Balkanalije: Nisu samo Rusi krivi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da nije zabavljen zbivanjima na ukrajinskom frontu, ruski predsjednik Vladimir Putin bi naredio granatiranje vlastite spavaće sobe i to u trenutku u kojem će on biti u krevetu. Dobro, može i pored, kod noćnog ormarića na kojem je zaboravio pištolj po kojeg se vratio. Ipak nije red da nekrunisani car pogine u pidžami na štrafte i s noćnom kremom na licu.

Pare, vrijeme i kadrovske resurse je Rusija uložila u nered na Balkanu, a nije uspjela postići niti pola od onoga što Amerikanci obavljaju usput, kada kakav njihov visoki dužnosnik naleti da podijeli zadatke i provjeri je li starije gradivo usvojeno.

Tri važna sastojka svake nesreće

„Smatramo da smo u kritičnom trenutku. Smatramo da Kosovo i Srbija treba hitno da se angažuju u dijalogu koji vodi Evropska unija, koja radi na sveobuhvatnom sporazumu za normalizaciju odnosa fokusiranog na međusobno priznanje. Kosovo mora da ispuni sve obaveze iz dijaloga, uključujući i formiranje Zajednice opština sa srpskom većinom“, izjavio je nakon sastanka sa kosovskim premijerom Albinom Kurtijem i predsjednicom Vjosom Osmani, viši savjetnik američkog State Departmenta, Derek Chollet, pa krenuo za Beograd, da za zdravlje upita i vlasnika Republike Srbije, Aleksandra Vučića.

Da, ako se ko pitao, to je onaj Derek Chollet što je trebao doći u Bosnu i Hercegovinu prošlog mjeseca, ali je dobio koronu. I da, to je isti onaj Derek Chollet koji je Miloradu Dodiku u lice rekao da će fasovati američke sankcije za koje, kako vidimo, predsjednika Republike Srpske baš zaboli neka stvar.

Nas bi, samo da na Balkanu sve ne funkcioniše po sistemu spojenih posuda, trebalo biti briga za Kosovo koliko i za, recimo, Sloveniju, samo... Kažu da su tri važna sastojka svake nesreće „da“, „ali“ i „možda“, a mi slobodno možemo dodati to famozno „samo“.

Epski poraz službenog Beograda

Moć koju Sjedinjene Američke Države imaju na području rahmetli SFRJ još je uvijek tolika da od Triglava do Đevđelije mogu šta požele. Mali je, uslovno rečeno mali, problem što je teško dokučiti šta zapravo žele.    

Nije prošlo puno otkako su Srbi, pripadnici kosovskih snaga reda, poskidali uniforme, a njihovi politički predstavnici napustili institucije, da bi svi zajedno završili iza barikada postavljenih na prilazu sjevernom dijelu te države. I šta su onda oni i Vučić tražili? Pa, formiranje Zajednice srpskih opština. Dobili su, međutim, nalog da barikade sklone i zabranu Vojsci Srbije da pređe granicu. Bio je to, da skratimo, epski poraz službenog Beograda, trijumf iste takve Prištine i dokaz kako SAD mogu, samo ako hoće, zavesti red u roku tri-četiri sada.

Sve i da su Albanci spremni na tu Zajednicu, Beograd nije na, kako Chollet kaže, međusobno priznanje. Ma koliko Aleksandar Vučić znao da će Kosovo biti dio Srbije kada i Unsko-sanski kanton Tajvana, on zna i da se, čim prizna nezavisnost, može objesiti u garaži, čisto da ne čeka odlazak na vješala na Terazijama.

S druge strane, Kurti Zajednicu srpskih opština doživljava kao Republiku Srpsku 2.0 i, poučen našim iskustvom, radije bi da mu nogu otkinu bez anestezije.

Kompenzacija Beogradu

U najkraćem, Kosovari bi možda malo i ustuknuli, ali pod uslovom da se formiranje Zajednice u sekundu poklopi sa beogradskim priznanjem njihove samostalnosti, dok bi Vučić istu tu Zajednicu vidio odmah, a jedino što je spreman priznati je da neće priznati kosovsku nezavisnost.

Ni bliže nama situacija nije bajna, sasvim suprotno: cijeli se takozvani demokratski, transparentni, pošteni, prosvijećeni politički Zapad angažirao da demontira sistem vladavine crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, pa je danas i ikada Crna Gora jedina članica NATO-a u kojoj su sve institucije - kolabirale. Ta država, upravo zahvaljujući Americi i njenim evropskim saveznicima, ima teritorij, dio stanovništva i, još uvijek, predsjednika. Sve drugo ima Aleksandar Vučić: kontrolu nad parlamentarnom većinom koja izglasava zakone suprotne Ustavu Crne Gore, ljubav i podršku barem polovine žitelja Crne Gore, premijera Dritana Abazovića kojem to što je etnički Albanac nimalo ne smeta u služenju onima što Albance zovu „šiptarskim teroristima“ i, što je najvažnije, nemali uticaj u policijskim i vojnim strukturama komšijske države. Preciznije rečeno prostora u kojem je teško odrediti gdje prestaje članstvo u NATO-u, a gdje počinje kompenzacija Beogradu upravo za Kosovo.

Dodikovo hapšenje Vučićevih operativaca

I tako, eto nas uz pjesme i igre naših naroda i narodnosti u Bosni i Hercegovini. Malo prije posljednjih općih izbora Milorad Dodik je dao uhapsiti i deportovati dva važna operativca Aleksandra Vučića, Adama Šukala i Vladimira Mandića, upućene da na zapadnoj obali Drine pomognu njegovim, Dodikovim naravno, političkim protivnicima, prije svih Jeleni Trivić i Partiji demokratskog progresa Branislava Borenovića.

Borenović je, inače, s razlogom proglasio pobjedu upravo Jelene Trivić na izborima za predsjednicu Republike Srpske, da bi se narednog jutra ispostavilo kako je predsjednik, ipak, Milorad Dodik.

Ko god misli da se obrat dogodio bez pritiska takozvane međunarodne zajednice, najbolje mu je da ne misli, ne ide mu. Također, ko god misli da promjenom pobjednika nije upućena jasna poruka Vučiću, neka pređe na, recimo, rubriku Automoto.

Sjedinjene Američke Države davno su sklepale upravo ovakvu Bosnu i Hercegovinu, predstavnici Washingtona ponovili su, pa oko deset hiljada puta, da BiH vide isključivo kao državu dva entiteta i tri konstitutivna naroda, da bi preko speakerphona složili i savez bivše Osmorke, HDZ-a i SNSD-a čiji predsjednik zna da je opet postao dovoljno bitan da mu ni slavljenje takozvanog Dana RS-a, ni svađe sa Ambasadom SAD-a u Sarajevu neće napraviti veće probleme.

Proizvodnja štete

Nije, uostalom, ni Vučić u Istočno Sarajevo poslao sina Danila i specijalnog izaslanika Ivicu Dačića zato što je red, već zato što razumije shemu u kojoj je Dodik svašta, samo ne onaj koga će Zapad maknuti potezom olovke, bez obzira na predano antiustavno i antidejtonsko djelovanje.

Ako Amerikanci nemaju neku, nama nedokučivo strategiju kontrolisanog haosa, onda se samo suočavaju sa posljedicama prepuštanja ovog dijela Balkana trećerazrednim birokratama sposobnim uvećati svaki, već postojeći problem. Šta god bilo, jednako nije dobro: ako je prvo, znamo kako će nam biti - u najboljem slučaju očajno kao do sada, a ako je drugo, e onda se sanacija štete već pretvorila u proizvodnju veće.

Nije li, dakle, na sceni nered na kakvom je, trošeći i pare i špijune, predano radio Vladimir Putin? Pitanje je, naravno, retoričko. Premali smo i nevažni za ona suštinska i brze, istinite odgovore na njih. Dobit ćemo ih tek kada se Washington i Moskva dogovore. Kako oko Ukrajine, tako i oko nas. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.