VIDEO I Što je Tito kazao u govoru sudentima 9. lipnja 1968. godine?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Godina 1968. postala je simbolom otpora i novih revolucionarnih pokreta u Europi, što je imalo svoju cijeni i svoje dalekosežne posljedice.

Studentski nemiri zabilježeni su u Francuskoj i Čehoslovačkoj (31. listopada 1967. i 10. ožujka 1968.), Poljskoj (30. siječnja 1968.). Svoj su odraz dobili i u republikama bivše SFRJ, svaki u drugom kontekstu.

Studentski su nemiri započeli u Srbiji na beogradskom sveučilištu 2. lipnja 1968. Potom su se proširili na druga sveučilišta: u Hrvatskoj (Zagreb, od 3. lipnja do 11. lipnja), na Kosovu (Priština), Sloveniji (Ljubljana) i BiH (Sarajevo). Studentski prosvjedi posebno su snažni bili u Beogradu i Sarajevu, bilježe kroničari.

Studentski je pokret svojim zahtjevima išao ispred svog vremena i iznenadio je tadašnju vlast. Savezni partijski vrh bio je zaprepašten.

Za razliku od zemalja kao Francuske ili Čehoslovačke, gdje su također bili studentski nemiri, studenti su ostali izolirani. Izostala je potporu građana i radnika kao što se dogodilo u navedenim zemljama. Jedinu nekakvu potporu dobili su od profesora, pri čemu zagrebački studenti nisu dobili toliku potporu koliku u Srbiji, odnosno u Beogradu. 

Pravi je uzrok prosvjeda bio rast društvene nejednakosti izazvane gospodarskom reformom u Jugoslaviji 1965. godine, jer je i samo djelomično djelovanje tržišnih mehanizama povećalo socijalne probleme i smanjilo mogućnost obrazovanja siromašnijim slojevima.

Zanimljivo, rukovodstvo Saveza studenata Sarajevskog univerziteta nije organiziralo ove prosvjede.

Samoinicijativno organizatori su bili Zdravko Grebo i Nevenko Misita s prava, Orhan Džipa, Stevan Tontić i Dinko Omeragić s filozofije, zapisao je Đuro Kozar u Oslobođenju, uz napomenu da su im se pridružili još neki čijih se imena ne sjeća.

"I pored zabrane okupljanja, oni su pozvali studente na miting pred Filozofskim fakultetom u Sarajevu na kojem su im se pridružili rektor dr. Fazlija Alikalfić i neki profesori. Tom skupu prisustvovalo je oko 2.000 studenata i stotinjak policajaca u uniformi i civilu", zapisao je.

Sjeća se da je više studenata uhićeno i ozlijeđeno, a Titova ulica u Sarajevu nakon demonstracija izgledala je kao poprište neke bitke. Bilo je puno raznih predmeta, stakla od razbijenih izloga, prevrnutih kontejnera...

No, vratimo li se studentskim nemirima u tadašnjoj Jugoslaviji u cijelosti, povijest bilježi kako je ključnu ulogu odigrao predsjednik države Josip Broz Tito, čiji je govor, održan na današnji dan 1968., naoko smirio studente i ugušio prosvjede.

Tito je to riješio na prilično elegantan način, tipičan za komunističke lidere. U obraćanju javnosti je rekao ono što su studenti željeli čuti. Bilo je to dovoljno da bunt prestane, ali poslije se gotovo ništa nije promijenilo. 

Titov govor uslijedio je nakon sastanka proširenog Biroa Predsjedništva CK SKJ koji je dan prije, 8. lipnja, održan u Užičkoj 15, u Titovoj beogradskoj rezidenciji.

Prema zapisniku, na sjednici su, uz Tita, bili Edvard Kardelj, Mijalko Todorović, Vladimir Bakarić, Petar Stambolić, Cvijetin Mijatović, Krste Crvenkovski, Albert Jakopič, Đoko Pajković i Vladimir Popović.

Tito je zapravo bio za najobičniji obračun sa studentima. Bio je ljutit i zato što su mnogi koji su bili uhićeni puštani bez ikakvog postupka, zbog intervencija partijskih "funkcionara". Prema ranijem pisanju Večernjeg lista o ovoj temi, Tito je dao do znanja da je sada "prelomna točka" te da u partijskom rukovodstvu više ne može biti različitih gledanja i koncepcija.

Za studente je kazao: "To je manguparija, ne preza ni od kakvih sredstava, dezinformacija, laži, kleveta itd."

Tito je otkrio da je dan prije, 7. lipnja, k sebi pozvao saveznog sekretara za unutrašnje poslove kako bi on znao da ima Titovu podršku. Drugim riječima, tražio je da milicija odradi svoj posao te je i tom prilikom dao do znanja da neće dopustiti nikakva popuštanja.

Tito je zatim drugove upoznao s namjerom da se pojavi na televiziji te otkrio što bi govorio: "Ja ne bih samo studente obuhvatio, već omladinu i radnike".

Nakon te sjednice, televizijski Dnevnik 9. lipnja 1968. godine za studente u Beogradu, ali i za sve ostale, nikada nije bio neizvesniji - pomno se pratilo obraćanje doživotnog jugoslavenskog lidera Josipa Broza Tita, bilježi BBC. 

"Veliki broj, 90 osto studenata, je poštena omladina o kojoj mi nismo vodili dovoljno računa, u koju smo mi gledali samo kao u učenike, đake u školama, a kojoj još nije vrijeme da se uključi u društveni život naše socijalističke zajednice. To je bilo pogrešno. Mi smo njih ostavili same", kazao je Tito tada.

Rečenicu koja mu se desetljećima pripisuje, da su "studenti u pravu", tada nije izrekao, ali se načelno suglasio s akademcima.

Studenti su, između ostalog, tražili demokratizaciju društva, ukidanje birokratskih privilegija i rješavanje ekonomskih pitanja, a prije svega nezaposlenosti.

Na postojeće zahtjeve su potom dodali još dva - da nitko ne odgovara za učešće u demonstracijama i da zbog prebijanja studenata budu smijenjeni gradski, savezni i republički policijski šefovi jer su "na mirne studente krenuli brutalnom silom".

Većina studenata je nakon Titova obraćanja bila zadovoljna, u centru Beograda igralo se kozaračko kolo, a bilo je i onih koji su smatrali da su nasamareni.

Naravno, uslijedila je osveta nad najviđenijim šezdesetosmašima: oduzimane su im putovnice, izbacivani su s fakulteta, neki su i uhićeni, a studentski zahtjevi zbog kojih je Beograd stao na tjedan dana, pali su u zaborav.