Koliko para, toliko muzike

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vjerujem da su vama dosadile dnevnopolitičke teme.

Svaki dan novi non paper. Naši su političari dva i pol desetljeća nakon Daytona čuli da se nešto može poslati diplomaciji u vidu 'razmišljanja' i da nitko ne bude kriv, ma kako nastrana ta 'razmišljanja' bila. I sad nas siluju istim. Bravo, samo dva i pol desetljeća im trebalo da osnove s diplomatskih fakulteta nauče. To su ovi fakulteti što su ih kofol magistrirali i doktorirali.

Pogledaš vanjsku politiku, izbjeglička kriza Etiopljana u Sudanu, ratuju Rusi s Ukrajincima, ratuju Izraelci s Palestincima. Tužno, odmah se sjetiš naših raketiranja i uzbuna i svega. Pitaš se kako itko normalan želi ratovati. Onda pogledaš komu godi rat – pa oni se svi javljaju Skypeom i Zoomom iz udobnih vila, iz fotelja, dok tuđa djeca ginu i plaču gladna.

I opet se vratiš na ove naše huškače rata. Nije ni čudo da se nižu non paperi svaki dan, da se podgrijava atmosfera. Dok se Fadilu sudi za respiratore, a svi dokazi dosad izneseni dokazi na sudu upućuju da je vrlo dobro znao što čini, on uredno prima plaću iz tvojih i mojih polusirotinjskih doprinosa skupljenu. A njihovi kolege i koalicijski prijatelji na svim frontovima isto čine.

I dalje proračunski korisnici u Hercegovačko-neretvanskoj županiji primaju plaću za veljaču pod izgovorom da su izgubili podatke u 21. stoljeću. A kako je dobro pao sustav u ožujku. Pa korisnici proračuna primaju plaću za veljaču, kojih stotinjak maraka manju za dnevnice i prijevoze. A ni doprinose ne uplaćuju, idući mjesec ni doktoru neće moći. U korona pandemiji. Jer koga briga za narod. SDA i njezine koalicijske partnere sigurno nije. Pokazali su to na primjeru anesteziologa, isto u pandemiji respiratorne bolesti.

Doista, meni se smuči od Dnevnika praktično svaki dan, i imam želučane tegobe, i nažderem se slatkiša u nervozi, onda se nažderem grickalica da ubiju kiselinu od šećera. Sutra će reći, debel je, ima on od čega. Od veljačke plaće se ne deblja, gospodo!

Ali baš ovo mi daje za pravo da povedem javni diskurs o ključnom zaokretu u domaćoj socijalno-radno-mirovinskoj politici.

Oklen više za poreza?!

Njemačka je posljednjih dana najavila kako razmišlja o umirovljenju u 69. godini. Inače, njihove statistike pokazuju da na taj način veći dio Nijemaca neće ni doživjeti mirovinu. Činjenica je kako je u svijetu sve veći potrošač država, kako sam sustav prikupljanja sredstava u mirovinske fondove gubi smisao jer stalno treba novih sredstava. A nova sredstva se doista ne mogu skupljati na način da se povećaju porezi. Pa onda produži kao radni vijek. Ne može ni to. Moje kolege starije od 50 su, uz najbolju volju da ih ne povrijedim, nedjelotvorni. Zauzimaju resurse nepotrebno, spori su, nervozni, često su na bolovanju... I ovo ništa ne govorim iz ageisma ili bilo kakve mržnje.

Imaju puno pravo da se s godinama preusmjeravaju na poslove za koje nije potrebna fizička spremnost, već iskustvo, analitičke funkcije i slično. Bitno je također da rade kraće i tako imaju više vremena za kretanje u prirodi, na čistom zraku, kako bi njihovo zdravlje bilo bolje i kako bi zadržali tjelesnu vitalnost. Kako bi češće osjetili dozu hormona sreće u odmoru i zadovoljstvu, na taj način možda na poslu i doživjeli onih 69 godina koliko Njemačka predlaže.

Ali korona pandemija nas je naučila jednu sasvim drugu stvar – da se raditi može od kuće, da se raditi može i samo četiri dana u tjednu.

I to bi bio moj prijedlog svim organizacijama koje se bore za kvalitetu življenja, rada, obrazovanja, socijalnog reda, međusobnog boljitka i očuvanja mentalnog zdravlja. Radni tjedan bi komotno mogao biti samo četiri dana.

Ponovit ću i objasniti. Već veliki broj institucija i poduzeća radi u nekom kriznom režimu, dan manje ili slično. Tako nije samo u Bosni i Hercegovini, tako je u čitavom svijetu. To je poslodavcima bio osnovni razlog da umanje mjesečna primanja, evo i to smo uspjeli preživjeti već godinu dana. Kao manje radimo, što će nas plaćati bez veze. Ako je moglo godinu dana, može zauvijek.

Duga dana u zla gospodara

Ova ideja nije nova. Nordijci su istraživali radne navike i lako je uočiti da je produktivnost veća u poduzećima koja imaju 32-satni tjedan, nego u poduzećima koja imaju 40-satni. Nadalje, čak i onim koja su zadržala 40 sati kroz 4x10 model, produktivnost je nešto veća nego kod onim 5x8.

Što je tu na stvari?! Obitelj je važan faktor u mentalnom zdravlju. Slobodno vrijeme provedeno s obitelji, s psima, mačkama... sve to utječe da se na posao u ponedjeljak vratimo opušteniji, uz manju mogućnost pucanja po šavu kad ponedjeljak udari.

Što bi država imala od toga? Dramatično povećanje broja zaposlenih, do mjere da bi bilo realno rasteretiti poslodavce od dijela doprinosa. Ne znam jeste li ikada obratili pozornost: u srednjem vijeku bilo je nepisano pravilo da desetina prihoda ide crkvi, a devetina vladaru. Uz minimalnu dozu matematike, ovo je nešto što bi i srbijanska državna skupština mogla izračunati, taj porez je iznosio oko 21 posto. Sasvim solidno, pristojno, ne nepremostivo, računajući da je crkva tada bila osnovni stup obrazovanja i zdravstva, dok se vladar brinuo isključivo za sigurnost i eventualno kapitalne projekte, kojih nije bilo.

Sjećam se kako me je jednom Jelka Miličević ispravila kada sam naglasio kako su porezi u Bosni i Hercegovini 42 posto, dakle duplo veći od srednjovjekovnih. Ona me ispravila, dobro se sjećam, da nisu 42 posto, nego 41.6. Plaho različito. Dakle, ne znam jeste li pratili sve stavke u vašoj platnoj listi, ali sve to iziđe 41.6 posto od zarađenog. I od toga se ne uspiju izdvojiti novci za mirovine. Ili cjepiva. Ili ceste. Zanimljivo. Dakle, čak i na prvi pogled tu nešto ne štima.

Što ne štima?! Bosna i Hercegovina ima strašan birokratski aparat, ravan jednoj supersnažnoj Njemačkoj. Treba to isfinancirati. Ali ako bi se radilo samo četiri dana u tjednu, pa neće trgovine biti zatvorene ona tri dana. Neće poduzeća stati tri dana. Naravno, zaposliti značajan broj ljudi, skoro dvostruko zaposlenih bi bilo, a čak bez potrebe za dodatnim mjesečnim izdvajanjima poslodavaca. Kako?

Pa više ljudi zaposlenih u realnom sektoru smanjilo bi broj rodbine i prijatelja u državnim institucijama, pa oni i jesu izmišljena zanimanja, ali su i zanimanja koja samo vrte novac u prazno, jer sami sebi izdvajaju doprinose za plaće. Odnosno, sami sebi daju plaće. Naravno da je glupo i vodi ka zaduženjima.

Značajan broj zapošljavanja u realnom sektoru umanjio bi potrebe državnog aparata, a samim time smanjio potrebu za porezima. Na dva radnika koji rade sedam dana u tjednu ionako je porez isti, ali su oni odmorniji i raspoloženiji i nema teta u supermarketima koje ti nadrkano bacaju smrznuto povrće i slično. A država uspješnije puni kasu. A manje je potrebe za rodbinom u javnim institucijama jer imaju gdje drugo raditi, i biti zadovoljni i sretni.

Mirovinski sustav možda i tada bude u brigama, ali značajno manjim nego sada. Ako ništa, zadovoljniji ljudi su zdraviji, manje bi bilo potrebe za injekcijama u medicinsku struku. Ostalo bi više mirovinskom sektoru.

Bilo kako bilo, želio bih da razmišljate i sve češće naglašavate potrebu da se radni tjedan skrati na četiri dana. Pa čak manje bitno je li to 4x10 ili 4x8, bitno je da bismo tri dana svi bili slobodni da ližemo gelendere, ako nas to već usrećuje. Ako ne sada u vremenima globalne pandemije, u vremenu tihog smaka svijeta, onda kada?!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.