izabrao mačevanje

Jerzy Pawłowski se počeo baviti mačevanjem jako kasno. Ali ga je svijet upoznao vrlo brzo. Rođen je 1932. godine, nakon rata je počeo malo šutati loptu, malo je trenirao boks, malo atletiku, skok u dalj i skok s motkom. Sve se promijenilo kada je jednog dana otišao baciti neke otpatke od hrane. Mama je rekla da ih zakopa, on je usput iskopao zarđalu konjičku sablju. Tamo negdje 1952. godine, Jerzy će upoznati trenera, Janosa Keveya koji će vrlo brzo shvatiti kakav dijamant je došao u njegove ruke. Dijamant koji se mora i malo brusiti.

"Oduvijek sam želio da vidim ljepotu takmičenja u sportu. Usudio bih se da kažem da je mačevanje ispunilo moje tihe dječačke i adolescentske snove. U borbi na dasci bio sam heroj iz snova ili lik iz knjiga koje sam čitao", rekao je jednom prilikom Pawłowski.

Bio je jedan od najboljih 

Imao je sjajan rad nogu, treneri su znali reći kako ima osam različitih načina kretanja naprijed i kako je svaki planiran da izazove različitu reakciju. Vrlo brzo će postati svjetski prvak, osvojit će medalju na Olimpijskim igrama. Prve njegove su bile one u Helsinkiju. Nije se proslavio, malo se i bahato ponašao, sam sebi je platio put. Četiri godine kasnije je već dva puta na postolju. U ekipnoj konkurenciji, pojedinačno. Njegova disciplina je bila sablja. Valjda nije moglo drugačije.

U finalu pojedinačno, Jerzy gubi od svog idola Rudolfa Kárpátija, Mađara, starijeg 12 godina u tom trenutku. Nije uspio u Melbourneu, Rimu i Tokyu, ali je zato dominirao na svjetskim prvenstvima. Od Pariza 1957. godine, pa sve do Moskve, devet poslije, trajala je njegova nevjerojatna dominacija. Osvajao je pojedinačne, ali i ekipe naslove.

Neki ludi Mađar ga odlučio napasti

Usput, tamo negdje u Buenos Airesu je za dlaku izbjegao smrt. Jedan mađarski emigrant je na primaju u Poljskoj kući prvo vrijeđao Jerzyja, onda ga je pokušao napasti nožem.

"Htio sam da se okrenem, ali su me zadržali tako da nisam mogao da vidim što se to nešto događa iza mojih leđa. Nisam vidio da su luđaka savladali. Napao me nožem, uspio je da zabode oštricu u naslon stolice, ali je odmah bio savladan. Mediji nisu o tome pisali kako ne bi kvarili dobre odnose između dvije zemlje", objasnit će godinama poslije u svojoj knjizi Pawłowski.

Napokon zlato u Meksiku 1968.

Godine su prolazile, sve je imao osvojeno, nedostajalo je samo zlato s Olimpijskih igara. S 35 godina u Meksiku 1968. godine je imao posljednju priliku. Meksiko koji će doći kao konačna potvrda.

Njegova izvedba je bila zapanjujuća, završio je Igre 1968. s ukupnim pobjedom i porazom od 16-2 u pojedinačnoj muškoj sablji i pobijedio sovjetskog svjetskog prvaka Marka Rakitu u finalu. Ruse nikada nije volio. Kao u nekom idealnom scenariju. Proslava je bila očekivana. Alkohola nije nedostajalo.

Onda je samo nestao

U to vrijeme je bio jedan od najvećih sportaša Poljske. Pripadnik elite, koji ima čin majora, koji uživa živjeti na visokoj nozi. Gomila priznanja, odlikovanja, čega sve. Prije nego što je nestao. U pravom smislu riječi. U jednom trenutku se nije znalo, gdje je, što se događa s njim. Neki su pričali i pisali o tome kako je prilikom bijega iz Poljske ubijen!

I onda je došao 8. travnja 1976.. godine. Javnost je saznala da je Jerzy Pawłowski uhićen i da mu je suđeno u vezi sa špijunažom za CIA-u. I dobio je 25 godina zatvora. Sva imovina mu je oduzeta, izbrisan je iz svih statistika. Njegovi rezultati su poništeni, zabranjeno je bilo da se opće priča o njemu. Neki su išli toliko daleko da su tvrdili kako se prodao za par tisuća dolara. Pričalo se da je Pawlowski izbjegao smrt jer je bio dobar s Wojciechom Jaruzelskim, poljskim premijerom.

Špijunirao za jedni i za druge

Međutim, stvarnost je bila nešto drugačija. Pawłowski jeste bio špijun, ali je počeo prvi raditi "za svoje". Slomili su ga još pedesetih. Bio je "Papagaj", negdje su ga oslovljavali kao "Pošteni". Nije bio tako dobar agent koliko je bio dobar mačevalac. Informacije koje je dao nisu bile od velike važnosti, iako su mogle poslužiti za ucjenu.

"Na moju sreću, nikada nisam morao i nikada nisam pisao optužnicu ni protiv koga. Pričali su mi o mačevanju, djevojkama i nekim običnim stvarima", pojasnio je kasnije.

Jednostavno je bio zadužen da prati svoje kolege, sportaše, da "sluša" o ćemo oni to pričaju. Znate već kako to ide. Tko je protiv vlasti, sustava. Za Poljsku vojnu službu je radio poprilično dugo, do 1962. godine. Vrh je dobio informacije kako "Papagaj" postaje neozbiljan, kako puno priča gdje ne treba i još puno toga. Svi su sve znali, ali ono najvažnije nisu.

Već tada je njihov čovjek radio za Amerikance. "Sredili" su ga na nekom turniru, u Padovi. Bile su im važne informacije iz Poljske vojske, do kojih je sada "Paweł" mogao doći bez problema. Plesao je tako Pawłowski po žici jedno određeno vrijeme, ali je onda odlučio odustati. Špijun KGB-a unutar CIA-e je poljskoj kontraobavještajnoj službi dao informacije.

Nije izdržao

Na početku je služio u nekim od najgorih zatvora Poljske, ali je onda onim najgorim zatvorenicima nudio svoje odvjetničke usluge. Nakon deset provedenih godina iz rešetaka je razmijenjen za jednog obavještajnog agenta. Razmjena je bila filmska, na legendarnom Glienicke mostu između Berlina i Potsdama. Mogao je na Zapad, u Ameriku, odlučio je ostati u Poljskoj.

Pawłowski je tvrdio da nije otišao iz ljubavi prema svojoj zemlji i obitelji. Naveo je primjer drugog špijuna, Ryszarda Kuklińskog, koji je izgubio sinove u nejasnim okolnostima nakon putovanja preko Atlantika. Pokušao se nešto kasnije vratiti sportu, nije išlo. Pa se onda malo bavio slikanjem, bioenergijom. I taj talent je otkrio u zatvoru. Preminuo je 2005. godine, njegovi dosjei u CIA-i i KGB-u ostali su tajni do danas.