Neka se rijeka zove Samovolja!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mostar i Neretva nerazdvojan su pojam. Kad kažeš jedno, teško da nećeš pomisliti i na drugo, ali ima jedna istina, koja možda nije baš draga Mostarcima, ali je istina. Neretva nije samo mostarska rijeka. Nju dijelimo i s Konjicom, i s Jablanicom, da ne spominjem Čapljinu, pa i Metković i Opuzen, gdje je već bitno drukčija, ni traga onoj smaragdnoj divljakuši.

Da nije mostarskih mostova, pogotovo Starog, i skokova u hladnu Neretvu, teško da bi ta rijeka bila na prvu loptu takav mostarski eksluzivitet. Uostalom, Konjičani imaju rafting na Neretvi, Jablaničani Hidroelektrane na Neretvi, a imaju bome i onaj most kojeg je onomad Yul Brynner srušio po naredbi Richarda Burtona. Dolje južno, imaju maraton lađa na njoj, svašta se nešto na Neretvi događa, pitaj svakog iole redovnijeg ribara, ali eto, Mostar, valjda kao najveći grad na zelenoj rijeci, ima pravo prvenstva.

I kad nešto s nekim dijeliš, onda se možeš i izvući, da nije sve do tebe. To što grad zapravo bježi od svoje rijeke, što je nije svjestan, osim onih koji su silom prilika i stanovanjem u njezinoj blizini jednostavno upućeni na nju, to je jedan od teških mostarskih zločina. Neki drugi gradovi bili bi presretni što je imaju, a mi smo je pretvorili u vlastitu pišaonu. Neki drugi gradovi hrlili bi rijeci u zagrljaj, Mostar je smatra strancem.

Objasnite vi, dakle, meni, kako jedan ovakav grad nikada nije u novije vrijeme izašao na Neretvu, aplicirao za neku lovu da se napravi gradsko šetalište na dovoljnoj visini da je daleko od svake nabujale vode, a opet dovoljno blizu da sa čovjek stalno divi? Ali, ne, ništa od toga, osim lokalnih pokušaja stanovnika naselja uz Neretvu, za Mostar se može reći da je njegov odnos prema rijeci sveden isključivo na individualne odnose čovjeka i vode.

Kolektivno, rekoh, pišamo i seremo. I tek ponekad, ali baš ponekad, smaragdnu ljepoticu prodamo kao svoj ponos, tamo negdje o skokovima. Sve ostale dane u godini ponašamo se kao da je prolazna, kao nezvan gost u ovom gradu, problem samo onoga koji je vidi i koji na nju mora izbiti.

No, što govoriti o Neretvi, kada jedina samo mostarska gradska rijeka, pogotovo danas, kada je grad rastegnut na čitavu kotlinu, a govorim o Radobolji, u ovom gradu teče poput kakvog osuđenika na Golom Otoku. Ta, divna, malena, pet kilometara duga rijeka, bačena kao konop spasa za žednu dolinu, danas prolazi kroz Mostar kao infobiroovac kroz špalir. Radobolja, koja je nekoć natapala bašte i donosila hranu na stol, danas na svakom rukavcu dobiva degenek, šaku u glavu, motku po preponama, pa pada, gubi se, da bi se opet puna rana podigle i nastavila svoj put prema smiraju u jednako išamaranoj Neretvi.

Ako ste ikada bili gore na Vrelu Radobolje, onda znate kako čista i nevina izlazi pred nas, baš kao iz starih slavina koje su gasile žeđ Mostaru, gore na početku bude i rakova i riba, ali već pri prvom ozbiljnijem susretu s nama, dobije prve šamare. A onda, dalje, sve je klasika.

Neki dan sam išao u šetnju i sjeo na klupu, odmah ispod Draganova, da uz zrake škrtog zimskog sunca, pogledam malo one patke što nekim čudom obitavaju na Radobolji. Izbrojao sam ih, čini mi se, dvanaest, veselo su plivale ili plutale na vodi, ali to je, uz spomenuto sunce, sve što s romantike tiče.

Tu, nekih par kilometara od izvora, Radobolja je tu već zvijezda apokalipse, ofucane PVC kese lelulaju skupa s tokom rijeke, smeće po razbarušenim granama plaši ptice, a baš dok sam brojao patke, rijekom naiđe i svježe odbačena ambalaža od dvolitarskog Z'Bregova veselo skakučući nošena uzburkanom vodom.

Pomislih na Aleksu Šantića i Hamzu Humu, što bi samo dali za ovaj prizor, pa da padne pjesma za nezaborav, ona koja srce lomi na pola. Što bi rekao Ivo Andrić na svjetlost koja bije u oči, sve dok kroz stisnute kapke ne ugledaš nikad raspadnutu kesu kako vječno zaglavljena u plićaku maše kao da ti je rod rođeni? I lagano leluja lijevo – desno, umjesto nekadašnjih pastrmki.

Kakva je bila u ta njihova vremena, ne znam, mogu samo pretpostaviti. Pamtim Radobolju iz vremena kad bi smo se kao djeca zaletjeli s Trimuše da se malo okvasimo, sad jesam li je pio ili ne, slagat ću vam, još tamo krajem osamdesetih znala se u njoj pronaći kakva školjka, a pritom ne mislim na kamenice ili dagnje.

Da ju je u međuvremenu izbetonirao tko je stigao – jes'! Da ju je sebi prilagodio kome je palo na pamet – dašta je! Da je izbačena iz vlastitog korita gdje god je kome smetala ili da ju je štelio kako se kome učinilo najbolje – dabome da jest! A epilog svega je što je Radobolja upravo odraz grada kroz koji prolazi. I ljudi koji ovdje žive. Baš kao zatvorenik kroz špalir,kao što rekoh, Radobolja prolazi kroz Iliće pa sve do pod Stari most, tek tu i tamo nalikujući sama sebi iz slavnijih vremena i čitavim tokom u sebe prima ljudske otpatke, šljam skupljen na njezinim obalama.

Umjesto da je grad zagrli kao žilu kucavicu života svog, neprocjenjiv dar prirode, božje proviđenje u ovoj vreloj kotlini, Mostar joj čini sve da je, narodski rečeno sjebe!

I ono malo nagovještaja da se nekome nekad učinilo da rijeka u urbanoj sredini može imati itekako smisla – jedan dio šetnice uz Trimušu, pa onda „rabacana Radobolja“ kroz Dum, uz poštovanje zelenih površina koje s rijekom moraju biti kao prst i nokat, pa kad zavrne preko Jusovine ka Krivoj Ćupriji...tu točno vidiš kako je netko nekad brinuo, ali je vazda bila jača sila koja nije marila i koja je samo po sebi kalupila.

I najnoviji betonski zid podno novog hotela Ruža, koji ovih dana zgraža one koji se sjećaju kako je tu obris pokojne Ruže bio stopljen s Radoboljom, koja je divlje bučno ponirala na okuci, kao da je sam hotel bljuje svom silom iz dubina, pa pušta kao što golubove mira puštaju o velikim događajima, samo je zadnji dokaz odnosa koji je Radobolju pretvorio u neželjeni kanal za pišanje i sranje. Dokaz kako je ljudsko divlje ubilo naturalnu divljinu, kako je divlja ljepota rijeke pokleknula pred divljom željom pojedinaca i profitom pod svaku cijenu.

Svaki normalan grad grlio bi rijeke od dragosti. Mostar to ne radi kao sav normalan svijet, Mostar rijekama stavlja betonske okove i ubija svaki smisao, baš kao onaj balegar iz Štulićeve pjesme, koji ne vjeruje sreći. Njegova je tuga, kad malo razmisliš, stvarno golema. Tuga.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.