Smrt u Ljubinju na Neretvi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Smrt jednog drveta u Mostaru, a kojeg je Bljesak dokumentirao u nekoliko navrata, najbolji je dokaz koliko je ovaj grad stavljen u ruke nesposobnih, neodgovornih i samo sebi dovoljnih likova. Smrt jednog drveta kronika je naše tihe smrti, našeg samrtnog hropca u kojem se svi gušimo, stenjemo i bolni se ustajemo, samo da bi poživjeli dovoljno dugo da vidimo kako će nas agonija nadživjeti.

Pročitajte još

Mostar: Mrtvac je ipak umro

Drvo u Omladinskoj, kako je ostalo u žargonu k'o nekad, odavno već Ulici hrvatske mladeži, ležalo je horizontalno tjednima, što je, priznat ćete, veoma neobičan položaj za jedno drvo. I ležalo je i ležalo tako polegnuto, nešto malo života davale su mu žile koje su ostale zarivene u tlo, i svakom odgovornom bi odavno bilo jasno da to drvo treba ispraviti dok se još može.

Međutim, ovdašnje "zabolimekurac" službe i javna poduzeća nisu marila. Nisu marili ni građani tog dijela grada, koji je, hajde da i to spomenemo, propao k'o žeton u odnosu na zamišljeno, no ako već imamo nekoga tko se o zelenilu brine, prvo valjda treba on reagirati.

No, ni prvi, a ni drugi, pa ni oni treći nisu ništa učinili. Kao i toliko puta u ovom gradu, čekali ste Godota ukoliko ste čekali rješenje. A u tom stambenom kompleksu, u tom dvorištu loših rješenja koji nosi ime mladeži, a smrdi po stareži, u tom urbanom krkljancu neurbanih navika i naselju selja i veselja, za drvo nikoga nije zasvrbila guzica, tako da se nitko nije niti počešao kad je trebalo.

Usprkos našem pisanju, reakcija je stigla kasno, kao i sve u ovom gradu u kojem će i izbori doći dvenaest godina prekasno, ako uopće ikad i dođu. I tako, mjesecima ležeći na tlu, drvo je bilo spomenik jednoj propasti, u kvartu koiji je i sam spomenik toj istoj propasti, u kojem nisi pješak ako nisi na cesti i u kojem nisi auto ako nisi na pločniku. 

Uspravljeno iznenada, kad smo već zaboravili na njega, no kad je već bilo kasno, jadno drvo se samo prevalilo na drugu stranu – i zauvijek umrlo.

Tužno stoji ona rupa u inače zakržljalom drvoredu, još tužnija je podivljala i neodržavana zelena površina koja se proteže iza, a koju je nekoć zaklanjalo nekoliko nabrzaka sklepanih objekata iz devedesetih. Tuga se završava pogledate li uvis i u svakom soliteru ili zgradi vidite fasadu neurbanog življenja, kakvu samo Mostar može ponuditi.

I tako, čekajući nekog „genijalnog“ investitora, kojem će tu, nije isključeno, dati dozvolu da napravi stambeno – poslovni objekt, jer ne bi bilo prvi put da netko „ugradi“ zgradu gdje joj nije mjesto, ili čekajući nekog malo šire svijesti, koji će oteti novac iz budžeta za kakav uređen park ili igralište za djecu, svjedočimo smrti koja naoko nije ništa strašno.

Drvo? Alo! Drvo?! Ta palo je drveća na tisuće u ovom gradu, ništa novo u dolini koja diše na škrge i koja će uskoro lipsati u nedostatku kisika, pa ćemo valjda preživljavati izmjenjujući se na auspuhu novog Audija Gradske uprave. No, ova je klasična, simbolična smrt nastala kao posljedica nebrige, lijenosti, nedostatka svijesti i vazda prisutne nenadležnosti i preklapanja u nadležnostima. Eno vam rupa na cesti samo malo dalje, tamo u Dubrovačkoj, koju nisu asfaltirali nakon radova, iz koje se razbacalo kamenje po cesti i koju će, kad je se sjete zakrpiti, zakrpiti traljavo do prve kiše.

I tako...iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, umiremo pomalo navikavajući se da života sve je manje. Ostaje nam čekati i vidjeti kako će se jednom, nekim čudom uspravljeni Mostar, koji predugo leži oboren na zemlju, nakon dugotrajnih pregovora valjda za to nadležnih, najednom uspraviti, samo da bi se, baš kao drvo o kojem pričam, prevalio na drugu stranu.

Zato se valjda Uborak onako širi, da čitav grad sutra polože u njega.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.