Slijepa Mrena i Slatki Grijeh

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam točno koji dan je bio, ne znam ni mjesec, a godinu tek otprilike, kada nam je u život ušla ta priča kako nam je mjesto u Europskoj uniji i kako ćemo sve učiniti da uđemo tamo.

 Vrlo moguće je da je to bilo u vrijeme dok se dotična još uvijek zvala Europska ekonomska zajednica (EEZ), a mi živjeli u državi koja se skraćeno zvala SFRJ. Krvavo umiranje naše regionalne zajednice lakše se podnosilo uz obećanje kako je sve što nam se događa samo tranzicija, doduše malo zajebana, ali ipak neminovna tranzicija prema boljem sutra.

Bješe to ono vrijeme kada su se svi zahuktavali za prve demokratske izbore nakon 45 godina političkog jednoumlja, pa je bilo zgodno birače namamiti velikim obećanjima. Sivi i raspadajući socijalistički sustav, ovaj svega gladan narod jedva je čekao zamijeniti bajkovitim prizorima punih polica trgovina, butika i kasina, blještavih reklama, raskošnih stanova i dobrih automobila. Vrijedilo je grijeha, zar ne?

Na početku novog doba našeg kapitalizma, to smo tada zvali privatno poduzetništvo, izranjale su, poput gljiva nakon kiše, po garažama i improviziranim betonarama tvrtke koje su u imenu jednostavno morale imati ono Euro.

Ne samo da je to bio trend, nego i nekakav znak prepoznavanja, nametanja mušterijama na prvu loptu. Ako si bio Euro, ti si ozbiljno mislio, dizao sve na neki zamišljeni bolji standard, tvoja kvaliteta bila je neupitna. Pa makar si radio iz vlažne garaže, ono Europromet, Eurotrend, Eurotrade, Euro Čuljak, Euro Mutilović, Euro Đađić, Euroimport, sve je zvučalo moderno i obećavajuće, zvučalo je i izgledalo svježe, poput dvanaest zvjezdica vezenih u zlatu.

Danas, ne znam padne li ikome na pamet da poslovanje probija prefiksom tako omiljenim prije nekih godina. Stari natpisi blijede na suncu dok firme odavno ne postoje. Tu i tamo pokoja se prometnula u veliku priču, ali većina je zauvijek ostala samo fusnota naše grozne tranzicije. Fusnota koja je očekivala puno, a na kraju završila nigdje. Gazda je zatvorio, mušterije su nestale, ostao je samo nekada optimističan natpis da ponekoga podsjeća na dane zanosa i slave.

Tadašnji osamnaestogodišnjaci vidjeli su se za koju godinu u EU. Gori sve! Danas već pomalo olinjali 48-godišnjaci još uvijek su tamo gdje su bili prije trideset godina. K'o mala djeca sline po staklu i čekaju da ih prodavačica slatkih gumenih bombona pusti unutra. Gospođa Schengen, ipak, drži vrata čvrsto zatvorena. I pušta na kapaljku. Prvo mlađe. One kojima su nekada oni namjeravali praviti bolju budućnost, a danas im nemaju što reći. Nemaju ih čime zaustaviti.

I danas su neki uvjereni kako nam je malo nedostajalo, ma, ono, nokat, da nas već u onoj totokotunjovskoj 1992., godini kada službeno nastaje EU, u svoje društvo prime sve te najbogatije zemlje Europe.

I danas se ponegdje zna čuti kako su nam nudili i ovce i novce i ulazak među njih, ma samo da ne zaratimo, ali to je žvaka jednaka onim silnim obećanjima koja su kroz sve ove godine sadržavala riječ Europska unija, a kojima su nas obasipali domaći političari, ne bi li stekli ili zadržali našu naklonost. Znamo kako je od svega, kako tada, pa sve do sad, bilo i ostalo duplo golo.

Doduše, nisu ni ovi iz EU bili manje slatkorječivi. Kao dudom varalicom mame nas godinama pričom kako nam je mjesto među njima, kako smo Europa, kako smo dio priče, što me odavno podsjeća na ono kad bi mi starija raja govorila kako ću zaigrati, evo sutra, s njima lopte protiv onih iz crvene zgrade, pa to sutra skoro nikad nije došlo, a čekanje se oteglo bome i nekoliko godina.

A to za mladog čovjeka znači čitavu vječnost. Kad su me konačno pozvali, i to da branim, a ne da igram u napadu, nije mi više bilo do nogometa, već su me više zanimale cure. I rokenro'.

Tridesetak godina gledamo u pravcu te neke zamišljene Europske unije, kažem zamišljene, jer često i sebe uhvatim u onoj bezveznoj misli kako će nam čim uđemo u EU jednog lijepog dana svi problemi biti riješeni.

Pokupili smo usput tu ublehu da EU rješava sve, k'o sapun, da mi oprostiš, pa još sama od sebe ti EU stavi i parfem, čim si unutra. A onda bacim pogled u Hrvatsku i vidim kako EU dosta toga regulira, dosta toga traži, ali suštinski ne rješava nijedan problem. Ni tvoj osobni, ni tvoj problem sa susjedima, ma ništa! Svi pravi i veliki problemi države ostaju na državi.

Uostalom, je li hrvatsko pravosuđe postalo bolje? Je li državni aparat postao efikasniji? Je li se smanjio nepotizam, klijentelizam i uhljebljivanje? Je li nestalo lopovluka, pogodovanja, namještanja i izvlačenja novca? Je li hrvatskom vlada neka nevjerojatno efikasna i svima dobra vlast? Je li ekonomija enormno napredovala? Jesu li svuda počele nicati tvornice? Jesu  li konačno osigurali budućnost svakom građaninu? Jesu li ulaskom u EU postali bolje društvo, puno snošljivosti i međusobnog uvažavanja?

Trideset godina uglavnom vjerujemo u tu uobrazilju. I U Dobru vilu koja se zove EU i koja čarobnim štapićem ipak odnekud stiže i rješava sve naše probleme, baš kao ona simpatična vila u Pepeljugi. Za koju smo, također, u međuvremenu počeli vjerovati kako će sigurno stići čak i ako je baš i ne zovemo. Kao fol trebamo ispuniti uvjete, poboljšati efikasnost društva, pravosuđa, goniti kriminal i slično….ma jok, popustit će ona, dodijat' će njoj prije nego nama – ili što bi ovi iz SDA rekli, umorit će se, a mi nećemo nikada! 

U međuvremenu, baš kako to u životu često biva, nekako splasnuo i entuzijazam, splasnula nekako i Europska unija, još malo fali da kažem – umro stari pjesnik, umrla Emina, i ne znam, iskreno, što bih vam rekao za ovu preporuku Europske komisije da nam se dadne status kandidata.

Vjerojatno ne znajući više što s nama, a opet u strahu da nas neki drugi vjetrovi ne uzmu, a opet da ne pogaze još malo tih svojih principa, izmislili su odnekud Preporuku. Kao da nas k'o fol nagrade. Iako ni sami ne znamo zašto. Iskreno.

I, eto, Preporuka. Puno godina prekasno. Da slavi kome je do slavlja. Da popijemo koju jer smo uradili ništa. Da popijemo još nekoliko jer ni sami više ne znamo gdje ćemo, kuda ćemo i kome ćemo. I dokrajčimo bocu, jer, čini mi se, to ne zna više ni ona.

A prije trideset godina vrijedila je grijeha. Ili smo samo bili naivniji i mlađi?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.