Nit' stabla, nit' šume...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svako malo, ne prođe ni dan, uvjerim se kako nam je ovako zbog niza razloga – a jedan od njih je što fakat od šume ne vidimo stablo čim nam se za to ukaže prilika. I uporni smo u tome, gotovo da je u pitanju sljepilo, isto ono sljepilo pod kojim se vazda i uvijek zabavljamo nebitnim i za glođanje pogodnim vijestima, dok nam one prave bježe ispod radara. Još ne mogu ne primijetiti da, otkad je društvenih mreža i razmjene brzopoteznih emocija na jeftin način, stanje postaje sve gore i gore.

Zadnji primjer za definiciju našeg općeg stanja može biti nesreća od neki dan, tužna i ružna, jedna od mnogih na našim pretpotopnim cestama. Ta nesreća bi, priznajmo, da nije kako nije, ostala tek jedna u nizu sličnih fusnota u debeloj knjizi svih naših malih stradanja znanoj kao Crna kronika. Stajala bi pored naoko jednake takve cestovne tragdije negdje iz Tešnja, Doboja, Prnjavora, Foče ili Trebinja, Gruda, praktično zaboravljena već sutradan. Rekoh, da nije bilo to što je bilo.

Sve naše emocije iz plastenika

O snimanju osobe koja „ševrlja“ cestom i načinu na koji se sve to pretvorilo u, većini nas, ogavni spektakl već je puno toga napisano. Neki su to nazvali iživljavanjem, neki krajnjim bezobrazlukom, sramotom i dokazom da je svijet otišao kvragu, ali me općenito brine količina onih koji su naprosto bljunuli iz sebe toliku divlju dozu bijesa i mržnje, uz čitav buljuk vulgarizama i poziva da se odmah dotični skrati za glavu i umre u najgorim mukama, da mi je zapravo prisjelo i to što sam u vlastitoj prvoj reakciji bio zgrožen bešćutnošću riječi koje izgovara snimatelj dok hvata zadnje momente tuđeg života. Drugim riječima, bujica je potpuno prekrila sramotnu lokvu.

Pritom mi je najtužnije u svemu to što se velika masa ljudi, tražeći obračun s onim koji je snimio sve i nije pomogao unesrećenom, pritom davao kretenske komentare i onda stavio na mrežu snimak nesreće, potpuno iskrivila u svojoj percepciji sliku događaja. Učinili su to obrisavši svaku mogućnost da, onaj koji je snimao i komentirao, zapravo uopće nije bio izazivač nesreće. Nakon cirkularnog pisma u kojem se objašnjava identitet stradalog, a koji je napisan pola u formi epitafa, a pola u formi napada na bešćutnog snimača, masa ljudi je prihvatila zdravo za gotovo veoma nevjerojatnu verziju svega – da je za sve, uključujući i sam čin sudara i pogibije, kriv ovaj s kamerom i dugim jezikom, očito željan pažnje i lajkova. A nije.

Je li onomad Kusturica mogao zaustaviti rat?

Ostat će misterij kako je psihologija mase tako prevagnula i u nekoj čudnoj mješavini bijesa i empatije nagnula na stranu na kojoj se od šume ne vidi stablo i gdje je u čitavom nizu nesvakidašnjih pogrešaka, ludih odluka mimo svih propisanih zakona i nevjerojatnih okolnosti, što se sve vidi na snimku, odlučila kao glavnog krivca za sve odabrati autora snimka, a ne autora nesreće? Zar je, pitam se, umjesto autobusa na drugoj strani ceste, trebao biti netko vaš, u nekom manjem automobilu, još sa djecom u automobilu, da bi vam se samo od sebe kazalo da je krivac za nesreću, bez obzira na biografiju punu humanosti i predanog rada, zapravo osoba koja je jedina, srećom u nesreći, na kraju izgubila život?

Kažem srećom u nesreći, jer žrtva je samo jedna i njoj vječni pokoj. A moglo ih je biti i više i to vašu empatiju mora, jednostavno mora staviti na kušnju!  Zapitajte se,  što da ste na onoj drugoj strani bili vi ili netko vaš u puno manjem vozilu od autobusa? Bili bi ste jednako empatični? Snimatelj i kolega mu, jesu bili bešćutni i nesmotreni u live prijenosu, ali nisu oni krivci za sudar, koji je, nažalost, još jedan dokaz opće nesigurnosti koja vlada na našim cestama – policije nema kada je čovjek treba, bolestan, ošamućen, sve u svemu vozač opasan za ostale sudionike u prometu može satima voziti glavnom državnom cestom a da ga nitko ne zaustavi, pa barem zbog tereta koji nepropisno vozi, a vas će sutra neka patrola na nekom bezveznom putu kazniti jer ste vozili 72 umjesto 60 km/h. Ili će vas uhvatiti radar na ravnoj dionici puta kako ste vozili 80 na sat, ali niti na jednoj crnoj točki, odnosno pedesetak metara ispred nje nikada nećete vidjeti ni radar ni policijsku patrolu. Ginite, ali plaćajte! Pitam se, dokle više?

3N - Nemar, nebriga, neodgovornost...

Da ne govorim o detalju koji mi je na snimku upao u oko čim sam prvi i jedini put pogledao film o nesreći – što, do stotinu đavola, radi taj ormar uguran u automobil? Taj auto, kupe oblika, dakle nije predviđen ni u snu za nošenje takvog tereta, automatski su vam smanjeni vidno polje, komfor, sigurnost i mogućnost reakcije – i ako već ništa drugo, taj moment je ključan u cijeloj priči – takav auto, takav vozač i takav teret jednostavno nisu trebali biti na cesti, a bili su! A i kad su već bili nitko ih nije isključio iz prometa, kao što nalaže zakon o sigurnosti prometa, ali i zdrav razum. Ne, ono što smo dobili bio je spektakl za snimatelja odzada, ubojito sredstvo na cesti koje samo čeka koga će sve povesti u smrt. No, čak i kad mu nakalemite nesavjesnost, nepozivanje pomoći, sebičnost,  nepružanje pomoći i cerekanje, dodajte još što vam padne na pamet – nemate dovoljno za Magnum Crimen snimatelja!

Ali, vi jednostavno želite da ga bude! Neka visi Pedro! Neka bude spektakl nakon kojeg ćete još jednom zaboraviti prave uzroke tragedije – i činjenicu da snimanje nije izravno utjecalo na tragičan rasplet događaja. Utjecao  je netko drugi, onaj o kojem vas je pismo ganulo.  Onaj nesretnik koji, ako je već bio bolestan, u zemlji straha od policije nije smio za volan – ili barem ne u riziku od napada, pogotovo ne u nepropisno natrpanom automobilu. No, tko se ovdje boji policije? Sva ta masa vas koja se ne veže i ne daje žmigavac, na primjer?  I , je li kriv onaj koji je snimao i ispao, haj'mo reć', ljudsko govno, ili možda onaj koji je na prvi simptom stanja trebao stati, upaliti sva četiri, isključiti se iz prometa, a ne pretvoriti se u nekontrolirani i nasumičan prst sudbine za sebe i one koji dolaze njemu u susret?

Linč, katran, perje i hladno srce – imamo li Divlji Zapad?

Ne želeći ispasti kao da branim snimatelja i objavljivača, njegova uloga zaslužuje poseban osvrt, ali, ponavljam, nije izravan krivac za nesreću i nesretan slijed događaja! Hoću vam samo reći da ste još jednom, uz čast izuzecima, svi vi koji ste iz bijesa vidjeli samo snimatelja kao krivca -  fulali ceo fudbal!

Usmjerili ste bijes na jedan dio slagalice, koji je, sve u u svemu za našu sadašnjost i budućnost, ma kako vam se to činilo nemogućim, zapravo najmanje bitan.  On je, kao što se pokazalo u većini reakcija naše javnosti kroz sve ove godine, bio samo duda varalica, još jedan „evo ga!“ dokaz da je svijet otišao u kur..., ali bitne stvari su vam jednostavno promakle.

Reagirajući samo i isključivo na snimatelja tragedije, niste htjeli ili niste željeli, ili ste se jednostavno odučili to raditi – dakle,  vidjeti širu sliku – ostali ste slijepi kod očiju  tjerajući neku svoju pravdu i utrkujući se koji će više graknuti na bešćutnog lika lajavog i besprizornog jezika. I tu ste stali! Baš i svaki put kad vam se baci medijska kost za glođanje.

Parcijalno i međunacionalno...

Počinjem vjerovati da smo fakat dresirani ili pelcovani. I dodam li još snažno uvjerenja da veliki broj vas ne bi postupio ništa drukčije od onih koje razapinjete, u utrci za lajkom i pažnjom. I koji svaki dan postupate jednako nemarno i nebrižno u prometu, vjerujući da vi možete, da ste specijalni, da vama ne treba govoriti...

Hajdemo realno, još jednom - prometna nezgoda i čitav niz anomalija koje su joj prethodile, a koje su uhvaćene hladnim okom kamere – to je ono što će vas sutra koštati više od bešćutnosti snimatelja, ako dozvolite da se ponovi i da prođe kao „normala“.

No, koliko stvari smo pretvorili u normalu kroz sve ove godine, glođući se oko nebitnih kostiju iz ormara, izbacujući najniže emocije i hvatajući se za instant empatiju i bježeći pod skute politike gađenja (rasprave o ovoj temi već su skrenule na međunacionalni kolosijek, of kors!) – usput, ne plašeći se policije i pretvarajući policiju u skupljače novca, a policajca u stacionarni radar -  sumnjam da ćemo ovaj put nešto naučiti iz svega.

Objesiti Pedra i mirna Bosna!

 I Hercegovina.

Tjah...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.