Alisa u zemlji Indeksa

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Raduje čovjeka kada vidi da se neke stvari nisu zaboravile. U zemlji u kojoj se tradicije, biografije i datumi brišu k'o mokrom krpom čim dođu neki novi naši, u zemlji u kojoj se sjećanje prekriva novim varijantama istog, opet iznova izvađenog, dotjeranog, ušminkanog, čak i bez straha od kritike posve izmaštanog, u zemlji koja lako zaboravlja, ali k'o fol zato dugo pamti, raduje čovjeka činjenica da postoje ljudi koji sa sjete obljetnice Indexa. A Indexima je punih šezdeset. To je za ove prostore puno, čak i previše, s obzirom koliko kratko gore fitilji.

Mostarski simfonijski orkestar, u sada već najboljoj tradiciji, obilježit će u ponedjeljak, dvadeset osmog ovog, okruglu obljetnicu jedne predivne sarajevske priče. Priče koja ima korijene u gradu i dolini u kojoj je nastala, ali grane i cvjetovi te priče, kao i njezini plodovi, mnogo su šira pojava. Od Zagreba do Beograda, od Splita do Mostara, da ne govorim sad onu pomalo zaboravljenu i u dobra doba išamaranu – od Triglava do Gevgelije.

I lijepo je to. Prilika je da se još jednom divimo opusu Indexa, pa možda i u nevjerici da se upitamo kako je moguće da je ovdje, na vazda kvrgavom i surom Balkanu, i to u njegovom srcu, nastala jedna takva priča.
Ja i Indexi znamo se odavno. Vjerojatno nije istina, ali smatram da sam ih prvi put čuo kroz prozor jednog od onih solitera u Omladinskoj, vraćajući se s utakmice, dok me je stric, s kojim sam inače kao klinac išao na stadion, držao za ruku. Znate onu scenu, vraćali ste se s Bijelog Brijega barem ponekad, kad se spuštaš u rijeci ljudi od stadiona, pa Radićevom, a u kasno popodne te zabljesnu fasade zgrada i nebodera. Slika napretka i optimizma, pogotovo ako je pobjeda bila u pitanju, taj gordi odsjaj urbanizma ranih osamdesetih, a odnekud kroz otvoren prozor leluja glas Davorina Popovića. Kažem, možda sam Indexe čuo i ranije, ali tada sam ih prvi put registrirao i stopio zvuk i sliku. Mirisalo je po dobrome. Mirisalo je kao da tu vrijedi biti. I ostati.

I uvijek kad mi dođe gusto, to je jedna od onih slika za koje vam psihijatri kažu da ih treba prizvati u slučaju paničnog napada, znate ono kad kažu – zamišljajte nešto lijepo, idite na neko sunčano i vedro mjesto gdje imate svoj mir. I to su mi Indexi postali vremenom, baš što je pokojni Vinko Coce pjevao – Uvik kad si tužan i nemaš kamo poći – ja pođem do njihove mjuze. I ne samo kad sam tužan, skoknem i kad hoću da me drži neki fin osjećaj, kad hoću oplemeniti dobar tjedan, kad hoću dati slavu življenju. Indexi su, ako mene pitate, neka zvučna slika jedne bolje zemlje nego što je ova. Oni su žig jedne zemlje koja možda nikada nije niti postojala, ali ju je se načas moglo uhvatiti za džemper, s vunom u šaci kao materijalnom dokazu da možda ipak tu ima nešto.

Indexi su bili najuspješniji rani jugoslavenski rock bend. Mnogi su počeli ranih šezdesetih, ali većina nije otišla dalje od imitacije stranih hitova skinutih slušanjem Radio Luksemburga. Dosta ih je zapelo na prepreci zvanoj autorska pjesma. Indexi su to, povijest kaže, zahvaljujući upornosti svojevrsnog mentora, Esada Arnautalića, starijeg Nuninog brata (A Nuno, pravim imenom Ismet, osnovao je bend), koji im je čak i zaprijetio da ako ne bude autorskog rada, nema ni puštanja na radiju! I tako ostaje činjenica da su, uz kratkotrajan bljesak Grupe 220 Drage Mlinarca, pogotovo na albumu Naši Dani i još pokoju iskru drugih prvoboraca, Indexi zapravo postali i najuspješniji i najdugovječniji bend prve faze ovdašnjeg rock and rolla. I to baš zato jer su se uspjeli prebaciti na autorstvo. Prvo svoje, a onda uz pomoć drugih autora, od Hrvoja Hegedušića do Maje Perfiljeve, od Keme Montena do Želimira Altarca Čička ili Enca Lesića i Gabora Lenđela. Da ne nabrajam taksativno biografiju, pjesme i suradnike, to imate na Wikipediji, nastavit ću o nezapisanom.

Ako bi me netko pitao kako ti zamišljaš idealnu Bosnu i Hercegovinu, ja bih mu bez imalo oklijevanja rekao – zamišljam je kao Indexe! Ne samo da su bili, što sam gore i napisao, zvučna slika jedne bolje zemlje, makar ona bila stotinu puta samo u teoriji, nego je ukupna njihova pojava bila Bosna i Hercegovina kakva je mogla i trebala biti. A je li to i postala, to je već druga priča, sami donesite zaključak. Reći će netko da se blamiram uspoređujući jednu pop rock grupu s ozbiljnim stvarima kakvo su narodi, društvo i država, ali ja ću ostati kod teze da su, ako muziku shvatimo kao fini vez, onda Indexi pleli mitski plašt pod kojim se moglo u dobrom pravcu upraviti ovo naše malo sirotinje.

Uredna i u smokingu, ozbiljna u nastupu, sa finom dozom patine i iskustva, a opet nekako razigrana i neuštogljena. Zemlje koja se u isto vrijeme odaje najdubljim osjećajima iz kojih ne izlazi životinjsko arlaukanje, nego najfinija lirika, zemlja gdje se ne pije k'o aždaja, samo da bi se poslije razvaljivalo, nego gdje se napije profinjeno do jaja, ali da bi se na odlasku u jutro tiho izgrlilo. Zemlje u kojoj se ne može kupiti, samo zaraditi. Zemlje u kojoj se ne nameće, nego zaslužuje prihvatiti. Zemlje u kojoj se ne omalovažava, nego proba razumjeti.

Indexi su samim svojim imenom pečat jedne zemlje u kojoj je biti student nešto statusno, nešto čemu se teži - i nešto normalno, nešto nezaobilazno na putu osobnog i općeg napretka. Kao što je normalno u zemlji Indexa da su fakulteti bastioni znanja, a ne rasprodaje diploma. Kao što je normalno u zemlji Indexa da se kvalitetu uvijek prepozna i da samo najbolji dobiju titulu Pjevač. U zemlji Indexa Bodo svira po notama, a ne ofrlje. Prvo zakon ispoštovati, pa ćemo kasnije malo i za dušu. U zemlji Indexa aranžmani su napravljeni da vas sve uvuku u sebe, a ne da puste samo probrane. Ali, jednako tako, ne može se unutra tek tako banuti i reći – Selam, posl'o me Asim! Ne, ne, u zemlji Indexa kvalifikacije idu drugačije. Ima za sve, ali ništa preko reda ili preko veze.

U zemlji Indexa rijeke nisu granice. U zemlji Indexa vazda valja nama preko rijeke. U zemlji Indexa poziv na kafu zvuči ljepše, a riječ netko stoji nedodirljivo kao dio naše baštine, sve dok je neki birokratski ćudoredni šupak, krišom, osamdeset i neke ne prekrsti na omotu u neko, i tom prazninom zauvijek bode oko promatrača. Šupaka je vazda bilo. Neobično puno šupci rađaju ovih zadnjih godina, ali sve dok ima onih koji pamte, slobodno se može sanjati. Ne nužno da se opet voliš u klasju, ali barem da se spuštaš niz Radićevu, a fasade se čisto bijele od popodnevnog mostarskog sunca, dok odnekud s prozora leluja – Krik iz druge sobe čujem, to mi netko kaže – nisi sam!

Raduje čovjeka kada vidi da se neke stvari nisu zaboravile. U zemlji u kojoj se tradicije, biografije i datumi brišu k'o mokrom krpom čim dođu neki novi naši, u zemlji u kojoj se sjećanje prekriva novim varijantama istog, opet iznova izvađenog, dotjeranog, ušminkanog, čak i bez straha od kritike posve izmaštanog, u zemlji koja lako zaboravlja, ali k'o fol zato dugo pamti, raduje čovjeka činjenica da postoje ljudi koji sa sjete obljetnice Indexa.

A mene osobno zbunjuje što sam, baksuz, tek u jesen svog odnosa s Indexima, pripremajući se za ovaj tekst, skužio kako su tri najisturenija člana grupe zapravo sarajevska varijanta onog famoznog mostarskog BMV-a. Ne zbog znanja u tjeranju lopte, dakako, nego zbog onog drugog, u ovoj zemlji toliko bitnog. Ali, evo, tek sada sam to skužio, i, iskreno, ne znam što bih s tim. Ne znam zašto sam vam to i spomenuo.

Možda kao jadikovku da sam ipak nakon toliko vremena i sam na lešo skuhan. Ili da vidite da čitavo vrijeme nije niti bilo bitno u zemlji Indexa. Ili da onaj kojem je bitno, barem još jednom razmisli. Čemu to? Noć je ušla u nas, i naša srca su prazna. Ali ne, sve je to ružan san, jutro će promijeniti sve.
Valjda. Dok ima pamćenja ima i nade.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.