Kako je stao rat u mom sokaku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kaki. Jednostavno nikad nisam razumio opsjednutost Hercegovaca kakijem. Praktično u svakoj avliji ili neograđenom dvorištu raste barem jedan kaki, nerijetko njih više jer barem jedan kaki mora biti muški, ili ono, grana barem. U jesen je prelijep njegov izgled, jedri i čvrsti zeleni listovi promijene boju u smeđe-crvenu i jako dugo ostaju na granama, a u naseljima na većoj nadmorskoj visini, plodovi kakija su pod prvim zimskim snijegom, kada ih je idealno i brati, buduće da se riješe oporog tanina, čarobno su božićno crveni i jedri, sjajne kožice i neopisivo sočni i ukusni.

Isti ti ljudi koji su uzgajali kaki uvijek su mi napominjali kako ne valja jesti kaki nezreo, jer navodno skuplja usta. Mojoj mami, primjerice, kaki ili kako je u nas poznatiji, japanska jabuka, nikad nije smetao ni napola zreo, ona je jednostavno oduvijek imala sklonost prema gorčim okusima.

I dakle, što mi tu nije jasno?! Kaki je voće s Dalekog Istoka koje je još u vrijeme Marca Pola doneseno u Europu, potom odneseno u obje Amerike, jel... prilično je otporno i prokleto sam se milijun puta poskliznuo na truli kaki na ulici jer to voće, kao ni smokve, u Hercegovini gotovo nitko ne konzumira. A svaka kuća, pogotovo u predgrađu, ima kaki radi ukrasa.

Kaki možda ponajbolje opisuje ljude u Bosni i Hercegovini. Svaki ga vrt ima, ali ga nitko ne želi jesti. Kako bolje opisati da su svakome u Bosni i Hercegovini usta puna Daytona, a nitko ga ne želi jer jednostavno, budimo krajnje iskreni, to je najmanje funkcionalni model ustava u poznatom Svemiru.

'Ko voli radit, o glavi mu radilo

Upravo na tom fonu neshvatljivih domaćih poteza, priča mi prijateljica iz Srbije da otkako je u njih prvi put svratio brat Palmer, nije ti se maknuo s mjesta dogovor o Kosovu (i Metohiji). Priča mi to jer je zanima šta li se kod nas pomaknulo otkako je Palmer stigao. Ja onako, ne znam što bih joj rekao, i ja sam čuo da gdje je Palmer stigao, tu više ni ROSU ne pada na travu, a kamoli da trava raste... Ali mislim se, imamo mi Palmere i prije Palmera, u nas je sve stalo otkako je onaj svirač Inzko otišao. A tek otkako je Herr Schmidt došao, u nas ni treći predstavnik Bošnjaka ne može do kraja intervjua izdržati, a o prvom Srbinu da nešto kažem, uzalud bi ginuli svi pripadnici VRS-a da on nije na vlasti.

Sve je posljednjih mjeseci naprosto stalo. Prvo su ono bili stali gradski izbori u Mostaru, onda su to kofol otkočili, nikom nije jasno gdje su to izmijenjena pravila, jer ako detaljno pogledaš, nije govno nego se posr'o kučak i nekakvi su kao pomaci u Gradu, ali ja samo vidim mećanje pa skidanje svjetala s antifašističkih obilježja, mnogo više rupa po gradu i imamo onu jednu dvostranu utičnicu za auta. Imam i ja par šuko lopova kući pa se ne hvalim. Jer suživot a ni ekologija nije jedna utičnica za električne aute, nego kružna autobusna linija kroz Mostar, Titovom, Avenijom, Bulevarom i sve tako svakih pola sata, da ljudi mogu ovjeriti papire, otići doktoru, školovati na sveučilištu kojem žele, otići na predstavu u pozorište ili kazalište, gdje kad bolje šta igra.

Je li, nakon što u kao otkočili lokalnu vlast u Mostaru, zakočili su ove ostale. Prvo je Vlada Hercegovačko-neretvanske županije u tehničkom mandatu, sad komotno može pljuvati po njima kako tko želi (što je Lovac već napravio) jer nisi ti napao vlast nego tehnički vlast, a ako je vlast tehnička onda si je tehnički i napao i to je to ujeo vuk kenjca.

Ugledavši se na njih u HNŽ-u kako mogu, tako je i Fadil tehnički već tri godine, tehnički on lupa gluposti, kopča se kako stigne, gubi se po parkiralištima raznih federalnih Zavoda, uskrsne u Konjicu pritom zaobilazeći kaursko Sarajevo pod Miljackom i Željeznicom... Uglavnom, ne lupa on tehnički ništa jer on tehnički nije ni Vlada, njemu je mandat tehnički istekao kad i rok za tunel Hranjen, a možda i prije.

Kada su to vidjeli u Republici Srpskoj, manjem, ali definitivno ne i najmanjem entitetu, naljuti se Dodik kako oni svi nemaju tehnički nikakve odgovornosti pa hoće i on da tehnički ne radi, i onda on odluči evo već tri mjeseca (ne)rad u državnim institucijama zamijeniti tehničkim (ne)radom u institucijama. A opet kad vidi oporba njega kako on tehnički ne radi, a prima plaću, odluče i oni njemu otkazati poslušnost u Narodnoj Skupštini i evo dolazimo do trenutka kada su u Bosni i Hercegovini evo već sazreli i kakiji, ali svi samo govna jedu.

A.D. MCDLXIII, circa ueris

U prošli četvrtak spremala se tako ofanziva i defanziva, svi naoružani do zuba bili, žena i ja kontali kupovati neku kutnu garnituru aka. ugao za dnevni boravak, kad smo pogledali Dnevnik u četvrtak, prebrojali pare i skontali da nam je najpametnije kupit protuprovalna vrata i počet se tiho raspitivat za kakvu pucaljku na sivom tržištu. Jel, za nedaj Bože opet kao kad smo klinci bili iz kofol mješovitih brakova.

U petak ona kiša. Ona prokleta kiša u količinama kakve samo Nedim Sladić može zamisliti. Padalo u Mostaru, ispadala se dabogda, uhvatila me križa boljeti, čitav vikend sam se drogirao Brufenom. Padalo u Jablanici, riješilo ih ekološke devastacije zvane difuzne hidroelektrane Bog ih sve zgromio dabogda. Padalo u Konjicu toliko da je umalo Orašje sišlo na Novi Most, a na Pijaci kažu da su trgovci govorili: evo povrće friško iz zemlje izvađeno. Nisu ništa ni slagali jer do gležnjeva bila zemlja na gradskoj tržnici.

I isto tako u petak potopilo Sarajevo. Kažu da je tako duboko blato bilo da su oni iz Naroda i pravde izišli iz tramvaja i nastavili vozariti prvim traktorom na kojeg su naišli. I kako potopi Hercegovinu, kako potopi Bosnu, kako potopi Saray Vrhbosnu... stade rat.

Šaptom. K'o 1463. godine. Ništa. Ni mukajet. Niti Bake niti Dodo viču. Osta Komšo bez teksta u po intervjua. Turi Mile ruku na srce kad ugleda sliku Murata Osvajača i Mustafe Kemala, presta se o'cjepljivat, poče se ispričavat...

Isto tako Schmidt kao u zemlju ili blato da je propao, kao da mu se pokvasilo kablo od Interneta, nesta čovjeka, ne čujemo ni Bakira Vojskovođu. Ništa. Ni rata ni secesije.

I tako nešto mi pade na um... pa jašta, davno Berislav Jurič zaključi da samo naspavani psi laju. Zabaviš ljude, bilo čime, recimo evo poplavama, i oni automatski prestanu lajati ratne pokliče. Znači s njima samo treba jednostavno, sva predizborna džukelad koja bude lajala idućih godinu dana, fino ih poslat na škopljenje pa materešini nek laju.

Da išta rade, ne bi imali kada lajati. Evo primjerice, da završe priču oko rudara i bloka 7. Evo recimo da okončaju te tunele silne, tipa Hranjen ili Crnaja. Evo da nam riješe pitanje COVID potvrda na državnoj razini umjesto da cijepaju Agenciju za lijekove. Evo da nam vrate Aluminij. Ili eto bar da uspostave državne rezerve. Ono da rade za šta ih plaćamo, ne bi imali kad lajati ratne vapaje.

Džukelad naspavana, da kao mi rade od jutra do sutra za crkavicu, ne bi lajali na mjesec. Ne bi trunuli dejtoni dva i tri kao kaki po avlijama, me(h)ki k'o duša i slatki kao mir u Bosni. I Hercegovini, normalno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.