Političar na biciklu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Koliko puta ste tiho uzdahnuli gledajući strane političare kako na posao idu biciklom, kako se voze gradskim prijevozom, plove i lete običnim klasama i kako skromno obavljaju svoje dužnosti bez gorila oko sebe?

Pod uvjetom da niste žrtva običnog PR-a, vi ste sigurno pomislili kako bi ovdje kod nas sunce konačno zasjalo kako treba samo kada bi se pojavili baš takvi – političari koji služe narodu, koji skupa sa svitom pedalaju od kuće do posla.

Jednostavni, jeftini za održavanje, ekološki osvješteni, moderni, ljudi koji su sve samo ne primjer homo politicus balcanicusa, to je ono što nam treba! Političar kojeg ćeš sresti u prodavnici, kojem ćeš pomoći kad mu se probuši guma, kojega ćeš povesti kad te stopira, političar kojeg ćeš vidjeti na koncertu ili galeriji, na predstavljanju knjige poezije ili zbornika radova, ali baš da je došao uživati, a ne tek po protokolu provesti sat i pol u krajnjoj dosadi onih umjetničkih stjenica, što samo crpe proračun i potroše bar jedan Audi godišnje!

Uzdah, zar ne?

I, zanimljivo, eto, nije više samo uzdah, često se pojavi informacija o nekom stranom političaru, čak i šefu države, a ne samo nekom pokrajinskom fićfiriću, kako kupuje jeftino, skromno i jednostavno, posve suprotno našoj bisernoj ministrici lanjskih poslova. I često čuješ – E, jebem im mater! Psovka je, naravno, upućena našima, a ne njihovima.

Njihovi su skromni, fini, skrušeni, a naši su bezobrazna banda koja nikad ne zna kad je dosta! Njihovi su gospoda koja zna da nije u šoldima sve, a naši su moralna sirotinja koja proždire sve kao svinja kad se dohvati masne krpe!

Rekao bi čovjek – to je to! Naš je narod konačno spreman da im j...maj...! Neki dan novi, mladi gradonačelnik Banjaluke, odpedalao dobar dio puta do radnog mjesta skupa sa uposlenicima gradske uprave, pa vidim reakcije oduševljenja kod svih koji pročitaju. Reklo bi se – mijenjamo se! Ali, neka, sačekajmo mi još malo. Jedan Draško ne čini proljeće, a ja se bojim i onog nastavka populariziranog još u Nadrealistima – i nikada ga neće činiti!

Naime, znam ja nas, jeb'o ti nas! Tako da ću i dalje ostati suzdržan kod izražavanja oduševljenja, mada bih, među nama budi rečeno, bio oduševljen da griješim. Naime, taj naš vražji mentalitet, zbog njega sve moraš uzimati sa rezervom. Uostalom, godine staža, godine proćerdane na nijemo promatranje idiotski odrađenog demokratskog odabira daje mi za pravo upitati vas – jeste li baš sigurni da bi ovaj i ovakav narod vjerovao političaru na biciklu? Nekome tko tim činom donsi preokret, drugačiji modus operandi?

Na stranu prvotno oduševljenje promjenom i tim suncem koje ima jače zasjati čim političar okrene prvi krug, ali jeste li zbilja sigurni da je ovaj naš puk spreman svoje stoljetno iskustvo u odnosu prema političarima tek tako, preko noći, promijeniti? Da debelog ministra kojeg se moli da ti udijeli tvoje pare, dupelisca koji glumi cezara, zadriglog zastupnika kojem je korupcija srednje ime i sve one koji igraju u tom vrzinom kolu, od običnog šefa voznog parka do onog na vrhu piramide, preko noći u našim glavama zamijeni biciklist rekreativac sa pratnjom pedalaša?

Kako poštovati nekoga tko, vidi mu bolan becikla, ne zna ni sebi, a kako će onda znati drugima?

Uz dužno poštovanje mojim prijateljima biciklistima, većini glava u ovoj zemlji bicikl je, što bi rekao moj prijatelj Dino, karika koja je višak u razvoju homo sapiensa od lovca skupljača do vozača preletača! Tko će, bolan, državu, kanton – županiju, grad, pa čak i mjesnu zajednicu, dati nekome tko tako gadno bode oko? Čuj političar, a na biciklu? Ma daaaj!

Tko će ono strahopoštovanje prema crnoj limuzini, onaj scenski nastup kada golema crna gomila čelika, stakla, gume i plastike bane među ljude, zamijeniti nekavim strahopoštovanjem prema bedastom pedalašu? Ma, hajte, molim vas!

Je li stvarno mislite da bi, posebno kad su u pitanju krucijalna pitanja od velike važnosti, tipa samosvojnost, jednakopravnost, opstanak, izborni zakon ili legitimno predstavljanje, neki lik na bajsiklu imao i trunku poštovanja kako svog naroda, tako i onih na drugoj strani? Onako, kad se pojavi u crnoj limuzini, kad mu otvore vrata, dođe čovjek s kišobranom da ga ne bi pogodila iznenadna kap, prostru mu crven tepih i slično, to je političar kakvog se ovdje očekuje! A zamisli biciklistu kad pada kiša, alo?! Smiješno!

Tito je ovdje uspostavio standard crne limuzine i taj zlatni standard se ne napušta lako. Svi ovi danas, sve nešto protiv Broza, a svi bi njegovim stopama, neki su bome i prilično potrefili. Broz ubojica, Broz diktator, a Broz im i dalje prametar i uzor. Broz na biciklu? Nikad!

I zato, dont bi ridikuloz, nismo mi još uvijek ta glava, možemo stotinu puta uzdahnuti, reći kako bi bilo lijepo da i kod nas dođu takvi, ali nisam siguran da bi ovdje narod ozbiljno shvaćao čovjeka na biciklu. Ovdje se na koljena pada pred crnu limuzinu, pred svitu tamnih odjela koja drže govore, pred nedodirljive, a ne da bi se dragom političaru pomoglo da napuše gumu.

Ovdje se političara ide moliti kao da ideš sultanu u Stambol na Bosporu, pa kako ćeš moliti nekoga koga ti je pomalo žao i čiji biciklizam čaršija nazva hirom, slabošću, jadom, bijedom i „pederlukom“.

Uostalom, Draško na stranu, trola li ga trola, reći će neki, ali pogledajte te podmlatke stranaka, političare koji tek pupaju i imaju namjeru sutra sjesti na čelne i odgovorne funkcije? Čine li vam se oni kao ljudi koji su u politiku ušli zbog toga da jednog dana pedalaju?

Ili su tu da bi nastavili utabanim stopama evolucije, da budu kalif umjesto kalifa, da im sutra sve što kažu vjerujete jer dolaze ulickani, sređeni i odlučni u crnoj limuzini, a ne tamo na nekakvom biciklu?

Razmislite. Ipak je sve samo do vas.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.