Okači zastave, sirotinjo!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vjerujem da znate kako se Prvi Svjetski Rat vodio oko nekoliko 'staraca': onog na Dunavu, onog na Bosporu, onog nadomak Sibiru. Stare kolonijalističke sile trebale su nove satelite, nove radničke velesile trebale su sirovinu, dakle, opet satelite.

Uglavnom, ti starci, Habsburzi, Otomani, Rusi, imali su mnogo satelita, i tu vas kod nas naopako nauče: povod Prvom Svjetskom Ratu jeste bio atentat u Sarajevu, ali razlog je bio daleko širi. Dok su neki starci mislili da se mogu povećati i ponovno oživjeti, primjerice Austrija ili Rusija, Turci su bili svjesni da ih dekadencija jede polagano i da moraju napraviti istinsku reformu društva.

Reforma društva dogodila se kod sva tri starca, mada oni to nisu očekivali: Austrougarska se raspala na opanke i obojke, Rusija je izrasla u komunističku velesilu, a Turke su rasparčali na najokrutniji način – sjetite se samo bitke za Galipolje/Çanakkale, najkrvavije bitke u povijesti ratovanja, u kojoj su Britanci na Tursku nahuškali ni manje ni više nego australsku mladost.

Britanci su se snažno koprcali u tom ratu, ponajviše oko preuzimanja dijelova Otomanskog carstva. Na sjeveru, gore na Kavkazu, nagovorili su Ruse da odrade posao. Nije da je ove trebalo posebno nagovarati, još je Puškin maštao o oslobađanju od Turaka. Na zapadu su, je li, Austrijanci kontali da će izbiti gornji u novoj svjetskoj podjeli, ali dogodio se Balkan. Na istoku i jugu Britanci su sve činili sami, jer im je bio plan da pruga koja ide iz Indije dođe britanskom zemljom do Sredozemlja. E tu vam se prvi put spominju suvremeni Irak ili Kurdi, koji još uvijek nisu nadomak svoje države. Ali prvi put se spominje i suvremeni Izrael ili Palestina.

Dakle, nisu se baš mogli Britanci iskrcati na istočne obale Sredozemlja i u miru poharati prostor, morali su potražiti pomoć lokalnih naroda. Kada su konačno prodrli 1918. godine s juga, od Egipta, prema Aleppu, Britanci su imali snažnu potporu oko 70 tisuća Arapa muslimana, ali i Arapa nemuslimana, dakle, pravoslavaca, katolika, jevreja, svih onih nezadovoljnih otomanskom vladavinom. I svima su ponaosob obećali po državu. Doduše, nisu im rekli gdje, a tek su kasnije saznali, da su svima dali ISTU državu.

Malo dulja kratka povijest

U Drugom Svjetskom Ratu već se dobro znalo što je bogatstvo Bliskog Istoka, duboko ispod površine bila je nafta, ali i voda. Čuli ste za Pustinjsku Lisicu Rommela, vjerojatno jednog od najpoznatijih vojskovođa ne samo WW2 nego uopće. Mit o njemu širili su ne samo nacisti, bio je posebno drag Adolfu jer nije bio aristokrat kao većina vojskovođa tada, a i čovjek je znao svoj posao. S druge strane, i Britanci su kasnije istodobno strepili od Rommela i kovali u zvijezde svakog zapovjednika koji bi ga uspio nadmudriti.

Novi restart svjetskog poretka nakon najvećeg i najkrvavijeg od svih ratova doživio je i Bliski Istok. U tipično bjelačkoj maniri svemogućih upravitelja, zemlje su iscrtavane ravnalom i šestarom, a dva naroda su dobila priliku da žive u jednoj luđačkoj košulji, kako su im još prije dvadesetak godina obećali. Tu smo dobili državu Izrael, u blesavom pokušaju da se iskupi za grijehe hoch Europe, Ameri ih naoružaju do zuba, te su i Palestinci trebali dobiti svoju Republiku ono kao što mi imamo u BiH Republiku Srpsku.

Je li, časkom se Izrael udomaćio u biblijskoj zemlji Kanaan i osvojio sve uokolo od rijeke Jordan pa na jug skoro do Kaira. I tu su poništili ranija desetljeća kada su se zajednički borili protiv Turaka i/ili za slobodu. Tada su ih konačno svi trajno zamrzili, pritom kad kažem svi, mislim jednako i na Arape muslimane, Arape kršćane, Arape pravoslavce. A vjerojatno postoji i pokoji Arap jevrej koji razlikuje državu Izrael od zemlje koju je Jahve obećao praocima.

U proteklih sedam ili čak i više desetljeća svako malo su na kriznom buretu baruta izbijale iskre, malo su Arapi bili krivi, malo su Izraelci bili krivi, ali dok je Izrael pomagala majka Zapada SAD, Palestince baš i nije pomagala niti jedna od majki Istoka: ni Iran ni Saudijci, je li, tada su Turci bili prilično nemoćni u tom pogledu.

Naš najbližnjiji Vastok

Oduvijek je u nas bio određeni paralelizam glede Bliskog Istoka – dok je Josip Broz gajio pristojne odnose s Izraelom, u prvom redu, obje su zemlje prezirale fašizam i nacizam, Tito je istodobno i posebno gotivio Palestince. Sjećam se tako da sam u prvom susjedstvu imao podstanara Palestinca, lijepa trokutasta zastava s tako neeuropskim bojama: zelenom ili crnom, privlačile su mi pozornost od najmlađih dana.

Danas je to pitanje izraženo još jače. Izrael je, primjerice, priznao Kosovo, Izrael kao moćna znanstvena sila nikad nije odbio pomoći BiH na njezinu putu ka istinskoj suverenosti i eurointegracijama. Pomalo i jer nam zavide, oni su, na primjer, na Euroviziji preko štele, i to im je sav domet, dok za BiH nitko ne može negirati da ćemo jednog dana, htjeli mi to ili ne, postati dijelom Europske Unije ili nečega što tada već bude aktualno. Ili tko tada ovdje bude živio umjesto nas. U to se ne mogu zakleti ni Izraelci, a ni, primjerice Turci, koji također dijele tu njihovu blagu zavist ka istinskim europskim članicama.

Povezanost je obostrana. Dok u nas još uvijek žive ljudi koji istinski vjeruju u antifašizam i zajedničku eurobudućnost, nije tako nova ni ideja o zatiranju jevreja, posljedica starih ksenofobija i vjerskog kršćanskog fanatizma. Ali ti isti ljudi jednako tako vjeruju u Sveti Rat protiv muslimana.

I pazi sad budalaštine – mi svi vidimo da su biblijski David i Golijat zamijenili mjesta. Kad Hamas raketira Izrael, istina je da ugrožava živote Izraelaca, ali od nekoliko tisuća ispaljenih raketa jedva ih je nekoliko probilo Iron Dome – željeznu kupolu, svojevrsni protuzračni sustav automatizirane obrane koji uveliko podsjeća na filmove znanstvene fantastike iz perspektive običnog Balkanca. Izraelci potom šalju u protunapad Patriote, ne neke gologuze branitelje u starkama, naoružane papovkama, nego robotske letjelice. Sama činjenica da ti roboti posjeduju satelitsko navođenje, lasere, žiroskope, da mogu oboriti jureću raketu u letu... to ti govori da se iživljavaju na (trenutno) jadnim Arapima svaki put kad sruše stambenu zgradu ili zgradu novinskih agencija, ne bilo kakvih, nego američkih novinskih agencija u Gazi.

Logično je da pravi Balkanac po defaultu navija za slabijeg, što bi Amerikanci rekli 'underdog'. Ali ništa nije logično, i onda vidiš povezanu zastavu Herceg-Bosne i Izraela i vidiš performans u Banjaluci. To nije solidarnost s narodom Izraela, jer da smo mi solidarni, mi bismo ih pohvalili zbog procijepljenosti stanovništva, a ne zbog deložacije muslimana iz predgrađa. To je samo nastavak fašizma kojeg smo živjeli '40-ih godina prošloga stoljeća, pod krinkom podrške. Neka se prvo oni međuse potamane pa ćemo mi tko ostane. To je provokacija Sarajevu koje je zdušno stalo u obranu islama na Bliskom Istoku, ali i to je pljuska: kako je Benjamini kad čuje da javno proklinjete jevreje?!

Za protiv koga si ti?

Vi vidite da se nekoliko godina međunarodna zajednica uopće nije bavila pitanjem Bliskog Istoka. Ovog tjedna odjednom su se svi sjatili da iskažu volju za pronalaskom političkog rješenja, dugotrajnog, nekog koje, kako kaže Josep Borell Fontelle, neće ići u krugove – oni se posvađaju, sruše Gazu, mi dođemo, popravimo Gazu, oni se posvađaju... je li, znate već.

Boli međunarodnu zajednicu neka stvar za Izraelom i Palestinom. Isto kao što ih je zabolila Libija. Nekad velesila pod, istina, diktaturom jednog čovjeka. Ali danas je to leglo nasilja, anarhije, sve zahvaljujući toj istoj međunarodnoj zajednici. Ili Sirija, snažna država koja je cijenila znanje, rad, napredak u svakom pogledu. Danas Sirijce naganjamo po padinama oko Sarajeva ili Bihaća. Eto koliko međunarodnu zajednicu briga za bilo koga od njih.

Ali moramo biti svjesni da je isto toliko briga međunarodne zajednice i za nama. Znaš, da izbije rat o kojem potajno maštaju naši prvaci što kažu da će stati u prve redove... možda u prve redove pred stranim ambasadama, tražeći politički azil. Da se ne dao Bog, posvadimo mi do krvi opet, kao sada Izrael i Palestina, iskazali bi oni snažnu volju da se sukobi obustave, jer pobogu, zamisli stane promet Suezom zbog opravdanog straha od zalutale rakete, što Hamasa što Izraela. Nešto bi, dakle, malo manje bili zabrinuti zbog rata na Balkanu. Mi samo kupujemo od njih hranu koja bi se inače otpisala u skladištima. Ne idu više ni vlakovi ovuda, a brodovi, samo ih se sjećamo.

Mi trebamo prestati solidarizirati se s Izraelcima ili Palestincima, jer mi solidarnost možemo izraziti samo na način da razumijemo u kakvoj su oni luđačkoj košulji, možda ponekad i bolje od njih, tri naroda, dva entiteta, jedna država, ono tijesno nam je, kao i njima. Druge poveznice s njima nemamo. Osim ako želite u rat. Koliko se sjećam, u BiH je zabranjeno otići u rat u treću zemlju, trebao bi vas dočekati prostor u ćeliji kad se jednom vratite. Pa eto kako hoćete.

Ako nemate mogućnost odškolovati kakvo izraelsko ili palestinsko siroče, manite se šuplja posla. Ako ne možete poslati paket hurme, riže, soli, brašna... manite se šuplje priče. Mi možemo pomoći samo na način da ignoriramo šupljake poput non papera, tako da mi ne bismo zaratili, pa da se međunarodna zajednica sada može posvetiti isključivo rješenju pitanja Bliskog Istoka.

Ono, ginu djeca s obje strane. Ali da se ja zamotam u nekakvu zastavu, neće to pomoći nikome. Ni meni čak. Imamo mi dovoljno svojih briga, primjerice kako da zaustavimo iseljavanje. To je problem nama. A ne sukob na Bliskom Istoku.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.