Biti građanin Bosne i Hercegovine

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedna od mojih skrivenih supermoći bila je sposobnost da predvidim kada je najbolje ići na Doljane, pa sam godinama prelazio preko tog graničnog prijelaza bez čekanja i gužve. Kao neki fetiš, namjerno sam išao na Doljane, na čuđenje mojih frendova koji znaju alternativne prijelaze gdje se baš i ne čeka puno. Doljani barem jednom tokom ljeta, moj su stalni cilj.

Znao sam otprilike kad treba poći iz Mostara, pa točno proći preko Doljana kao kroz puter, da bih onda nastavio autom okolo preko Stona do Orebića, ne razmišljajući uopće ni o trajektu koji iz Ploča vozi za Trpanj, ni o eventualnoj gužvi kroz Neum.

No, ovaj put ni rujan mjesec, ni moje supermoći nisu pomogle. Ili su moje moći poput kakve nuspojave nestale, ili su svi drugi odlučili baš taj dan u baš taj sat jurnuti na Doljane, ne znam. Ono što znam je da sam zapeo u dvosatnoj koloni, dovoljno dugoj da u glavi ispišem kolumnu, gledajući ljude, brojeći travke i cigle na kućama.

Doljani su kao iz biografije hadezeovaca. Nitko ne zna što je s njima bilo prije devedesetprve.  Izbrisano je sjećanje, pa je tako i kod većine nas, nepostojeće sjećanje na tih nekoliko kuća koje si vidio uz cestu, jer bi samo jurnuli tuda s mislima već u Metkoviću ili još dalje u Opuzenu, Pločama... Ni oni s najboljim pamćenjem vjerojatno se uopće ne sjećaju da je bila ikakva tabla Doljani. Čak i ako je bila nije im ništa značila, pa se nije zadržala u memoriji.

No, ti južni Doljani su danas mjesto s posebnim značenjem. Mjesto granice, mjesto ulaska iz ovog našeg cirkusa u EU. Sjedeći zamišljen u koloni i paleći automobil svakih pet minuta brojao sam svaki kamen na kućama i razmišljao o ljudima koji godinama žive uz cestu.

Sviđaju li se njima oni stari nevidljivi Doljani, kroz koje bi automobili samo proletjeli – ili obožavaju u današnjim Doljanima gledati gužve svakog ljeta, patnju nekog ne baš tako dalekog svijeta u kiptećim automobilima, kako čekaju na svojih par minuta milosti, poput izbjeglica u kakvom zbjegu? Skužio sam jedan par na balkonu – terasi, kako mirno pije kavicu gledajući rijeku stajaćicu pod nogama. Pitao sam se je li i njima ovo prešlo u fetiš?

Doista me je ta kolona podsjetila na izbjegličku. Pođeš na odmor, izboriš se za par tjedana mira, a dočeka te kolona. Ljudi nervozni, izlaze iz automobila, puše kraj ceste, žene rukama preklinju prema nebesima, djeca k'o djeca, daj im vode, soka, grickalica, ali i njima dodije, pa kenjkaju, plaču. Jebe se nekoga imaš li klimu, mogu li djeca izdržati, jesu li se, da 'prostite ukenjali?  Netko pita je li bolje na Gabeli? Dobit će odgovor da je isto sranje. Ima li još kakav prijelaz? Ima tamo na Bijači, ali moraš okolo, ne isplati ti se sad...

Eto, baš kao u ratu, kad si tražio slamku spasa, vukao za rukav, a onda ti ovaj što je trebao biti veza kaže – Vidio sam ti ono, ne može! Ostani tu. Štaš...

Carinici rade svoj posao. Iz kontejnera pod zastavom Bosne i Hercegovine ti samo mahnu, kao da su se pomirili da ti, eto, ode i da se nećeš više vratiti. Kažu sretno, jer znaju da tek slijedi kalvarija. Ista ta ekipa nikoga ne pegla previše kad se ulazi u Bosnu i Hercegovinu, kao da se i sami raduju što se netko vratio. Na hrvatskoj strani granice, kad preživiš višesatnu kolonu, vidiš carinike kako se bore s dokazima o cjepljenju, testiranju, što li im već tko donosi. Pravila su pravila, ipak se tu ulazi ne u Metković, nego i u EU. Tu se brani Beč. Tu se brani Pariz. Jesu li Doljani svjesni da su oni nekoć nevidljivi danas predgrađe Beča, Berlina, Pariza?

Ne treba ti ništa više znati o Bosni i Hercegovini nego to što vidiš tu na granici. Jedni došli s hrvatskom propusnicom na mobilnom aparatu koju su izbili cjepeći se tuda okolo, po pograničnim mjestima. Drugi daju papire formata A4, s dokazom da su negativni, izvađenima po raznim privatnim klinikama. Treći daju papire iz Doma zdravlja. Četvrti nose onu knjižičicu da ih je cjepilo. Jedan pita je li vrijedi ako te je bocnulo samo prvom, te mogu li i on i žena na jednu potvrdu, nisu se viđali ni s kim već petnaest dana?

Tamo izveli neke rukometaše, ima cjepljenih, ima necjepljenih, svaki s drugačijom potvrdom. Bit će da ima i ćirilice i latinice i engleskog i njemačkog i raznih formata, boja i oblika. Svega ima, samo nema jedinstvene države i pripadajućeg jedinstvenog dokaza. I onda ti još padne na pamet kako će uskoro tu biti i šengenska granica. Neš ga majci za pet sati proći. Ni tu, ni bilo gdje drugo. Nagledat će se Doljani još tuđe patnje.

Dotle, tamo dublje u zemlji Bosni, a bome i Hercegovini, zaboli nekoga neka stvar što se šarenimo na granicama i što čekamo u kolonama. Baš kao što nikome od obraza nije otpalo što se raja cijepi po Beogradu, što se forsiraju Vrgorac ili Makarska, baš kao što za svaki loš potez postoji dobar izgovor, pa sad narod kriv što ne trči na, u dobra doba zakašnjelo cijepljenje, nakon što su mu ubili svaku vjeru da im ta ista vlast išta dobro misli. I pustili propuhe svakog mogućeg teoretičara zavjere dok su ljudi čekali da ih se politika sjeti.

Ljudi koji predstavljaju i položajem i plaćom onu zastavu koja se vijori nad bijelim kontejnerom u Doljanima, usprkos svakom zdravom razumu, čine sve da bi nam prelazak granice u budućnosti bio još teži. Jebe se njih i za šengenski režim i za vašu patnju, jedni bi sutra potpuno zategli odnose sa svim susjedima, oni bi docirali i Europskoj uniji, samo da vam se opet nametnu kao spasitelji.

Drugi spasitelji im, majke mi moje, namjerno proturječe ne bi li ih još više naložili da bacaju vodu na njihov mlin, treći spasitelji blokiraju što god mogu ne bi li prvim spasiteljima dokazali da ne mogu što misle da mogu. I tako godinama i tako ukrug, političari su problem, ne rješenje. A plaća ide, njihove rotacije voze pored svake kolone.

Sjetite ih se dok čekate dva sata na ćelopeku. Gdje su tada spasitelji i oni što su zabrinuti za sve građane, a koji jednom izjavom svaku kolonu produže za pola sata?

Dođe ti da se požališ onom cariniku, ma, da se ne lažemo, dođe ti da mu opsuješ, da mu se izdereš u facu i kažeš kakav je ovo način, jebem li ga, čekaš satima na granici kao da ulaziš u kakav Eldorado, kao da te tamo preko čeka lova koju samo treba pokupiti s poda, a ne običan odmor skupo plaćen dvanaestomjesečnim radom!?

Ali, ne, ništa mu ne kažeš osim hvala lijepo i doviđenja. Jer znaš da nemaš nikakvog razloga, niti bilo kakvog prava, a pogotovo moralnog da tu dociraš. Ti si pravi razlog za bilo kakvo pravo ostavio duboko u svojoj zemlji. I dio si problema. Koji jasno vidiš tek kad se spustiš na najniže, kad si nitko i ništa u koloni zaglavljenoj između nečega i ničega.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.