Tko želi biti milijunaš?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odlazak svjetskog brenda brze hrane iz Bosne i Hercegovine, makar mu nisam bio mušterija, pogodio me barem u tri točke. Prva je, naravno, taj grozni osjećaj propadanja, taj osjećaj kako klizimo prema periferiji, koja, kao i svaka periferija, neće ponuditi ništa drugo nego ništavilo, bezakonje, smrad i smeće. K'o neka južnoamerička banana država izmišljena za potrebe filma C produkcije.

Možda sam ukupno pet puta, uglavnom silom prilika, jeo pod znakom velikog brenda ovdje kod nas. Nisam, doduše, niti napolju bio neka im mušterija, ali kad god je trebalo na brzaka pojesti nešto bez mozganja hoće li te izbor objeda neugodno iznenaditi, ta svjetski poznata franšiza bila je odabir.

Koliko god da vam se sviđali ili ne, znali ste u svakom trenutku kakvu hranu ćete dobiti. Makar će neki reći kako to i nije hrana, standard je bio taj koji vam je šaputao na uho – idi tamo, ne eksperimentiraj, nemaš vremena, barem znaš što te kod njih čeka!

Zini da ti kažem

Svaki grad, svaka zemlja, svi koji drže do sebe, svi koji hoće živjeti i od turizma, jednostavno moraju imati u ponudi i svjetski poznate lance brze prehrane. Ovaj je pritom sinonim za mnogoštošta, ali i daje osjećaj da se ne bojiš, da nisi zalutao, da nećeš ostati gladan.

Na kraju krajeva, poznata je i doskočica da gdje su oni neće biti niti rata. Koliko god to nekome ovdje bilo smješno, vjerujem da je mnogima sam pogled na ono veliko stilizirano M davalo neki osjećaj da nismo izgubljeni u vremenu i prostoru, da smo i mi dio svijeta. Ono, neka ga, valjad ga vidjeti, pa makar ja nikada u njega ne uš'o.

E, stavimo se sad začas u situaciju u kojoj o klopi razmišlja neki turist u Bosni i Hercegovini. Tu je prvi put i ogladnio je, ali ne bi baš odmah na prvu ruku, birao i gatao što je dobro od lokalne kuhinje. To će sutra kad bude sit i naspavan, kad mu rasuđivanje bude bolje, a vrijeme za razgledanje raskošnije.

On će se vjerojatno obtradovati kada vidi ono stilizirano M, nakon napornog puta žvaknuti će nešto poznato s menija, da nabrzaka sredi glad i žeđ, znajući pritom da nije došao u pripizdinu u kojoj nemaju čak ni crveno žuti znak sa velikim stiliziranim M. To je druga točka.

M kao Momčilo

Treća točka je točka boli koju mi je uzrokovalo otkrivanje razloga zašto je lanac razgulio odavde. I zašto se zadugo, a možda i nikada neće vratiti. To je naša tipična priča u kojoj imamo poduzetnika, narcisa zlatoustog, koji profit pravi na sve moguće načine, mahom nelegalne i bahate, a uz amen lokalnih organa, s kojima dijeli plijen. Neću romantizirati strance, nađe se i kod njih svakakvih milijunaša, ali općenito se tamo zna da preko noći novac može napraviti samo neka zlatna koka, a ne običan picopjevac.  

Ne može lovu stvoriti netko tko ne plaća državi njezino, a narodu narodno. Netko koga baš ide lopta, kojeg idu softveri, koji je jedinstven u svom području i kao takav zlata vrijedan, netko tko ima ideju koja mijenja svijet i koja se može u hipu implementirati na milijune i milijune ljudi. Ili istim tim milijunima prodaje dresove.

Tamo je ipak mnogo rjeđa situacija u kojoj seoska varalica, neki bezobraznik lokalnog tipa, preko noći okrene velike pare. Takav je tamo obično neki sumnjivac, koji brzo upadne u oči organima, neki krimos čiji rok trajanja nije duži od nekoliko godina. Da, puni su zatvori raznih šibicara, švercera, reketaša, a čak i ako neki pobjegnu iz fokusa organa reda i zakona, teško da se ikad mogu ugurati među ugledne građane, poduzetnike od javnog značaja, one koji mijenjaju svijet.

Pravila postoje da ne može svatko ući u krug

Tamo je to prošlo, možda nekoć davno, kad se nagomilao prvotni kapital, ali danas se bogatstva, osim ako niste turbo genij, polako talože. Kao što se genijalna ideja prodaje standardizirane hrane milijunima ljudi pretvorila iz zlatne koke u stabilan višedecenijski biznis, i kojem smo, evo, ovdje dohakali.

Naše seoske varalice ne zanimaju ni Europa ni svijet, oni će učiniti sve da u selu ispadnu najbolji, da im se svi dive. Pod svaku cijenu. Ovdje je rijedak bogat čovjek koji je samozatajan, koji nije bogat samo novcem, nego i karakterom. Ovdje je rijedak čovjek koji je bogat jer nije prelio iz budžeta na svoje i boktepitaj čije račune. Ovdje su geniji rijetki, ali bezobraznici zato cvjetaju.

Časnim poduzetnicima vjerojatno se gadi ta riječ, koliko su joj značenje izmijenili razni tipusi, koji su za stjecanje bogatstva uložili samo obraz, kojeg vjerojatno nikad nisu niti imali, i onu neutaživu želju da od ničega postanu netko i nešto, koristeći pritom sva raspoloživa sredstva, lažne kvalifikacije, lažne diplome, lažne tablice, lažno predstavljanje. Oni  hoće odmah danas sve, ono,  uđe u restoran brze hrane i gladne oči mu naruče dva menija i dvije kole. Džaba, tako je. I nema kraja gladnim očima.

A sve samo da ostvare najveće od svih zadovoljstava - da pokažu selu, rodbini, haustoru, ulici, kvartu kako su oni najveći jebači, najveći igrači, da se šepure okolo i svakim svojim potezom nam pokažu i natrljaju na nos kako je regularno školovanje ludom radovanje, a poštenje i bogobojaznost odlika idiota. Što oni, je li, nisu. Idioti su oni koji nisu iskoristili priliku koja se otvorila poput grotla vulkana. Oni su, pak, poštenje, vjeru i naciju, ono u što još samo naivni polažu nadu, podveli pod sebe, k'o svodnici što podvode znamo već koga, a sve u konačnom cilju koji uključuje vazda više konja, vazda više kvadrata, vazda manje godina kod nove partnerice.

Lopov je, svaka mu čast!

I, zbilja, kad vidiš sve te likove, ogrnute plaštom stranačke općebrižnosti za nas, a zapravo ogrnute u nevidljivi štit od svega zakonitog, kada vidiš sve te odjednom ugledne građane kojima se dodvoravaju oni koji su se spustili tako nisko da ovise o njima, tužno  vireći im iz dupeta, stvarno se pitaš otkud su ispuzali i otkud smo im dopustili da nas zajašu, s tako neutaživom gladi? Otkud ih toliko? I kako se, kvragu, kod nas postaje milijunaš?

Jednostavno je, uz već navedene ljudske i moralne kvalitete, potrebno je i nešto početnog zamaha. A mislim da sve počinje od divljeg priključka na vodovod ili elektro mrežu. Ili tako neke, naoko sitne spačke kojom se prevari država i zakon, ne plati parking, umanji račun, zaobiđe pravilo, sredi staž, plati ispod žita, sredi posao mimo natječaja, izađe u susret.

I tim potezima ostali, oni koji plaćaju i jedno i drugo i peto i deseto, koji čekaju na rezultate natječaja ili stoje u redu, jednostavno učine magarcima.  Tako se počinje.  I tu se, ujedno, krije i odgovor kako smo sve ovo dopustili – jer nas ima previše sličnih njima, samo nas neće sreća. Većina nas je već zajebala državu, ali nedovoljno da bi ušli među velikane. I velika je nesreća onih koji uzaludno pokušavaju, ali već je izvjesno da nisu dovoljno bezobrazni, uporni, bahati i beskompromisni. Da bi bio na našem vrhu, osim što si rođak, kum ili mali od tetke, moraš imati sve navedene kvalitte i zabiti ih u srce društva do balčaka.

Ta će Monte Carlo...

Što se mene tiče, okolo je sve puno potencijalnih milijunaša. Koji se uopće ne lože na normalan život, uči sine uči trebat će ti škola i spori razvoj događaja, a koji imaju mokre snove da budu poput onih na koje, inače, u javnosti, vole pljunuti.

Vjerojatno neke gledam u oči svaki dan, susrećem na ulici, prozuje pored mene. Jedina sreća je što se i u toj branši traže najbolji od najboljih. Oni koji imaju najmanje za izgubiti. U protivnom, bilo bi ovo još tužnije i izgubljenije mjesto.

Zamisli, jebote, da baš svaki naš sitan diletant krupnih apetita na kraju postane milijunaš. Horor.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.