Ambasador: Plaćanje starih računa

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prijedlog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda, Denisa Bećirovića, prema kojem bi ambasador BiH u Ujedinjenim nacijama trebao biti dr. Zlatko Lagumdžija, šokirao je one koji, što reče Sejo Sexon, nisu čuli da je bilo znanja i prije Googlea.

Drugačije rečeno: niti je Danis Bećirović postao članom Predsjedništva nakon što ga je bivša Osmorka našla na internetu, niti se Lagumdžije sjetio nakon što je dotični zakukao zbog krađe novčanika i brze potrošnje deset hiljada maraka sa jedne od kartica.

Život u skupštinskim salama

Ima u ovdašnjim političkim strankama onih što su uspjeli preživjeti predsjedničku nemilost, pa čak i zadržati pozicije na kojima su bili prije nego im je dragi vođa krenuo zagorčavati život, ali nema ama baš nikoga ko se uspinjao po stranačkoj vertikali uprkos lošem odnosu sa danas Nikšićem, jučer Lagumdžijom ili, svejedno je, Bakirom Izetbegovićem, Dragan Čovićem, Miloradom Dodikom… Dalje upisivati po potrebi i sjećanju.

Zlatko Lagumdžija je predsjednik Socijaldemokratske partije BiH prvi puta postao 1997., dok je Denis Bećirović u visoku politiku ušao samo godinu dana kasnije. Bile su mu dvadeset i tri kada je izabran u Zastupnički dom Parlamenta Federacije i od tada uglavnom nije nazadovao, a kako vidimo, jeste napredovao.

Više od pola biološkog života Bećirović je potrošio po skupštinskim salama, te na značajnim pozicijama u SDP-u, za što je itekako zaslužan njegov odnos upravo sa Lagumdžijom.

Nije, naime, nikakva tajna da se nekadašnji šef SDP-a i donedavni, dugogodišnji gradonačelnik Tuzle, Jasmin Imamović, nisu voljeli sresti ni u istoj mjesnoj zajednici. Od sedamnaest godina Lagumdžijinog šefovanja, on i Imamović su bili u takozvanoj tvrdoj kohabitaciji barem dvanaest, ako ne i malo više.

Autokratski vođena stranka

Imamović je na poziciju došao bez vjere kolega i kolegica da će se na njoj zadržati, a opstao zahvaljujući djelima – osiguravanju redovnog snabdijevanja Tuzle vodom, izgradnjom slanih jezera, uljuđivanjem gradskog centra i njegovih trgova… - i posljedičnoj podršci birača. S druge strane, Lagumdžija ga u početku nije doživljavao kao prijetnju, dok kasnije nije imao izbora: morao ga je trpiti na mjestu tuzlanskog gradonačelnika, jer je sve drugo nosilo prevelik rizik, ali mu nije dopuštao petljanje u vlastite i poslove najbližih saradnika. E, među takvima je bio još jedan Tuzlak - Denis Bećirović.

Početkom ljeta bit će ravno deset godina od unutarstranačkih izbora u Socijaldemokratskoj partiji na kojima se za predsjednika kandidirao, uz ostale i neizbježnog Lagumdžiju, Jasmin Imamović. Tada se, treba reći, stranački lider nije birao neposredno, već na Kongresu SDP-a ali nakon nominacija stranačkih odbora za koje je u tuzlanskom kraju bio zadužen, naravno, Denis Bećirović.

„Nakon što je prije nekoliko mjeseci, upravo u Danima, karizmatični tuzlanski načelnik Jasmin Imamović najavio mogućnost prihvatanja kandidature za predsjednika Socijaldemokratske partije BiH, mnogi dobri poznavaoci prilika u ovoj stranci spremno su nudili opklade da će njen neprikosnoveni lider, još u fazi unutarstranačkog predlaganja kandidata, minirati Imamovića. I ne samo da su bili u pravu, već i način na koji je on 'odrađen' svjedoči o zabludi očekivanja prema kojoj autokratski vođena stranka može biti predvodnik u političkom demokratiziranju društva. U procesu evidentiranja kandidata za čelne stranačke funkcije uoči predstojećeg kongresa SDP-a, održani su sastanci i u tuzlanskim mjesnim organizacijama stranke. Rezultati nominiranja kandidata za predsjednika bili su, za neupućene, ogromno iznenađenje: najviše prijedloga (25) dobio je Lagumdžija, nakon njega Denis Bećirović (19), pa onda s puno manjim brojem prijedloga Imamović“, napisao je tada, ljeta 2013., Senad Pećanin u magazinu „Dani“.

Privremeni stanovnik New Yorka

Bećirović nije imao namjeru smetati Lagumdžiji, sasvim suprotno, on mu je služio kao dobrovoljni gubitnik u demokratskom igrokazu. Imamović je, međutim, procijenjen kao ozbiljan protivnik, pa je zato efikasno i „odrađen“. Aktuelni bošnjački član Predsjedništva je stranačkim drugovima i drugaricama objasnio kako se njihov i njegov gradonačelnik ustvari kandidira za potpredsjednika, prešutio da se potpredsjednici SDP-a biraju na drugačiji način, dakle bez famoznih nominacija, a oni sa kojima je razgovarao se očito nisu najbolje razumjeli u unutarstranačke procese i pravila.

To što je malo nakon ove operacije Lagumdžija ipak morao napustiti poziciju, za Bećirovićeve ambicije nije značilo ništa. Dobro pozicioniran, sa čvrstom mrežom saveznika u SDP-u i Nikšićevim kilavim kadrovskim promjenama, ne samo da nije politički oslabio već je, kako vidimo, iz drugog puta uspio postati dio kolektivnog šefa države.

Ima, istina, nečega ljudskog i prijateljskog u njegovom odabiru Zlatka Lagumdžije za privremenog stanovnika New Yorka. Bećirović je od nekadašnjeg šefa dobio više nego što mu je dao, pa je iskoristio priliku da se revanšira. Nema tu, ma kako izgledalo, niti mrve želje da se politički nekoga provocira, kao što za odabir nije bilo bitno Lagumdžijino obrazovanje, iskustvo, poznavanje stranih jezika ili to što mu je telefonski imenik pun brojeva osoba koje su globalno važnije nego kompletno Predsjedništvo, Ministarstvo vanjskih poslova i vascijeli diplomatski kor Bosne i Hercegovine.

Dečko koji je nekada obećavao

Problem je, naravno, u tome što Denis Bećirović svoje karijerne uspjehe isplaćuje ne samo mimo stranačkih i interesa koalicije u kojoj je i SDP, već i mimo interesa Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj je Lagumdžija – nikako sam, ali svakako kao neko koga se doživljavalo liderom bolje budućnosti - predano radio na ubijanju i vlastite stranke i zajedničke nade. Dečko koji je nekada obećavao, sveo je SDP na stranku koja gotovo i ne postoji izvan teritorije koju je u ratu kontrolisala Armija BiH, kadrovski je devastirao i u njoj legitimirao obrazac ponašanja SDA, izmislio Željka Komšića i, dok god je mogao, čuvao svoje asime sarajliće. A takvih nije bilo malo.

Nove vlasti, kao što znamo, još uvijek nisu formirane na svim nivoima, niti su preuzele sve institucije. Predsjedništvo, eto, jesu i sada nam pokazuju kako su kod nas najčešće samo dvije vrste promjena: na gore ili na isto. Razlike između istog i goreg su, ako treba reći, možda vidljive pod mikroskopom. Samo možda…   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.